Krv zna biti otrov
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 21 Lipanj 2025 14:32
Raspad u obitelji interpretira se samo u jednom smjeru - posljedice na djecu. Iznimno je malo tekstova koji tretiraju pitanje obiteljske krize s aspekta kako odrasla djeca maltretiraju starije roditelje. Ispada da su za otuđenje u obitelji jedni krivci roditelji, a djeca njihove žrtve.
To je točno samo kada su u pitanju mala djeca. Psiholozi su zanemarili obrnuti proces kada odrasla manipulativna djeca doprinose brojnim posljedicama na urušavanje mentalnog zdravlja svojih roditelja. Psiholozi koji tvrde da ne postoji otuđenje u obitelji nemaju elementarna znanja iz sociologije.
Nepobitna je činjenica da ogromna većina roditelja osjeća da su nepravedno osuđeni i otuđeni od vlastite odrasle djece. Da otuđenje u obitelji ne postoji tvrde psiholozi koji nemaju elementarna znanja iz sociologije i antropologije pa ni Jungove teorije. Sociološke i antropološke studije potvrđuju da je najveći stupanj otuđenja u obiteljima tzv. suvremenih društava. Nestanje obiteljskog zajedništva je nezaustavljiv trend, a raspad suvremenih društava označava raspad obitelji! Odgajani smo u uvjerenju o neupitnosti zajedništva "najbližih". Ono postoji još kao pravilo u "zabitim" krajevima.
Krv zna biti otrov: primjeri otrežnjenja od iluzija
Izraz "krv nije voda" se koristi kao oznaka za obiteljske i rodbinske veze. Međutim, nerijetko krv zna biti otrov. Tako se remeti navodno neupitna moć krvnog srodstva. Generacije se trude održavati neodržive veze jer su sveprisutne fikcije o idiličnim obiteljski odnosima. Roditelji nerado priznaju da su ih vlastita djeca iznevjerila, a njihova očekivanja se pokazala promašenim.
Na ovu temu sam odlučio pisati kada sam u više navrata čuo tužne priče onkoloških pacijenata u čekaonicama onkologa ili čekajući kemoterapiju. Valjda im je bolest otvorila oči pa se ispovijedaju braći i sestrama po najtežim bolestima. Kako im je bolest napredovala postupno su se od njih distancirali sinovi, kćerke, zetovi, nevjeste, rodbina... To je odvratna činjenica. Neke od njih sam savjetovao: "Sada je konačno trenutak da sebe stavite na prvo mjesto"! Nisi nikada gubitnik i nemoralan ako odbaciš one koji te ponižavaju.
Brojni nehumani primjeri obiteljskog otuđenja
Nebrojni ljudi su zaglavljeni u obiteljskim ritualima jednosmjernog davanja i krivog žrtvovanja. Roditelji se osjećaju samciizigrani jer su se žrtvovali za dobrobit potomstva, a kada im djeca postanu odrasli ljudi oni to zaboravljaju ili ne priznaju.
Roditelji u najvećem broju slučajeva nisu oni koji prekidaju kontakt, već to rade odrasla djeca, često ne navodeći razloge. U svojim iskazima emocionalno slomljeni roditelji priznaju da su vlastito dostojanstvo dali u ruke nezahvalnoj djeci. Takvi tipovi odrasle djece nemaju elementarnu zahvalnost, dok istovremeno od staraca očekuju da im budu u svemu na raspolaganju. Roditelje priznaju da ih manje boli što ih djeca ne trebaju, već što zaboravljaju tko je bio uz njih u naježim životnim situacijama.
Nezahvalnost je pitanje odgoja i izostanak kršćanske etike. Neovisno o ovome, stigmatizira se samo jedna strana, jer rodbina i društvo u lošim obiteljskim odnosima vide roditelja/e kao glavne krivce. Kalil Gibran u knjizi "Prorok" je zapisao: "Vaša djeca nisu vaša djeca... Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas. I premda su s vama, ne pripadaju vama..."
Zlostavljanje u obitelji
Ljudi nerado priznaju da ih najviše pogađaju i iscrpljuju obiteljske drame. Trudili su se godinama održavati neodržive veze.
U drastičnom porastu je zlostavljanje u obitelji; od materijalnog, tjelesnog do emocionalnog. Zlostavljanje starijih osoba od odrasle djece je najgori oblik obiteljskog nasilja. Nagore prolaze samohrane majke. Financijskog iskorištavanje indufuključuje oduzimanje novaca, mirovine, štednje, nekretnina... Cilj takvim tipovima odrasle djece je stvoriti kod roditelja osjećaj da je njihova najvažnija obveza služenje i pokoravanje svim njihovim zahtjevima.
Sve je više slučajeva odrasle djece koji ostavljaju svoje roditelje na bolničkom tretmanu iako im hospitalizacija nije potrebna, a to čine da ne moraju skrbiti o njima u (obiteljskom) domu. Mnogi ne žele snositi troškove njihova smještaja ni u domovima za starije. Čuvanje unučadi i stalno pomaganje odrasloj djeci je postala nametnuta obveza.
Anketna ispitivanja potvrđuju da oko 60 % američkih roditelja priznaje da doživljavaju emocionalnu hladnoću od svoje djece. Konkretno, istraživanje Joshua Coleman pod nazivom “Family Estrangement in Adulthood” (Obiteljsko otuđenje u odrasloj dobi) pokazuje da su jedan od četiri roditelja u SAD-u imali djelomični ili potpuni prekid odnosa s odraslim djetetom.
Roditelji šute iz srama i uvjerenja da je obitelj institucija koja se ne kritizira. Drugi razlog je gotovo patološka ovisnosti o podmlatku. Kakvog smisla ima žrtvovati se nekom tko je svoj život posvetio svom nabujalom ego? Zato se roditelji trebaju informirati o važnosti emocionalnog distanciranja od svih koje ubijaju njihovo dostojanstvo. Treba se osloboditi svih prijetvornih, sebičnih i manipulativnih veza. Kada se izađe iz tog začaranog kruga treba širiti svoje priče u cilju ohrabrivanja onih koji su još duboko zaglavljeni u površne rodbinske i obiteljske odnose. Nikome nije određena uloga nametnute vječite žrtve. Kada tome kažeš NE, možeš slaviti svoju transformaciju. Na primjer, blokiraj ili izbriši kontakte koji te opterećuju. Nejavljanje na svaki telefonski poziv je tvoje neotuđivo pravo.
Ponavljam: Roditelji šute iz srama i uvjerenja da je obitelj institucija koja se nikada (pred drugima) ne kritizira. Ovo nije u suprotnosti s katoličkim naukom.
Drugačiji pogled na "svetu obitelj"
Isus je svojim učenicima govorio da sijede njegov put jer ne će pronaći mir u obiteljima niti krvnom srodstvu. Iz I. postaje križnoga puta proizlazi glavna poruka da se na ljude nikada ne možeš do kraja pouzdati. Nitko nam ne može postati issstranac kao oni koje smo voljeli, ukućani ili koji su nam u krvnom srodstvu. Tomislav Ivančić je podučavao da "ako želiš biti slobodan moraš se osloboditi ljudi". Odluka za samoću je čin samopoštovanja i ljubavi prema Stvoritelju. Poznata je Isusova rečenica: “Tko god vrši volju Oca mojega, taj mi je brat i sestra i majka.” Dakle, Isus relativizira veze obiteljsko – krvnog srodstva, a nudi usidrenost u Ocu nebeskome. Vjera u ljudski rod je možda grijeh, a ženina uloga kao vječite zadane žrtve je do danas ostala iskrivljena kršćanska pouka.
Osloboditi se prijetvornih, sebičnih i manipulativnih veza
Odanost "najbližima" se često pretvara u lažno prikazivanje zajedništva. Roditelje (s vremenom sve više) ubija emocionalna hladnoća vlasti
Potreba za kupovanjem ljubavi i neiskrene naklonosti je poražavajuća. Što će ti njihovo odobravanje za vlastito ponižavanje, čija je cijena odustajanja od svog ponosa. To je lažni plemenski zov. Rješenje je prestajanje služenja te opraštanje kroz distanciranje. Članove obitelji čine oni koji su s nama kada nam je najpotrebnije. Emocionalni dom je onaj u kojem si svoj. Zašto bi obitelj vezivali samo kroz krvno srodstvo? Sve iluzije o krvnom srodstvu prestaju kada prihvatiš svoje dostojanstvo.
Zaglavljeni u obiteljskim ritualima
Na svadbama se komentira koliko je njegovih a koliko njenih, kakva je hrana. Rijetko je vidjeti iskrenu sreće zbog studiesmladenaca. Ponavljam, izuzetak je u manjim (ruralnim) mjestima.
Najbolnija su iskustva kad postaješ stranac u vlastitoj kući. Kada vas odrasla djeca konačno pozovu na zajednički objed, oni vas ne primjećuju, ne slušaju niti pitaju. A kada ti njih pozoveš, onda uviđaš da si stranac u vlastitom domu. To je rastvara zadnju iluziju obiteljskog sklada. Sve je to relikt obrasca da je je obitelj svetinja.
Emocionalno distanciranje je jedno od rješenja. Nije napuštanje kada ostavljaš osobu koja te ne poštuje. Takvi posesivni tipovi kritiku ili neslaganje oživljavaju kao uvredu. Sve te devijacije se tretiraju kao podrazumijevajuća obveza.
Sačuvati lažni mir u kući, a izgubiti vlastiti je pogrješan izbor. Dilema je jednostavna: Hoćeš li stremiti da i dalje budeš ponižen, lažno prihvaćen ili ćeš sačuvati svoj mir. Lažno zajedništvo uništava osobnost.
Zaključno
Naravno da ne treba generalizirati jer još uvijek pretežu stabilne obitelji s uzornom djecom. Obitelj je svetinja i treba je njegovati, ali što kada ispašta samo jedna strana? Tada treba prekinuti s nametnutim obrascima ponašanja. Treba otpustiti one koji su orijentirani samo na sebe i sahraniti toksične odnose. Zatrovani obiteljski odnosu zaslužuju radikalan rez. I konačno: rano postavljanje granica je ključ zdravog odgoja.
dr. sc. Zlatko Miliša prof./hkv.hr
