‘Masovno ubojstvo’ – besplatna knjiga dr. Vernona Colemana o predloženom britanskom programu eutanazije
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 20 Srpanj 2025 07:08
Dr. Vernon Coleman je napisao knjigu u kojoj ističe opasnosti predloženog zakona o eutanaziji Kim Leadbeater. Knjigu je učinio dostupnom za besplatno čitanje na internetu
„Postoji, nikada ne zaboravimo, plan za smanjenje svjetske populacije za devet desetina. Gotovo sve što se događa (a ovih dana ništa se ne događa slučajno) potaknuto je tom zavjerom. Mit o globalnom zatopljenju, masovni imigracijski programi, kraj medicine, uništavanje poljoprivrede i gospodarstava diljem svijeta – sve je to dio plana. Eutanazija ili ubijanje uz pomoć liječnika globalni je pokret osmišljen za ubijanje bolesnih, invalida, slabih, siromašnih, mentalno bolesnih, nezaposlenih, starijih osoba i svih koje vlada smatra troškom za državu. Ušli smo na vlastita polja smrti i ovo je zaista pokolj nevinih” – citat iz predgovora knjige dr. Vernona Colemana: ‘Masovno ubojstvo: Je li britanski zakon o eutanaziji samo još jedan smrtonosni korak u planu depopulacije? ‘ (2025.).
Britanski liječnik, dr. Vernon Coleman vjeruje da postoji plan za smanjenje svjetske populacije za devet desetina, a eutanazija je dio tog plana ubijanja bolesnih, invalidnih, slabih i starijih osoba.
Predloženi zakon o terminalno bolesnim odraslim osobama (kraj života), također poznat kao Leadbeaterin zakon (prema autorici Kim Leadbeater), omogućit će državi da pojača ubijanje ranjivih osoba, uključujući krhke, siromašne i depresivne, pod krinkom eutanazije. Kako bi dokazao da je njegova tvrdnja opravdana, okreće se primjeru Kanade.
Kanadski program eutanazije
Kanadski zakon o medicinski potpomognutom umiranju/smrti („MaiD” – Medical Assistance in Dying), uveden 2016. godine, proširen je kako bi uključivao osobe s invaliditetom i osobe s mentalnim zdravstvenim problemima, a neki kritičari tvrde da se „zloupotrebljava.”
Bilo je slučajeva pacijenata, uključujući veterane i one sa stanjima koja ne ugrožavaju život, koji su bili prisiljeni odabrati MAiD, pri čemu je nekima ponuđena eutanazija umjesto liječenja. Primjeri uključuju slučaj Christine Gauthier, kanadsku vojnu veteranku kojoj je ponuđen MAiD umjesto rampe za invalidska kolica, i slučaj Alana Nicholsa, koji je ubijen smrtonosnom injekcijom zbog gubitka sluha, što ističe zabrinutost da je sustav motiviran uštedom troškova, a ne brigom o pacijentima.
Ubojstvo koje sponzorira država nije jeftino
Tko će platiti za namjerno ubojstvo građana? Vlada ne navodi konkretno, ali porezni obveznici će očito snositi najveći teret, iako Vlada nije pitala porezne obveznike žele li da se njihov novac troši na ovaj način. (Napomena: „Dr. Coleman ovo nije napisao u svojoj knjizi; ovaj prvi odlomak je naš dodatak” – Rhoda Wilson).
Očekuje se da će program eutanazije britanske vlade imati visoke troškove, ističe dr. Coleman, uključujući 11 milijuna funti troškova obuke u prvih šest mjeseci i 10 milijuna funti godišnjih troškova rada unutar desetljeća, a oboje bi u stvarnosti moglo biti znatno veće, deset puta veće.
„I svako ubojstvo uz pomoć liječnika zahtijevat će šest zdravstvenih djelatnika koji rade 32 sata. (Ako je to 32 sata svakome, onda je to ukupno gotovo 200 sati liječničkog/medicinskog vremena koje bi se moglo provesti brinući se o prilično mnogo živih ljudi umjesto da se ubije samo jedan),” rekao je dr. Coleman.
„Oh, i svako ubojstvo zahtijevat će revizijski odbor koji se sastoji od odvjetnika, psihijatra i socijalnog radnika. To će koštati dodatnih 2000 funti dnevno, ne računajući šalice kave i kekse i administraciju”, dodao je.
„Novac, trud i vrijeme očito bi se bolje utrošili na pružanje pristojne palijativne skrbi za one koji umiru. To bi također bilo ljubaznije, nježnije i više u skladu s tradicijom liječenja.”
Plan depopulacije
Leadbeaterin zakon, kaže dr. Coleman, oduvijek se činio dijelom globalnog plana depopulacije, s ciljem smanjenja stanovništva i uštede milijardi smanjenjem mirovina i naknada, usmjerenih na siromašne, osobe s invaliditetom, nezaposlene i starije osobe.
„Cilj plana depopulacije je ubiti što više nas – čime bi se oslobodili milijuni funti koji se mogu koristiti za kupnju bombi i metaka za nove ratove i za održavanje ‘vojski’ nepozvanih posjetitelja koji žive u luksuzu u elegantnim hotelima. Istrošeni radnici koji su desetljećima plaćali poreze i koji su pomogli u izgradnji Britanije smatraju se nebitnom smetnjom; bačeni na otpad i napušteni,” kaže on.
Predloženi zakon o eutanaziji u Velikoj Britaniji značajno će utjecati na mnoge živote, ali nije bilo istinske javne rasprave. Vjerojatno će se proširiti i na ranjive skupine poput djece, osoba s invaliditetom i siromašnih. Milijuni ljudi već su obuzeti strahom i osjećaju se beznadno u pogledu budućnosti. Je li njihovo ubijanje pravo rješenje?
Suprotstavljanje narativu zagovornika eutanazije
Dr. Vernon Coleman tvrdi da se zakon ne odnosi na izbor pacijenta, već na uštedu novca i promicanje kulture smrti, te da će dovesti do nepotrebnih smrti, posebno među ranjivim skupinama, te da bi zakon trebalo zaustaviti.
Liječenje boli često je neadekvatno zbog pogrješnih shvaćanja o ovisnosti i smanjenog propisivanja lijekova pod utjecajem ekoloških problema. A kako bi se pacijenti dodatno potaknuli na eutanaziju, vladine politike dovode do zatvaranja hospicija.
Postupak eutanazije također nije onakav kakvim se predstavlja; netočno se prikazuje kao bezbolan i dostojanstven. Međutim, metode koje se koriste za ubijanje ljudi su nedosljedne i mogu rezultirati dugotrajnom, uznemirujućom smrću, s brojnim prijavljenim komplikacijama. Osim toga, javljaju se etička i logistička pitanja s dostupnošću i primjenom lijekova, što dovodi do traumatičnih iskustava za pacijente.
Etička pitanja
Uloga socijalnih radnika i drugih nemedicinskih stručnjaka u odlukama o eutanaziji je kontroverzna i zabrinjavajuća. Dijagnoze terminalnih bolesti često su neizvjesne, a pacijenti mogu nadživjeti predviđanja.
Etička pitanja također izaziva činjenica da se smanjenje medicinske skrbi podudara s promicanjem eutanazije. I to smanjenje medicinske skrbi također sponzorira država u ime „klimatskih promjena.”
„Neki liječnici odbijaju propisivati lijekove protiv bolova jer im je pogrešno rečeno da je globalno zatopljenje na prvom mjestu, a potrebe pacijenata na drugom. Argument je da bi liječnici trebali prestati propisivati lijekove jer utječu na globalno zatopljenje. To je očito opasno, kultistička besmislica, ali bez lijekova protiv bolova, više će se ljudi odlučiti za opciju eutanazije,” kaže dr. Coleman.
Ako je ubijanje pacijenata dio odgovora medicinskog establišmenta na mit o globalnom zatopljenju, kao što dr. Coleman pokazuje u svojoj knjizi ‘ Kraj medicine, ‘ (‘The End of Medicine’ – objavljena u ožujku 2025.), „možda bismo trebali ukloniti problem u izvoru nudeći eutanaziju isključivo zavjerenicima, političarima i mainstream propagandistima. Kad bismo se riješili svih idiota koji vjeruju u (i promiču) globalno zatopljenje, kvocijent sreće dramatično bi porastao”, kaže on.
Na kraju svakako moram istaknuti da u Europi trenutno ima devet država koje su zakonom regulirale i omogućile ljudima koji doživljavaju nepodnošljivu patnju, pristup medicinski potpomognutoj smrti odnosno eutanaziji.
Pioniri zakonom regulirane eutanazije su Nizozemska i Belgija: u Nizozemskoj je eutanazija dozvoljena od travnja 2002., a Belgija je ubrzo iste godine slijedila njezin primjer.
Nizozemska je 2005. postala prva država nakon sloma nacističke Njemačke koja je dekriminalizirala eutanaziju za dojenčad s neizlječivom bolešću ili težom urođenom manom.
I Belgija je devet godina od donošenja Zakona o eutanaziji iz 2002. godine proširila prava na eutanaziju za maloljetnike.
Osim Nizozemske i Belgije, eutanazija je zakonom omogućena i u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Luksemburgu, Portugalu, Španjolskoj i Švicarskoj.
Također postoji i internetska stranica „Kampanja za dostojno umiranje” („Campaign for Dignity in Dying”; www.dignityindying.org.uk).
Nasuprot tome, u srpnju 1998. u Londonu, Ontario, Kanada, osnovana je neprofitna organizacija „Euthanasia Prevention Coalition” (EPC) koja se diljem svijeta zauzima protiv eutanazije i potpomognutog samoubojstva (https://epcc.ca).
Eutanazija je zakonom omogućena i u Kanadi o čemu je pisao dr. Coleman, zatim u Australiji, Novom Zelandu, Kolumbiji, Ekvadoru i dr.
Kanadsko ministarstvo zdravstva u listopadu 2023. izvijestilo je o 13.241 slučaju medicinski potpomognutog umiranja / eutanazija u 2022. godini, što predstavlja 4,1 posto svih smrtnih slučajeva. To je porast slučajeva eutanazije u odnosu na 2021. kada je eutanazirano 10.092 osoba. Kanadsko izvješće za 2022. pokazuje da je broj eutanazija od legalizacije do 31. 12. 2022. bio 44.958.
Pojmovi ‘eutanazije’ i ‘potpomognutog samoubojstva’ (eng. assisted suicide) ne smiju se zamijeniti jer nemaju isto značenje. Eutanazija ima cilj namjernog prekida ljudskog života u svrhu prekida boli i patnje gdje liječnik ima aktivnu ulogu. No, kod potpomognutog samoubojstva liječnik ima pasivnu ulogu jer on na zahtjev pacijenta „samo” osigurava sredstvo kojim će osoba sama izvršiti samoubojstvo.
Izvor:
Rhoda Wilson: „Dr. Vernon Coleman’s ‘The Big Kill’, a free book on Britain’s proposed euthanasia programme” – The Exposé, 4. 6. 2025.; https://expose-news.com
France24: „European countries that allow assisted dying” – 29. 11. 2024.; www.france24.com/en/
Poveznica za besplatnu knjigu dr. Vernona Colemana: „The Big Kill – Is Britain’s Euthanasia Bill Just another Deadly Step in the Depopulation Plan?” (2025.) – sadržaj je ‘eksplozivan’ iako knjiga ima „samo” 19 stranica: https://www.vernoncoleman.com/THEBIGKILL.pdf
Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med./hrvatski-fokus.hr
