Zadnji komentari

U Moskvi kažu da Rusija ratuje za cijeli svijet. I to sama!

Pin It

I zato je sigurno jedno: koliko god te zemlje i dalje surađivale sa Zapadom i koristile novonastale mogućnosti izbavljanja iz zlokobne sjene neokolonijalizma koja je kočila njihov razvoj skoro u istoj mjeri kao i klasični kolonijalizam (samo sofisticiranijim metodama, bez uporabe gole sile iako niti toga nije nedostajalo) – niti jednoj od njih, intimno, nije želja ruski vojni poraz jer bi on značio i novi povratak na staro

Saudijski i svjetski naftni div Saudi Aramco sve više ulaže u kinesku industriju prerade nafte, izvješćuje Oil and Capital.

Kineska tvrtka Jiangsu Eastern Shenghong priopćila je kako je sklopila preliminarni ugovor sa Saudi Aramcom prema kojem će potonji postati manjinski dioničar u njezinom odjelu za rafinerije i petrokemiju.

Saudi Aramco postat će strateški investitor u Jiangsu Shenghong Petrochemical, koji upravlja sustavom za preradu nafte u pokrajini Jiangsu.

Naravno, bliskoistočna tvrtka to radi kako bi zajamčila prodaju svoje nafte Kini.

Oil and Capital tako navodi:

“Aramco želi ulagati u više od samo, uobičajeno, Shenghong Petrochemical rafinerije, jedne od najnovijih kineskih rafinerija koja može preraditi 320.000 b/d. Inače, Shenghong Petrochemical nije jedina tvrtka s kojom je bliskoistočni div sklopio takav posao. Još u ožujku ove godine, Aramco je kupio 10% Rongsheng Petrochemicala (za 3,6 milijardi dolara) kao dio sporazuma o opskrbi naftom za petrokemijski kompleks u izgradnji u pokrajini Liaoning.”

Dramatičan razvoj kinesko-saudijskih odnosa. I nafta za juane?

Kinesko-saudijski odnosi posljednjih se godina ubrzano razvijaju, poglavito nakon potpisivanja sporazuma o sveobuhvatnoj strateškoj suradnji vrijednog više od 400 milijardi dolara. Posljednjih se godinu dana između Pekinga i Rijada vode razgovori i o mogućem uvozu saudijske nafte za juane. Za sada se on i dalje odvija u dolarima.

Naime, Rijad je oprezan po tom pitanju da se ne bi dodatno zamjerio Washingtonu s obzirom na ionako neočekivano visoku razinu svog soliranja u vanjskoj politici, koja već duže vrijeme zabrinjava Sjedinjene Države. Kako po pitanju naftne politike, u kojoj se kroz format OPEC+ približio Rusiji, tako i kroz potpisivanje strateških sporazuma s Kinom (uz posredništvo Pekinga Rijad je normalizirao odnose i s Teheranom) i uključenje u članstvo međunarodnih formata u kojima jedne od vodećih uloga imaju Kina i Rusija, poput BRICS-a. Njegov član Saudijska Arabija i formalno postaje od 1, siječnja 2024. godine, skupa s Iranom, UAE, Egiptom, Etijopijom i Argentinom.

Prijelaz na plaćanje saudijske nafte u kineskim juanima bio bi jedan od najvećih udaraca za američki dolar uopće, pa je razumljivo da se na takav potez Rijad još uvijek ne odlučuje, prije svega s obzirom da je Saudijska Arabija potpuno ovisna o američkom „sigurnosnom kišobranu“ tj. o američkom naoružanju.

Normalizacija odnosa i s Izraelom

Rijad upravo kreće na put normalizacije odnosno uspostave odnosa s Izraelom (što je velika želja i SAD-a i Izraela), a kako je normalizirao odnose i s glavnim antagonistom u regiji Perzijskog zaljeva – Iranom, jasno je kako želi voditi uravnoteženu vanjsku politiku, surađujući sa svim globalnim i regionalnim silama. Time Kraljevstvo i želi osigurati svoje strateške interese i goleme ambicije koje prelaze regionalne granice i zapravo su već sada globalne.

Sigurnosna regionalna stabilnost i snažni gospodarski rast Saudijske Arabije, temeljen na njenom enormnom bogatstvu i ubrzanoj diverzifikaciji ekonomije uz razvijanje odnosa sa svima koji to žele – jedinstvena su prilika za uspostavu tzv. arapskog svijeta, kao novog centra globalne geopolitičke moći na čelu sa Saudijskom Arabijom.

Takav regionalni ustroj sve više prihvaćaju i ostale arapske zemlje, poput Egipta i UAE kao njegovih ponajvažnijih karika, a zamjetno je kako se u spomenuti proces sve više nastoji uključiti i Katar, koji je od 2017. godine došao pod neprijateljski nišan svog velikog susjeda Saudijske Arabije i onog manjeg ali također moćnog – UAE. Zbog toga je dugo vremena s njihove strane bio izložen snažnim sankcijama i prometnoj izolaciji.

Zapravo je Katar, u tom, po sebe složenom trenutku, kada su mu leđa okrenule i Sjedinjene Države u vrijeme Trumpove administracije (koja je, za razliku od Bidenove preferirala turbulentni razvoj američko-saudijskih odnosa), spasila Turska, koja na njegovu teritoriju ima i svoju prvu i jedinu vojnu bazu u Perzijskom zaljevu.

Regija mira, umjesto nestabilnosti i ratova

Također je važno primijetiti i kako se sada ubrzano popravljaju i saudijsko-turski odnosi i da jača perspektiva njihove snažne gospodarske suradnje, pa je razvidno kako se postupno stvaraju, i u jedinstveni mozaik slažu svi nužni preduvjeti  za konačnu stabilizaciju vječno turbulentne bliskoistočne regije u kojoj je trokut Saudijska Arabija-Iran-Izrael bio postojani izvor međusobnog nepovjerenja i sukoba. Uz neizostavne popratne ideološko-vjerske razlike kojima se uvijek vješto manipuliralo s ciljem mobilizacije masa na svoju stranu. Ovo posljednje nastoji se zauvijek eliminirati upravo normalizacijom saudijsko-iranskih odnosa tj. kontrolom sunitskih i šijitskih kretanja.

Žele iskoristiti Bogom danu priliku

Ali turbulentne i tektonske geopolitičke poremećaje na globalnoj razini, kojima upravo svjedočimo, snažne regionalne sile nikako ne žele ne iskoristiti za afirmaciju svojih interesa. To ubrzano rade i to je vidljivo ne samo na Bliskom istoku, već i u ostatku Azije, preko Afrike do Latinske Amerike.

Javljaju se novi igrači, demografski i ekonomski propulzivni, s dinamičnim gospodarskim rastom i dostatno respektabilnom vojnom snagom za intenzivnije, pa i agresivnije projiciranje svojih interesa.

Svijet se u posljednjih godinu dana dramatično promijenio, puno prije i brže nego je bilo tko očekivao, i kreće se u smjeru multipolarnosti, koja je, zapravo, već na djelu i nemoguće ju je zaustaviti. Katalizator tih procesa nedvojbeno je bila i jest ruska invazija na Ukrajinu. Sama multipolarnost sigurno donosi i novu nestabilnost, jer u svojoj biti označava novi svjetski poredak. A da bi on funkcionirao, potrebno je usvojiti nova zajednička pravila (do sada su se ona temeljila na Pax Americana).

Ratovi su tek pred nama

Kako Zapad, na čelu sa SAD-om, sigurno neće željeti ispustiti ono što je imao u svojim rukama sve od pobjede u Hladnom ratu nakon pada SSSR-a i „željezne zavjese“, a imao je politički rečeno dominaciju (a u praksi hegemoniju), jasno je kako su ispred nas još dovoljno dramatična vremena, u kojima će, siguran sam u to, veću važnost od snažne ekonomije imati snažna vojna sila. Snažna ekonomija i resursi preuzeli bi najvažniju ulogu tek u slučaju dugih i iscrpljujućih vojnih sukoba. Iako se niti njih ne smije isključiti. Uostalom, upravo ovaj ukrajinski ima tendenciju prerastanja upravo u to.

I kao što sam rekao u jednoj od svojih ranijih analiza, činjenica da je relativno mali broj zemalja izvan združenog Zapada istinski (ne deklarativno) osudio rusku agresiju, a još ih se manji broj priključio proturuskim sankcijama – jasno ukazuje ne na neku njihovu ljubav prema Moskvi, već na spoznaju kako je Rusija svojim vojnim pohodom na svog jugozapadnog susjeda tim državama iz tzv. Globalnog juga (pretpostavljam nehotice) širom otvorila vrata za puno ravnopravniji ulazak u sustav odlučivanja na međunarodnoj sceni. Sustav, u kojem će se od sada u puno većoj mjeri nego ikada u povijesti, morati voditi računa i o bar nekim njihovim ključnim interesima. Takva se prilika, jednostavno, ne želi i neće propustiti, a Saudijska Arabija u tome je samo jedan od primjera. Slično misle i postupaju i jedna Turska, Brazil, Indija, Indonezija, …

I zato je sigurno jedno: koliko god te zemlje i dalje surađivale sa Zapadom i koristile novonastale mogućnosti izbavljanja iz zlokobne sjene neokolonijalizma koja je kočila njihov razvoj skoro u istoj mjeri kao i klasični kolonijalizam (samo sofisticiranijim metodama, bez uporabe gole sile iako niti toga nije nedostajalo) – niti jednoj od njih, intimno, nije želja ruski vojni poraz – jer bi on značio i novi povratak na staro.

Zapad to itekako zabrinjava, a i u Moskvi za to jako dobro znaju. U njoj se, zato, nerijetko, ne samo u žargonu, kaže kako Rusija sada ratuje protiv Zapada za cijeli svijet. I to sama!

Je li to tako, ostavljam svima na prosudbu.

Zoran Meter/geopolitika.news