Bljeskovi post-istine
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Veljača 2024 16:05
Oxford dictionary: „Post-istina je pridjev koji se odnosi ili označava okolnosti – u kojima objektivne činjenice manje utječu na stvaranje javnoga mišljenja - od apela (obraćanja) usmjerenih na ljudske osjećaje i uvjerenja.“
U današnjem svijetu moramo biti oprezniji i mudriji nego ikad prije – jer se nad njime nadvila opasnost po njegovu stabilnost i to u vidu mnoštva lažnih vijesti (dezinformacija) i teorija zavjere – uslijed kojih stanovnici / birači počinju stvarati stavove iza kojih ne stoje činjenice!
Naravno, ključno je pitanje tko i za čiji interes kreira te lažne vijesti, teorije zavjere i sl…
Nešto slično – uvodno spomenutoj misli nedavno je u Zagrebu iznio „povjerenik“ britanske Vlade za Zapadni Balkan lord Stuart Peach. Prethodno, tj. početkom siječnja britanski je ministar vanjskih poslova David Cameron nazvao Srbiju “proxijem (zamjenicom / opunomoćenicom) Rusije” na Zapadnom Balkanu.
Također i američki predsjednik Joe Biden je nedavno upozorio EU riječima – što ako Amerikanci prestanu pomagati Ukrajinu, pa je Rusija bude u stanju srušiti – „što mislite da će se dogoditi npr. s balkanskim državama…“!?
Naravno, kada se svi ti navodi stave u širi sklop, onda to dodatno dobiva na značaju. Dakle, ako je tome tako a čini se da jeste, probajmo raščlaniti uvodno naznačeni kompleksan izazov – hibridnog rata.
U drugom dijelu analize prepričat ćemo nešto iz „tvornice koja proizvodi nove nacionalne mitove i/ili izmišlja tradiciju“, uglavnom po viđenju dr. Srđe Pavlovića (Pobjeda). Radi se o crnogorskom povjesničaru i suradnika Wirth instituta na Sveučilištu Alberta, iz Kanade.
I naravno, sve gore naznačene aktivnosti – pretpostavljamo da se odvijaju i u drugim državama (ne samo u Srbiji i Crnoj Gori), koje su „ekstenzije“ / „proxiji“ velikih diktatura. Dakle, ne radi se samo o „proxjima“ Rusije – već i o državama koje su „ekstenzije“ Kine i Irana.
Lažne vijesti
Iako je istina zemlja bez staza – Zapad mora naći svoju i na njoj ustrajati
Htjeli mi to priznati ili ne – svijet se nalazi usred globalnog hibridnog, odnosno specijalnog rata…
Naime, stvaranjem globalnog kaosa – putem etničkih podjela, migracija i sl., a koji je usmjeren prema ranjivim područjima – poput Indo-Pacifika, Bliskog Istoka, Sj. Afrike (Sahela), Istočne Europe i Zapadnog Balkana, očito je da globalna anti-demokratska osovina Rusija – Kina – Iran (koji širi nadzor na Bliskim istokom i tjesnacima Bab-el Mandeb i Hormuz) – želi uništiti postojeći svjetski poredak.
Pri tome, destabilizacija „svega i svačega“, uključuje i jačanje spomenutih carstava / nacija kroz promicanje autoritarnog oblika vladavine – kao najefikasnijeg. Dakle, po kreatorima kaosa – demokracija je konfuzna, neefikasna, skupa, puna prosvjeda, a zapravo svakom je društvu potrebna učinkovita “čvrsta ruka”, kako bi se živjelo mirno i jednostavno „pod kapom nebeskom“…
(Za sada nećemo ulaziti u razlog za to, iako bi se on uprošćeno mogao svesti na to da se spomenuta osovina nada – novoj raspodjeli globalne moći, gledajući na svijet s pozicije socijalnog darvinizama a po kojem se tijekom vremena carstva rađaju ali i propadaju – boreći se za gospodarske resurse!)
Korištenje tehnologije u cilju stvaranja kaosa / post-istine, kao alata za manipulaciju
Dakle, što se dešava kada su ljudi u svojim državama, izloženi – usljed tehnološkog razvoja – najvećem i najbržem protoku informacija (Internet / društvene mreže) ikada,… oni postupno počinju odbacivati lidere, institucije, vrijednosti, pa i čitavu kulturu? …počinju sagledavati svijet kao nešto kaotično – uz svjedočenje polarizaciji tj. „ljuljanju“ političke scene od centra ka krajnostima.
Pretjerana ispravljanja
Konkretnije, ta se destabilizacija najčešće svodi, odnosno očituje tako – da se društva prisiljavaju na beskrajna – pretjerana ispravljanja, (a što primjerice – društvene mreže na razini – sada „moćnog“ pojedinca, itekako omogućuju).
Naime, svatko npr. želi da je rasizma, seksizma ili sl. u njegovom društvu sve manje a da bi ispunio taj cilj – Zapadna su se društva počela pretjerano ispravljati i to do mjere – gušenja slobode govora (zbog tzv. političke korektnost), uz korištenje npr. koncepata poput “pozitivne diskriminacije”.
Navedena je krajnost dovela do stvaranja “Woke” kulture. Dakle, radi se o lijevoj krajnosti na političkoj ljuljačci / klatnu. Naime, „wokeri“ nas (ogoljeno razmatrajući) pokušavaju uvjeriti da su institucije, kultura, umjetnost i vrijednosti Zapada u stvari gomila rasističkih, opresivnih, imperijalističkih stvari – koje treba uništiti (primjer za to je rušenje spomenika Jamesu Cooku u Melbourneu- 25.1.2024. i sl.)…
ili blaže napisano, „wokeri“ kroz društvene medije, promiču glasove manjinskih skupina (crnci, LGBT i dr.) – sa ciljem osvješćivanja društva – o raznim nepravdama i potrebi za mijenjanjem, odnosno preoblikovanjem društva za budućnost – kako bi ono bilo pravednije i uključivije!?
I logično, na tu je „Woke“ krajnost reagirala populistička desnica i to lideri poput Trumpa, Le Pen, Faragea ili sl. (zvani „alt-righteri“ ili „trumpisti“). Oni su odgovorili na način da su i oni počeli “pretjerano ispravljati” situacije u društvu – ali sa suprotne strane klatna, tj. tako – da su učinili ksenofobiju i rasistički jezik dijelom političkog mainstreama. (Populistička je desnica u tom kontekstu počela slaviti i Putina i Orbana kao “prave konzervativce” i “branitelje krišćanskih vrijednosti”…)
Naravno, obje spomenute pozicije su polarizirajuće, ekstremne i potpuno se uklapaju u postmodernu politiku, u svijet post-istine, a koju karakterizira dominacija emocija i iracionalnost.
Ujedno oba opisana ekstrema intenzivno usmjeravaju javni diskurs i nastoje na svoju stranu privući “tihu većinu”, koja se još nije snašla u tim socijalno-političkim okolnostima, s time da su neki od njih (bilo „wokeri“ bilo „trumpisti“) instrumentalizirani od strane prethodno spomenute osovine.
Utjecaj tih fenomena na biračko tijelo
Dakle, kada jednom države i društva (kroz pojedince) uđu u vrzino kolo “pretjeranih ispravki”, a što im je omogućila tehnologija – uglavnom kroz razne platforme / medije / društvene mreže, dezorijentacija i konfuzija biračkog tijela dostiže maksimum.
Dakle, biračko tijelo postaje istovremeno – bijesno, šokirano i zbunjeno ogromnom količinom konfliktnih informacija, te na kraju pada u letargiju.
A kada Zapad ili ljudi koji vjeruju u njegove vrijednosti postaju letargični, razni diktatori – poput Putina, Hamneija, Xija ili regionalno gledano Vučića, imaju odriješene ruke da “preslože” svijet ili određenu regiju, upravo onako kako to oni žele…
Istina / činjenice
I kako se suprotstaviti tom fenomenu – dvije krajnosti? Istinom. Naime, istina je glavni neprijatelj autoritarizma i sredstvo kojim se makar „korisni idioti“ (nenamjerni agenti utjecaja) autoritarnih režima mogu “vratiti na pravu stranu, na stranu istine”.
Naime, spomenuti se korisnici (bilo namjerni agenti utjecaja ili „korisni idioti“), tehnoloških sredstava kao alata za stvaranje kaosa
1. ljevici predstavljaju kao borci protiv imperijalizma (npr. u Latinskoj Americi) i zavojevaštva nekadašnjih kolonijalnih država (npr. u Sahelskoj Africi – gdje je npr. Moskva odnedavno „utjecajno preuzela“ bivše francuske kolonije od Pariza – Burkina Faso, Mali, Centralnoafrička Republika i Niger. Naravno, navedene okolnosti koincidiraju s pomoći koju Francuska pruža napadnutoj Ukrajini.)
Ujedno, oni se 2. konzervativnoj desnici – predstavljaju kao „istinski kršćani“ – dok se beskompromisno bore protiv “gay” i “trans” lobija i promoviraju obiteljske vrijednosti (npr. u sj. Americi i u Europi).
Dakako vidimo da Putin i njemu slični autoriteti i njihovi namjerni agenti utjecaja, uz „korisne idiote“, mogu na opisani način propagirati svaku ideologiju i to u isto vrijeme. Dakle, ključno je da ona šteti Zapadu, njihovom globalnom neprijatelju!
U ovom je kontekstu za dodati i da – kada se spomenuti autokrati suoče s istinom – oni je pokušavaju obesmisliti kao “propagandu” ili joj nastoje suprotstaviti svoj koncept “alternativne istine“.
Opisani moderan napad na Zapadnu istinu, odnosno prikriveno na liberalnu demokraciju, dominantan je pristup u „globalnoj geopolitičkoj bici“ – koju koriste spomenuti diktatori.
Proruska grupacija koja hini prozapadnost
Kakvi mogu biti rezultati tih modernih i često „nevidljivih“ bitaka, možda najzornije pokazuje okolnost da je nedavno u Crnoj Gori, NATO članici, za predsjednika države i za izvršnu vlast izabrana „prosrpska i proruska grupacija a koja još uvijek, ‘prema vani’ hini da je prozapadno orijentirana“, i to nakon Miloševićevih agresija / ratova za veliku Srbiju i u jeku agresije na Ukrajinu!!!
…ili, kao što, sukladno temi, tvrdi Miljan Vešović („antena M“), u Crnoj se Gori bivša vladajuća koalicija, pod vodstvom Đukanovićevog DPS-a, „nije baš bila dovoljno angažirala u borbi protiv korupcije“… To je iskoristila opozicija, pa je putem medija, društvenih mreža i sl. „napala poziciju pretjeranim ispravljanjem”, pobijedivši na predsjedničkim i parlamentarnim izborima!
Tako je legalnim putem država dobila pro-rusku i pro-srpsku vlast – koja de facto želi uništiti Crnu Goru, odnosno priključiti je “Velikoj Srbiji”.
I konačno, gdje je u tom konfuznom kontekstu Zapad i koja je njegova istina. Dakle i Zapad se očito, sa svim svojim nesavršenostima, treba zauzimati / boriti za svoju „najveću“ vrlinu / istinu a vidi je u pojma slobode (ma koliko god se to patetično činilo – u ova „zanimljiva“ vremena)!
Naime, tu vrlinu Zapad vidi kao svoj superioran civilizacijski argument / iskorak, braneći ga pretpostavljenom okolnošću da bi padom granica istočnih diktatura, vjerojatno „svo njihovo stanovništvo pohrlilo na Zapad – jer je sloboda u biti čovjeka“!
Još jedan primjer plasiranja lažnih vijesti
Po beogradskom novinaru Tomislavu Markoviću, (Al-Jazeera), u Srbiji je nedavno objavljena knjiga povjesničarke Dubravke Stojanović pod naslovom „ Prošlost dolazi. Promjene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima historije 1913-2021.“ U njoj ona ističe da su udžbenici povijesti „potpuno zavisni od trenutnih političkih potreba sadašnjosti”, a što upućuje na zaključak da oni uopće nisu dio historiografije, već predstavljaju “izravan rezultat utjecaja državne politike na historiju”.
Kao tipičan primjer, Stojanović navodi kako “u većini najnovijih školskih knjiga piše da je Zorana Đinđića ubio kriminalni Zemunski klan, iako je dokazano i na sudu presuđeno da su atentat izvršili pripadnici Specijalnih antiterorističkih jedinica”. Što će reći, poentira Marković, da i udžbenici povijesti pokušavaju skinuti krivicu za atentat s državnih tijela, te još jednom kriminaliziraju Đinđića!
Proizvodnja nacionalnih mitova
E sada kada smo objasnili efekte „sitnih, taktičkih ‘kljucanja’, odnosno uvjeravanja birača“, probajmo objasniti što se događa kad se rezultati toga „ugrade“ u stratešku strukturu zemalja predmetne osovine, odnosno njihovih „ekstenzija“, i to kroz jedan, drastičan primjer – primjer zlouporabe Holokausta.
Dakle, na nedavnom skupu koji je obilježio Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta u Podgorici, predsjednik crnogorske skupštine – četnički vojvoda Andrija Mandić (dakle, srpski fašist) izjavio je nešto na što je reagirao crnogorski povjesničar dr. Srđa Pavlovića.
(Mi ćemo za potrebe ove analize, neke od tih njegovih reakcija ovdje prenijeti, a što je značajno jer te Mandićeve izjave odražavaju zloupotrebu Holokausta, odnosno predstavljaju „opasan narativ globalizacije i univerzalizacije Holokausta“.)
Naime, po Pavloviću, tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća (za vrijeme SFRJ), se u okviru srpskog identiteta, pojavio čudan amalgam nazvan ,,židovska metafora“. Započet je prosvjednim pismom izvjesnog svećenika Crkve Srbije iz 1983. g., koje je govorilo o progonu Srba na Kosovu, pri čemu je „uspostavljena veza između srpske i židovske patnje, uz povlačenje paralele između Kosova i Jeruzalema“ a što je naknadno omogućilo konstruiranje novih nacionalnih mitova.
Novi prostori za osvajanja
Odnosno, po Pavloviću, „taj je imaginarij otvorio nove (‘alibije’) prostore za osvajanja… i srpskim je nacionalistima osigurao širi i gotovo univerzalni manevarski prostor!“
U tom sklopu i smjeru, dr. Pavlović, ističe i kako je sljedeći element tog narativa, odnosno tog „procesa proizvodnje novih mitova“ napravljen 1985. g., kada je Vuk Drašković objavio svoje „Pismo piscima Izraela“. U tom je tekstu ustvrdio da su „Srbi trinaesto, izgubljeno i najnesretnije pleme Izraela“. Naime, Drašković je u tom pismo označio Srbiju i Izrael kao zemlje koje „žive u istoj paklenoj opsadi“ a čiji je cilj – da se te zemlje – Mojsija i Svetog Save, osvoje i prekriju džamijama ili da ih se „vatikanizira“.
Ti su stavovi ponovljeni i kada je tijekom 1988. g. predsjednica novoosnovanog „Društva srpsko-jevrejskog prijateljstva“ Klara Mandić počela raditi na promociji ideje o ,,živom historijskom sjećanju o genocidima koji su počinjeni prema Srbima i Židovima – od vremena srednjeg vijeka do danas, a pogotovo tokom Drugog svjetskog rata“.
Dakle, nastavlja Pavlović: „Ovo vjerovanje bilo je bazirano na tvrdnji da su i jedan i drugi narod bili progonjeni kroz povijest, pa zaslužuju nacionalnu kuću – zbog te vjekovne historijske viktimizacije i svih budućih prijetnji njihovom opstanku“.
Nasilno rekreiranje nacionalnog prostora
Na kraju svog kritičkog osvrta o Mandićevom istupu, Pavlović je rezimirao da kod njega i njemu sličnih, Holokaust funkcionira kao univerzalna platforma za reinterpretaciju „sebe“, kako bi se preuredila / novokomponirala povijest i opravdalo nasilno rekreiranje nacionalnog prostora, ali i svi zločini počinjeni u ime ostvarenja tog svetog cilja. Odnosno, za njega, i za mnoge druge radikale / fašiste „Holokaust je postao ikona za terapeutsku historiju“…
Prešutio je, međutim Mandić, nastavlja Pavlović, mrlje na historijskom licu politike, ideologije i vjere a u koje se demonstrativno zaklinje. Naime, Mandićev ,,pomiriteljski“ govor nije uključivao inventar tužnih povijesnih činjenica kao što su one da je, poslije Estonije, Srbija bila druga država u Evropi koja je već u lipnju 1942. proglašena kao Judenfrei država (slobodna od Židova). Ujedno, predsjednik crnogorske skupštine je zatajio svojim gostima izreći i navode o brojnim koncentracijskim logorima u Srbiji, o kamionima ,,dušegupkama“ koji su tijekom ranih ratnih godina krstarili ulicama srbijanskih gradova i ispušnim automobilskim plinom gušili Židove, a što je opisao David Albahari u romanu „Gec i Majer“, kao i biografiju Nikolaja Velimirovića – antisemite i poštovatelja Adolfa Hitlera, koji je sadašnji svetac Crkve Srbije i sl…
Pavlović je svoj osvrt o Mandiću okončao riječima „da ne bi sasvim zapustili važnu nit kontinuiteta ove historijske amnezije, nije naodmet podsjetiti na njenu suvremeniju manifestaciju – kada su u pitanju hladnjače s tijelima ubijenih albanskih civila ili kolektivne grobnice kod aerodroma u Batajnici (Beograd). Račak i Srebrenicu da i ne spominjemo“.
U ovom kontekstu, dodatno ističemo i tvrdnje Pakračko-slavonskog vladike Jovana Ćulibrka („Niški specijalac“) da država Srbija stoji iza preuveličavanja srpskih žrtava u Jasenovcu – tijekom Drugog svjetskog rata, te da se „radi o slučaj revizionizma koji je masivan s naše strane“. Podsjećamo, Vladika Ćulibrk je to iznio ljetos na tribini Srpskog privrednog društva “Privrednik” u Zagrebu. (Za pretpostaviti je da se radi o izjavi nakon pritiska iz Izraela!)
Izmišljanje tradicije
Osim spomenutog povjesničara i već parafrazirani beogradski novinar Tomislav Marković ukazuje na proizvodnju novih / drugih mitova u Srbiji, odnosno o „izmišljanju tradicije“. On tako ističe da (ruski) „običaj plivanja za Krst na Bogojavljanje“ u Srbiji ima tradiciju od 19 godina, a što ismijava u tekstu“ Plivanje za Bogojavljenski krst, drevna tradicija stara 19 godina“ (Portal analitika)…
I konačno, prof. dr. Ivan Videnović (iz „Srbije na Zapadu“) je ovih dana za podgoričku Pobjedu izjavio: „Rusija (ne)posredno posjeduje sve srpske televizije s nacionalnim pokrivanjem, kao i važne poluge utjecaja na oporbene televizije, na one koje presudno kreiraju opozicijsku scenu. Rusija posjeduje 90% tiskanih medija, internet portala i društvenih mreža u Srbiji. Rusija, dakle, nije mogla izgubiti na ovim izborima. Snage koje se protive ruskom utjecaju u Srbiji i, generalno, ruskom imperijalnom nacionalizmu i ekspanzionizmu, osvojile su 0,5 % glasova. To su naša ‘Srbija na Zapadu’ i ‘Lista Čedomira Jovanovića’. Ostali su ili u izravnoj službi, ili u posrednim, prijateljskim, kumovskim i poslovnim vezama s režimom u Kremlju.“
Umjesto zaključka
Živimo u zanimljivom vremenu, vremenu pretjeranog ispravljanja, odnosno post-istine – a do čega ono može dovesti naznačili smo…, pa čak i vremenu kada se najveći zločin u povijesti čovječanstva – iskorištava kao plašt iza kojeg se krije jedan velikodržavni projekt…
Dakle, na osviještenim Zapadnjacima je da počnu – preko raznih medijskih platformi, ispravljati naznačene devijacije i voditi virtualnu bitku, odnosno zauzimati se za vrijednosti (demokracije), pa makar se ponekad osjećali kao „korisni idioti“, znajući da Svijet vode političke elite!
U protivnom pobijedit će – ruski, iranski i kineski „svijet“, odnosno „Nove Sile osovine“ i njihova „istina“.
