Diktatori mogu podnijeti sve osim poruge
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 11 Ožujak 2024 13:05
Potres me probudio prije dvije noći, pa sam neko vrijeme samo ležao u mraku, bez nekih posebnih misli, kad sam odjednom shvatio da čujem vlastito srce. Nije to neka ekskluziva za novine, pa već iz toga što pišem shvaćate da sam živ i da mi srce kuca, kao i vama, uostalom, ali ipak: zbog nekog posebnog načina na koji sam ležao, u noćnom miru srce je šuplje odjekivalo u meni.
Nisam već odavno obratio pažnju na njega, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.
Otkad iskočimo iz kreveta do odlaska na spavanje jurimo, trčimo, kontroliramo mobitel, obavljamo bezbroj poslova koji su nas nedostojni i gnjave, kako to kaže Arsen Dedić, i nikad ne pomislimo na ono jadno srce koje pumpa li pumpa krv, i bez kojeg ne bi bilo ničega. Kažu da svi sisavci imaju jednak broj otkucaja srca, pa da zato miševi, čije bilo otkucava brzo, žive kraće od kitova, čije divovsko srce otkucava tromo i teško. Zacijelo i mi imamo odmjereno koliko će nam srce kucati, i sa svakim smo otkucajem bliže onoj vječnoj tišini.
I dok sam tako u gluho doba noći slušao kako moji otkucaji prolaze, i kako padaju poput zrnaca u pješčanom satu, pomislio sam na Alekseja Navaljnog, ruskog odvjetnika, opozicijskog političara i borca protiv korupcije koji je prošli tjedan pokopan na moskovskom groblju što se zove kao i ja, Borisovskoje. Rusija je oduvijek progonila svoje najbolje ljude. Kandinski je pobjegao, ali Maljevič nije uspio; Nabokov je izmaknuo Staljinu, ali Bulgakov nije; Mandeljštama su dotukli na robiji, Jesenjina otjerali u smrt, a Gazdanova u emigraciju. Kako je bilo nekad, tako je i danas. Putinova mladež spaljuje knjige Vladimira Sorokina, čija su djela prevedena i na hrvatski.
Jesmo li spremni žrtvovati srce za nešto veće od nas?
Redatelja Kirila Serebrenikova držali su u kućnom pritvoru, pisca Viktora Šenderoviča su 2007. osudili jer je nosio transparent s natpisom “Sloboda Kasparovu”, Dmitrija Bikova su 2019. otrovali, slikaricu Juliju Cvetkovu su dali na sud zbog umjetnosti, a glazbenicu Aleksandru Skočilenko poslali u zatvor jer je u supermarketu etikete s cijenama zamijenila papirićima na kojima je napisala istinu o ratu u Ukrajini. Navaljni je Putinovu stranku Ujedinjena Rusija nazvao Partijom prevaranata i lopova, što se veselo prihvatilo u cijeloj zemlji, te joj pridao vrlo domišljato likovno obilježje: crtež ruskog medvjeda kako napušta domovinu s vrećom plijena u gubici.
Diktatori sve mogu podnijeti osim poruge, jer znaju da njihova strahovlada može funkcionirati samo ako nisu smiješni. Odluka Navaljnog da se vrati u Rusiju nakon što je 2020. čudom preživio trovanje novičokom, bila je nešto od čega se čovjek naježi. Njegov odlazak iz Berlina, gdje je ostavio suprugu Juliju Abrosimovu i djecu, preko uhićenja na Šeremetjevu i zatvora u Pokrovu gdje su ga mučili uskraćivanjem sna, pa preko samice u Melehovu, gdje su internirani najgori zločinci, sve do kažnjeničke kolonije IK-3 u polarnom krugu, bio je samo neodgodivi put u smrt, na koji je dobrovoljno pošao. Treba srca za to, a Navaljni ga je imao – dok nije i ono stalo, ali zato srca mnogih Rusa i Ruskinja sada kucaju za njega.
A što je s našim srcem? Uzimamo li omega-3 masne kiseline, jedemo li voće i povrće, unosimo li vitamine, minerale, antioksidanse i polifenole da nam duže kuca? Lijepo, ali da li se zapitamo za što kuca, jesmo li spremni žrtvovati to srce za nešto veće od nas, i hoće li neko srce, kad nas više ne bude, kucati za nas? Smrt ionako vreba svaki tren, i već se noćas može strop složiti na nas, a mi smo nespremni umrijeti sebi i za druge.
