Plan Z-4: plan za trajnu destabilizaciju Hrvatske
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 26 Veljača 2024 19:06
Tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u prvoj polovici 1990-ih međunarodna diplomacija nastojala je pronaći politička rješenja koja bi zaustavila ratna djelovanja. Tijekom rata su prezentirani brojni modeli političkog uređenja, ponajprije BIH, ali i Hrvatske. Sigurno je najznačajniji pokušaj međunarodne zajednice da prekine rat u Hrvatskoj i donese diplomatsko rješenje Plan Z-4.
On je, svakako, jedan od najkontroverznijih planova čija bi implementacija, da se dogodila, temeljito promijenila ustavnopravni poredak Republike Hrvatske i uvela federalno-konfederalni ustroj. Takav model države Republiku Hrvatsku bi iz države hrvatskog naroda pretvorio u hrvatsko-srpsku državu što bi donijelo trajne nestabilnosti i secesionističke težnje s kakvima se posljednjih tridesetak godina suočava Bosna i Hercegovina.
Traženje političkog rješenja za Hrvatsku
Nakon što je 18. ožujka 1994. pod pokroviteljskom SAD-a potpisan Washingtonski sporazum koji je predvidio uspostavu hrvatsko-bošnjačke Federacije BIH i njeno konfederalno povezivanje s RH, američka diplomacija krenula je u nove diplomatske ofenzive kako bi pronašla konačna diplomatska rješenja za BIH i RH.
U sklopu tih napora, SAD se na čelu s američkim veleposlanikom u Hrvatskom, Peterom Galbraithom, odmah sredinom ožujka 1994. uključio u pregovore između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Već tada počeo se kreirati mirovni plan koji je dobio naziv Z-4 prema četiri veleposlanstva u Zagrebu koji su krenuli u njegovu izradu (američko, rusko te njemačko i francusko u ime Europske unije – mini Kontakt skupina). Plan je sadržavao tri faze: 1) postizanje primirja zaraćenih strana, 2) gospodarsku suradnju i 3) pronalazak političkog rješenja.
U ruskom veleposlanstvu u Zagrebu 22. ožujka potpisano je primirje između Hrvatske vojske i oružanih formacija pobunjenih Srba (Srpska vojska Krajine) koje je stupilo na snagu za tjedan dana. Dana 12. travnja pokrenuti su za razgovori o gospodarskoj suradnji Zagreba i Knina kako bi se postupno izgradilo povjerenje između dvaju zaraćenih strana.
Za razliku od hrvatskih predstavnika koji su željeli pregovarati kako bi poboljšavali ugled RH u međunarodnoj areni, pregovarači srpskih separatista tvrdoglavo su opstruirali pregovore i inzistirali da se Republika Hrvatska i nelegalna Republika Srpska Krajina tretiraju kao dvije odvojene države koje mogu samo razgovarati o detaljima razgraničenja.
Pregovori o gospodarskoj suradnji pokrenuti su sredinom travnja 1994. kada su predstavnici Kontaktne skupine radili na konačnom rješenju za BIH (Plan A i B) koja bi bila ustrojena od dva entiteta, Federacije BIH i Republike Srpske u teritorijalnom omjeru 51:49.
Diplomatsko kapitaliziranje srpskih vojnih osvajanja
Lideri Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) na čelu sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem,1993. su prihvatili politiku „mir nema alternativu“ s ciljem da diplomatskim putem kapitaliziraju srpska vojna osvajanja u BIH i Hrvatskoj. Pritom su odustali od maksimalističkih ciljeva.
Iako je vojska bosanskih Srba kontrolirala oko 70% teritorija BIH, Milošević ih je želio natjerati da pristanu na 49% teritorija. Cilj Miloševića je bio mir kako bi se ukinule UN-ove gospodarske sankcije koje su SRJ nametnute u svibnju 1992. zbog agresije na BIH. Srbija i Crna Gora bile su izmučene sankcijama i Milošević i suradnici su činili sve kako bi prekinuli agoniju. Iako su vođe Republike Srpske Krajine, za razliku od vođa Republike Srpske, bili vjerni sljedbenici Beograda, među njima je trajala bespoštedna borba za vlast, a njihova paradržava je bila u bijednom socioekonomskom stanju kojeg je obilježavao kriminal i bezakonje. Nikako nisu bili spremni na kompromise s Hrvatima, a to bi se moglo promijeniti kada bi na njih izvršio pritisak Milošević – promišljali su stranci.
Američka diplomatska ofenziva
Amerikanci su, u skladu sa svojim pragmatizmom, pokušali bez mnogo dubokog razmišljanja, Plan Kontaktne skupine za BIH precrtati na Hrvatsku u formi Z-4. Amerikanci su zamislili da SRJ prizna RH i njene međunarodne granice, pristane na reintegraciju pobunjenih srpskih područja pod nazorom UNPROFOR-a u okvir Hrvatske, a zauzvrat bi hrvatske vlasti Srbima dale ne samo kulturnu nego i političko-teritorijalnu autonomiju po načelu „država u državi“ iako bi se Srbi trebali odreći dijela teritorija kojeg su držali. Ako bi krajiški Srbi odbili takav plan Beograd bi im uveo sankcije jednako kao i bosansko-hercegovačkim Srbima 1993. (blokada na Drini). Na razradi takvih ideja osim američkog veleposlanika Petera Galbraitha, radili su i američki predstavnici u Kontaktnoj skupini Robert Frasure, Charles Redman i drugi diplomati.
Ujesen 1994. na nalog predsjednika Billa Clintona, američki izaslanici ubrzali su postupak kako bi se prezentiralo političko rješenje za Hrvatsku. Posljednjih mjeseci 1994. Plan Z-4 postupno je dobivao svoje obrise. Nakon posjeta Kninu, zadarskom zaleđu i Zadru u listopadu 1994. Galbraith je optimistično objavio kako će uskoro predstaviti plan koji će biti podloga za pregovore. Iako su mu srpski pobunjenici u Kninu otkrili kako smatraju da je RSK samostalna država, smatrao je da će prihvatiti plan kad na njih izvrši pritisak Milošević nad kojem su istovremeno vršili pritisak Frasure i ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev. Galbraith je bio šokiran razmjerima stradavanja i uništenja imovine u ratnim krajevima koji su prema njegovom priznanju bili posljedica ne vojnih djelovanja nego namjernog rušenja kako bi se Hrvatima onemogućio povratak na prostore tzv. Krajine.
Gospodarski sporazum
Nekoliko dana nakon što je potpisan ugovor o vojnoj suradnji između SAD-a i RH, 2. prosinca 1994. je u Zagrebu potpisan gospodarski sporazum između RH i pobunjenih Srba. U prvoj fazi predviđeno je otvaranje autoceste Zagreb-Lipovac-Beograd kroz sektor zapadne Slavonije koji su kontrolirali separatisti, opskrbu električnom energijom iz hidroelektrane Obrovac, otvaranje naftovoda, vodovoda, itd.
Osim Hrvoja Šarinića i Borislava Mikelića sporazum su potpisali i supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, David Owen i Thorvald Stoltenberg, predstavnici UNPROFOR-a i promatračke misije. Najavljena je prezentacija Plana Z-4.
Međutim, rasle su sumnje da su pobunjeni Srbi zainteresirani za integraciju u RH, budući da su njihove postrojbe iz RSK sudjelovale u općem napadu na Bihać zajedno s Vojskom Republike Srpske. No, 19. prosinca otvorena je autocesta Zagreb – Okučani – Lipovac koja je bila zatvorena više od četiri godine zbog srpske okupacije. Njom se ubrzo provozao i predsjednik Franjo Tuđman koji je najavio kako će uskoro biti uspostavljen i željeznički promet od Slavonskog Broda preko Zagreba, Knina do Splita.
Sadržaj plana Z-4
Definitivni Plan Z-4 predstavljen je Tuđmanu 30. siječnja 1995. Plan je u svojoj biti sadržavao sljedeće: 1) ostvarenje teritorijalnog integriteta i suvereniteta RH na cijelom njenom međunarodno priznatom području, 2) povratak svih prognanika u njihove domove, 3) političku samoupravu Srba na području 11 općina gdje su činili većinu 1981., ali bez prava na odcjepljenje, 4) trenutačni povratak zapadne Slavonije, dijelova Korduna, Banovine, Like i Dalmacije pod kontrolom pobunjenika pod upravu RH, 5) potpunu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak RH bez političke autonomije Srba nakon prijelaznog razdoblja od dvije godine, 6) cjelokupni teritorij RH je u gospodarskom smislu definiran jedinstvenim prostorom, 7) produžetak mandata UNPROFOR-a.
Svakako, najvažnija točka plana je stupanj autonomije za srpska područja što je zahtijevalo donošenje amandmana na hrvatski ustav. 11 općina u kojima su Srbi imali većinu stanovništva na popisu 1981. bilo je definirano kao Srpska Krajina. U biti, radilo se o području autonomnih kotareva Glina (općine Glina, Vrginmost, Vojnić, Dvor i Kostajnica) i Knin (općine Knin, Obrovac, Benkovac, Gračac, Donji Lapac i Korenica) koje je ustavnim zakonom iz 1992. utemeljio Sabor RH, kako bi hrvatska vlast pred međunarodnom zajednicom pokazala da posjeduje dobru volju za mirnim rješavanjem sukoba. Međutim, hrvatski zakoni nisu predviđali onako visoku autonomiju kakvu je dodjeljivao Plan Z-4.
Srpska država u hrvatskoj državi
Područje kotareva Knin i Glina bilo je diskontinuirano, a presijecao ga je Slunj koji nije uključen u Krajinu jer su ondje Hrvati činili većinu. Srpsko područje, iako nije imalo međunarodni subjektivitet, imalo je ovlasti da ga se moglo nazvati „državom u državi“. Srpska Krajina je tako prema Z-4 trebala imati: predsjednika, vladu, premijera, parlament, pravosudni sustav, ustavni sud, policijske snage, ali ne i vojsku jer bi bila demilitarizirana. Doduše, Hrvatska vojska ne bi smjela ulaziti na prostore Krajine bez odobrenja predsjednika Krajine.
Posebno istaknuti elementi državnosti bili su zastava, grb i himna. Krajina bi imala potpunu monetarnu nezavisnost, uključujući fiskalnu i poreznu politiku, zasebnu valutu, a cijelo njeno područje bilo bi definirano kao slobodna zona bez carina kako bi se potaknulo gospodarstvo. Ustav RH i hrvatski zakoni važili bi na teritoriju Krajine, ali uz prethodno odobrenje krajiške vlade. Niti jedan dužnosnik Krajine ne bi odgovarao hrvatskim vlastima. Srpska Krajina imala bi ogromnu samostalnost i u drugim područjima kao što su kultura, socijalna politika, energetika, zaštita okoliša, turizam. Vlada RH imala bi nad Krajinom nadređenost samo u pogledu vanjske politike, međunarodne trgovine, državljanstva, obrane i dijela financija. Srpska Krajina imala bi mogućnost sklapanja međunarodnih ugovora na polju kulture, obrazovanja i turizma sa SRJ i Republikom Srpskom, a njeni državljani imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i jugoslavensko). Stanovnici Krajine mogli bi sudjelovati na hrvatskim predsjedničkim i parlamentarnim izborima te bi u tijelima vlasti RH imali svoje predstavnike.
(Kon)federalni preustroj Republike Hrvatske
Iako je plan sadržavao hrvatskim vlastima dobre elemente (reintegracija teritorija, ostvarenje suvereniteta, povratak prognanika) sadržavao je i za hrvatsku strane i one neprihvatljive: srpska samouprava s elementima državnosti. Tuđman je prihvatio plan kao „osnovicu za daljnje pregovore“. Glavni hrvatski pregovarač Šarinić je izjavio da rješenja koje donosi plan nisu kompatibilna s hrvatskim ustavom. Ako bi se plan prihvatio to bi dovelo do federalnog odnosno konfederalnog preustroja RH po uzoru na Plan Kontaktne skupine za BIH. Donošenje takvog plana očito je plod nerazumijevanja političke povijesti i sadašnjosti Hrvatske i neshvaćanja kako Srbi u Hrvatskoj, za razliku Srba od BIH, nisu bili konstitutivni i državotvorni narod nego nacionalna manjina.
Bizarnost plana Z-4 je da je Srbima u Hrvatskoj davao veća prava nego Hrvatima u BIH prema Washingtonskom sporazumu i Planu Kontaktne skupine. Plan bi zapravo trajno destabilizirao Hrvatsku i sijao klice novih sukoba. Političar Zdravko Tomac je dobro sažeo bit Z-4: „u sklopu takve koncepcije traži se i legaliziranje srpske države na okupiranom području Hrvatske. Time bi se stvorila osnova za Veliku Srbiju u budućnosti, jer bi se prije ili kasnije i srpski dio Bosne i okupirani dio Hrvatske udružio u tzv. Sjedinjene Srpske Države.
“Njemački diplomat Gert Ahrens koji je radio na Z-4 bio je jedan od eksperata koji je na Haškoj mirovnoj konferenciji 1991. razrađivao pitanje posebnog statusa dijelova RH s većinskim srpskim stanovništvom. Naglasio je posebnost izrade srpske autonomije u Hrvatskoj. On je usporedio Z-4 s najboljim svjetskim rješenjima zaštite manjinskih zajednica (Južni Tirol, Sjeverna Irska) te podsjetio kako je pet jugoslavenskih predsjednika s izuzetkom Miloševića prihvatilo Carringtonov plan iz 1991. koji je nudio sličnu koncepciju poput Z-4.
Srbi, a potom i Hrvati odbijaju plan
Za razliku od hrvatskog predsjednika koji je prihvatio plan kao pregovaračku platformu iako je i njemu i hrvatskoj javnosti bio šokantan i neprihvatljiv, Knin i Beograd su ga odbili. Nisu htjeli o njemu niti pregovarati kad im ga pet stranih diplomata željelo prezentirati krajem siječnja 1995. Pretpostavlja se kako je Milošević odbio plan jer se manjinski status Srba u Hrvatskoj mogao prekopirati na status Albanaca u Srbiji, odnosno Kosovu. Milošević je strahovao da će mu biti predložen Z-4 za Kosovo kojem su srpske vlasti još krajem 1980-ih oduzele sve elemente autonomije. Po nalogu Miloševića, krajiški Srbi su jedva dočekali da odbiju plan jer nisu htjeli ništa manje od potpune neovisnosti u odnosu na Hrvatsku i spajanje s Republikom Srpskom i Jugoslavijom. Planom bi morali vratiti 2/3 teritorija kojeg su držali.
Premijer RSK Borislav Mikelić „održao je lekciju“ Galbraithu poručivši mu kako je „napravio veliku grešku“ te mu preporučio da se obrati Beogradu. Američki veleposlanik uzvratio mu je da će vrijeme pokazati tko je pogriješio. Veleposlanik Ahrens bio je zatečen odbacivanjem plana u Kninu i Beogradu. Nizozemski diplomat Joop Scheffers otkrio je kako je „Miloševića plan Z-4 silno oneraspoložio. Bio je šokiran širinom autonomije koja je njegovoj srpskoj braći u Hrvatskoj bila ponuđena. Milošević se bojao da će mu takva široka autonomija biti podastrta kada dođe na razgovor o autonomiji albanske većine na Kosovu.
Parlament RSK 8. veljače 1995. jednoglasno je odbacio plan kao neprihvatljiv smatrajući da ide u korist Hrvatske i ukida državnost Krajine. Dana 6. ožujka 1995. Sabor RH je odbacio Plan Z-4.
Srpsko bezuvjetno odbacivanje plana rezultiralo je time da je Hrvatska nastavila jačati svoj ugled u svijetu i nije bila izložena pritiscima da prihvati plan, dok su se Srbi nastavili sramotiti na diplomatskom planu. Većina najvažnijih srpskih političara toga doba odbacila je plan. Bliski Miloševićev suradnik Borisav Jović odbio je plan jer je smatrao da se pobunjeni Srbi mogu vojnim putem oduprijeti HV-u, a vođa Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj smatrao je da je plan potpuno neprihvatljiv. Srpski oporbeni političari bili su podijeljeni. Vođa Demokratske strane, liberal Zoran Đinđić smatrao je da Srbija treba odbiti plan jer su ga odbili krajiški Srbi, dok je lider Srpskog pokreta obnove, Vuk Drašković, smatrao da je plan povijesna prilika koja se ne smije propustiti. Draškovićevo gledište postat će dominantno u srbijanskoj javnosti tek nakon Operacije Oluja.
Daljnji pokušaji implementacije
Iako pregovori nisu zaživjeli, Z-4 je ostao aktualan u idućim mjesecima te su ga predstavnici međunarodne zajednice htjeli nametnuti. To nije bio bezazlen plan jer je imao podršku SAD-a, Rusije, Europske unije i UN-a. Nakon hrvatske Operacije Bljesak početkom svibnja 1995. kojom je oslobođeno okupirano područje zapadne Slavonije, Owen i Stoltenberg pozvali su dužnosnike RH i RSK u Ženevu u nastojanju da ožive plan. Inicijativu su podržali Vijeće sigurnosti UN-a i G7. Šarinić je prihvatio poziv, ustvrdivši da je to hrvatski ustupak jer Zagreb smatra „Krajinu“ unutarnjim pitanjem Hrvatske. S druge strane, krajiška delegacija inzistirala je na povlačenju Hrvatske vojske s oslobođenog teritorija u Slavoniji kao uvjet za nastavak pregovora. Budući da Vijeće sigurnosti UN-a nije tražilo povlačenje, Hrvatska je odbila srpski zahtjev i inicijativa je propala.
Novi pokušaj oživotvorenja Z-4 dogodio se na sastanku njemačkog i francuskog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela i Hervéa de Charettea 28. lipnja 1995. Predložili su uspostavu zona razdvajanja za provedbu primirja, nadzor vanjskih granica RSK, konkretna jamstva za sigurnost hrvatskih Srba i provedbu mjera za izgradnju povjerenja gospodarskom suradnjom RH i RSK. Inicijativa, međutim, nije zaživjela jer su srpski separatisti odbili pregovore.
Konačna propast plana
Posljednji pokušaj provedbe plana dogodio se 30. srpnja kada je Milošević htio očajnički spriječiti Operaciju Oluja čiji je početak bio pitanje dana. Milošević je prihvatio plan kao temelj za pregovore, ali nije se htio sastati s Galbraithom koji se sastao s krajiškim premijerom Milanom Babićem 2. kolovoza koji je prihvatio plan kao platformu za pregovore.
Sljedećeg dana, 3. kolovoza, održani su pregovori delegacija RH i RSK u Genthodu pokraj Ženeve. Na sastanku su Srbi inzistirali na povlačenju HV-a iz zapadne Slavonije, postupnoj provedbi primirja i gospodarskoj suradnji prije razgovora o političkom rješenju. Hrvatsko izaslanstvo nije namjeravalo pregovarati, već diplomatski pripremiti vojno rješenje.
Stoltenberg je predložio kompromis u sedam točaka, uključujući pregovore temeljene na Z-4, koji bi počeli 10. kolovoza. Pregovori su propali, a sljedećeg dana započela je Operacija Oluja koja je vratila zapadne dijelove RSK pod hrvatsku kontrolu. Hrvatska vojna operacija učinila je daljnje pregovore o Z-4 besmislenim jer to područje vraćeno u ustavnopravni poredak RH.
Hrvatski diplomat Mario Nobilo pronicljivo je zaključio: „Srpsko odbijanje Plana Z-4 1995. (kada ga je Hrvatska u najvećoj mjeri već bila prihvatila), zatvaranje autoceste i ubojstva na njoj, napadi na Bihać, uzimanje talaca UN-a i pokolj Muslimana u Srebrenici stvorili su u međunarodnoj javnosti, ponajprije SAD-a, uvjerenje da mir mogu postići samo ako prešutno odobre hrvatsku vojnu akciju koja će uspostaviti ravnotežu snaga.“
Naporima hrvatskih vojnika u kolovozu 1995. konačno su otklonjene opasnosti koje je Z-4 nosio, a to je konfederalizacija Hrvatske i njeno pretvaranje u disfunkcionalnu državu kakva je (post)daytonska BIH.
Ipak, određeni srpski političari nikada nisu prestali zazivati Z-4. Već 16. kolovoza Babić je pokušao oživjeti plan, ali to nije nitko htio prihvatiti. U studenom 1995. potpisan je Erdutski sporazum koji je vratio Hrvatsko Podunavlje pod hrvatsku upravu te se Z-4 nije primjenjivao na to područje iako su to Srbi željeli.
Z-4 ponovno je uskrsnuo 1999. kao predložak za Sporazum iz Rambouilleta – predloženi mirovni ugovor između SR Jugoslavije i Albanaca na Kosovu, kojeg je Milošević odbio te je uslijedilo NATO bombardiranje Srbije.
Godine 2005. Srbija i Crna Gora pokušale su riješiti status Kosova nuđenjem plana koji nudi široku autonomiju Kosovu vrlo nalik na Z-4. Iste godine osnovana je vlada RSK u egzilu u Beogradu koja je željela da se Srbija založi za novi Z-4 što je srbijanska vlada odbila.
Slični pozivi upućeni su od srpskih udruga s prostora bivše Krajine nakon osuđujuće prvostupanjske Haške presude hrvatskim generalima 2011. za zločine u Oluji. Pozive za oživotvorenjem Z-4 svakog kolovoza ponavljaju predstavnici Srbije i RS otkada je na vlast 2012. došao Aleksandar Vučić – radikal u europskom ruhu.
Iako traženje uskrsnuća Z-4, nasreću u ovom trenutku nije realno, hrvatski političari trebaju ostati oprezni jer bi takvi napori mogli biti oživljeni u promijenjenim međunarodnim okolnostima.
