Blaženi A. Stepinac i povijesno pamćenje Hrvata
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 19 Srpanj 2025 14:27
Svjedoci smo kako je nakon 5. srpnja 2025. u Hrvatskoj intenzivniji razgovor o razumijevanju nekih bitnih sastavnica našega života, među koje spada baština vjere i odanost Hrvata svome narodu. Neke prosudbe o tomu tko smo i kamo idemo dobivaju novo osvjetljenje.
Ponovno se pretresaju veze Hrvata s Katoličkom crkvom koje su uspostavljene vrlo davno. Ostao je zapis o tomu kako je papa Ivan VIII. svojim apostolskim pismom u 9. st. javio hrvatskome knezu Branimiru da je njega, njegov narod, njegovu zemlju i njegovo vladanje blagoslovio na oltaru sv. Petra, na misnom slavlju za blagdan Uzašašća Gospodinova. Taj je blagdan godine 879. bio 21. svibnja.
„Pisma pape Ivana VIII. su posebno vrijedna skupina dokumenata. Ona su pouzdano svjedočanstvo o međusobnoj korespondenciji kneza Branimira i rimskog biskupa i pape Ivana VIII. Sačuvana su u kodeksu Epistolae Ioannis VIII., koji se danas nalazi u Bibliotheca Apostolica Vaticana (Archivum Secretum Vaticanum) pod signaturom Reg. Vat. 1. U tom je registru pet papinih pisama odaslanih u razdoblju od 879. do 882. koji odražavaju međusobne odnose hrvatskog vladara Branimira i Ivana VIII., poglavara Rimske Crkve. (M. Matijević Sokol, Hrvatska revija, 2/2018). Od tada je prošlo više od tisuću i tristo godina. To vrijeme, ispunjeno povezanošću Hrvata s Katoličkom crkvom, pokušala je prekinuti jedna 'revolucionarna' vlast koja je širila učenje protivno hrvatskom vjerskom nasljeđu.
Katolički i nacionalni identitet Hrvata
Nedavno je na jednom portalu objavljen tekst u kojemu autor ne gleda dobro na kritike vatikanske odluke o tomu na koji je način trebalo okončati proces kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca. Ljudima koji kritički motre uključivanje SPC u autonomiju odlučivanja unutar Katoličke crkve, autor teksta nad kojim ćemo se zadržati, pripisuje teško razumljive namjere, govoreći o njihovoj čežnji „više za političkom, a ne katoličkom kanonizacijom“. Kakva bi to bila 'politička kriđkanonizacija' unutar Katoličke crkve? Međutim, u tim je riječima, zapravo, iskazano jedno razumijevanje spora. Za SPC je beatifikacija A. Stepinca 'nagrada' za njegovo odnošenje prema tadašnjim vlastima, a ne za služenje Katoličkoj crkvi i odanost njezinu učenju.
Tu su i odgovori na hrvatske 'nacionalističke' stavove. Čitamo kako se „među hrvatskim domoljubima i nacionalistima razvija nezdravi nacionalizam, odnosno podređivanje katoličkog identiteta onom nacionalnom, što je pogrješka koja može dovesti do pogubnih posljedica. Pogrješka je prije svega jer za vrhunaravni princip uzima fenomen koji je plod konstrukcije, a ne prirodne ili metafizičke datosti.“ (I. Prskalo, Bog pa Hrvati, Heretica, 16. 6. 2025.) Autor nastupa s uvjerenjem da zna kako razlikovati 'konstruiranu kolektivnu prošlost' 'zamišljene zajednice', od zajednice koja je djelo Stvoriteljeve promisli.
„Prihvatiti naciju kao vrhunaravnu datost znači prionuti uz ideologiju koja priječi autentično iskustvo stvarnosti. Takva skučenost je pogubna, što brojni primjeri iz naše povijesti mogu jasno pokazati.“ (I. P.). Pisac teksta o kome govorimo ne iznosi tko zagovara onostranu 'datost' nacije. Najprije govori o njezinoj totalitarnoj naravi, a onda o ispravljanju te predrevolucionarne zbilje. „Želimo li katoličanstvo pri našem hrvatstvu, moramo prije svega htjeti hrvatstvo koje je podređeno i utopljeno u katoličanstvo. Obrnuti ovaj poredak znači dovesti se u nedorečenosti i kontradikcije koje mogu značiti i našu skoru propast“. (I. P.) 'Morati htjeti' podređenost i utopljenost!
Čuvanje vjere i povijesnoga pamćenja
„Nacionalizam je stoga u nezdravoj mjeri sekularna idolatrija jer za univerzalno dobro i cilj uzima propadljiv i prolazan fenomen koji nije dovoljno ukorijenjen u stvarnost i prošlost.“(I. P.). Prskalo ne piše tko presuđuje o tomu kad, kako i zašto se unutar jedne zajednice razbuđuje naglašeniji osjećaj zajedništva? Tko bi poučavao narod koji dulje od tisuću godina njeguje taj osjećaj i uspijeva opstati na raskrižju svjetova, uz stalne ugroze i pokušaje izvana da mu se otme zemlja na kojoj živi? Život na tom prostoru izoštrio je osjećaj Hrvata za opasnost i ugrozu. Neki povjesničari su razumjeli da zapis Konstantina Porfirogenet o papi Agatonu (papa od god. 678. do 681.), govori kako su Hrvati prisegli da tuđe zemlje ne će osvajati, ali svoje ne će dati, a papa im je obećao zaštitu. Održali su datu riječ, otvarali su svoja vrata strancima koji su bili u nevoljama, a tuđe zemlje nisu napadali. Nakon mnogih stoljeća, neki od onih koji su došli na hrvatsku zemlju, pokušavali su s te zemlje protjerati Hrvate.
Niti Hrvati apsolutiziraju svoju, kako piše I. P., 'zamišljenu zajednicu naspram svih drugih', niti drže da ispunjenje njihovih 'čežnji' leži u naciji, niti je suprotstavljaju svim drugim nacijama, nego žele živjeti među drugim slobodnim narodima, kao zajednica među mnogim zajednicama, jednaki s njima u pravima i obvezama. Hrvati čuvaju svoje kršćanstvo, svoju vjeru, kao što čuvaju i svoje povijesno pamćenje.
„Podrediti naciju katoličanstvu, odnosno zakonitosti koja je iznad nje, znači osloboditi naciju od bespotrebnih tereta. Prijanjajući uz naravni i moralni zakon koji nadilazi pojedini identitet, olakšava odnos s prošlošću jer joj sada možemo pristupiti bez utvaranja. Kontekst katoličanstva znači kontekst sveopće stvarnosti i našega mjesta u njemu, pa svjesni našega mjesta postajemo svjesniji našeg konkretnog identiteta. Naš narodni identitet ne biva dokinut nego uzdignut, pridružen bratstvu naroda koji jednakim uvjerenjima i ritualima hode ka istome cilju.“ (I. P.). Tako izgleda pouka o razumijevanju katoličanstva u narodu koji, bez prestanka, u toj vjeri živi više od tisuću godina. Svom identitetu, spoznaji da jesu to što jesu, narod među narodima, dodali su svoju pripadnost katoličkoj vjeri, kao svom duhovnom putu kroz vrijeme.
Više od tisućljeća katoličke vjere Hrvata
Nije razumljivo zašto bi danas Hrvatima, nakon tolikih godina života u katoličkoj vjeri, trebalo tumačiti kako „katoličanstvo daje odgovor na konačna pitanja postojanja“. Bi li ostali u toj vjeri toliko vrijeme da je nisu potpuno prihvatili i živjeli u njoj. Ponovit ćemo, život unutar naroda i nacije oblik je svjetovnoga života, koji se u različitim vjeravremenima različito manifestira. Smisao konačnoga cilja zna samo Stvoritelj, koji je u čovjekov duh utkao i moralni zakon koji ga obvezuje na plemenito postupanje prema drugomu, kakvo očekuje i priželjkuje u postupanju drugoga prema sebi.
„Tako je u svjetlu katoličanstva jednostavno nelogično postaviti naciju (ili bilo što drugo) kao predmet naše konačne zaokupljenosti i onoga što nam određuje sustav vrijednosti.“ (I. P.). Nije nacija 'predmet' konačne zaokupljenosti, nego briga i obveza prema čovjeku s kojim živimo, i skrb o sebi unutar zajednice ljudi s kojima živimo. S tim ljudima zajedničkoga podrijetla i tradicije, stvaramo jezik, običaje, kulturu... i postajemo narod, nacija i dio ujedinjenih naroda cijeloga svijeta.
U osvrtu na odluku pape Franje o sudjelovanju Srpske pravoslavne crkve u odlučivanju o kanonizaciji kardinala, blaženog A. Stepinca, I. P., iznosi da prigovori protiv kanonizacije hrvatskoga blaženika ne idu prema njegovim prinosima vjeri nego odnosu prema NDH. Ovako piše: „Kako smo ranije naglasili, nacija je paradoksalno nov fenomen, ali istovremeno pretendira na drevnost svojeg postojanja. Narativ o slavnoj prošlosti ključni je sastojak nacionalne svijesti i primarni razlog nacionalnog okupljanja.“ Postoje i drukčija razumijevanja nacije, kao oblika organiziranja ljudske zajednice, koje polazi od toga da je pamćenje važni dio čovjekova duhovnoga bića i pojedinačnoga i kao dijela zajednice, a u 'narativu' o slavnoj prošlosti vidimo zapravo okrenutost prema budućnosti.
Smisao razumijevanja prošloga
Naime, ne može se promijeniti ono što je bilo, ali bolje razumijevanje prošloga može omogućiti adekvatnu pripremu za - budućnost. Kroz sjećanje na to kako su se predci branili i pored svih kušnji uspijevali opstati, u svijesti se učvršćuje obveza otpora potencijalnim ugrozama u budućnosti. Drži se aktualnim uvjerenje kako je moguće oduprijeti se papaopasnostima, neovisno o tomu je li neka 'priča' o prošlom posve usklađena s historiografskim uvidima. Nema dvojbe o tomu kako „u suvremenim nacionalnim društvima vlada stalna tenzija između narativa nacije i onoga što historiografska znanost donosi.“ (I. P.).
Pokušaj uspostavljanja veze s onim što osvjetljuje postojanje i s neke druge strane, izraz je čovjekove žudnje da kroz maštu stvara drukčiji poredak, bez vremenskih ograničenja i stvarnih obzora stvari i događanja. A mašta je dar slobode koji, prema nekim zamišljanjima, ispunjava vrijeme, pokušavajući čuti zvukove i iz nedokučivih daljina. Tako čovjek ulazi u jedan drukčiji svijet, u kome svoje uvide i iskustva uspoređuje i s davnim, mitskim objavama. Iskustvo života tjera ga na pokušaj iskoraka prema polazištu, povratku u vrijeme razgovijetnosti i sređenosti. Na tom putu priča nema primarnu važnost, nego uvid u bit onoga o čemu govori. Netko je napisao da tako susrećemo i riječ koja iskazuje istinu, božansko znanje 'koje stvari razumijeva iz stvari'.
Prskalo kritički motri nerazumijevanje odluke pape Franje, o odgađanju kanonizacije blaženoga A. Stepinca među Hrvatima. „Dati katoličanstvu primat znači prionuti uz trajniji i sveobuhvatniji oblik identiteta koji će podići našu nacionalnu borbu iznad sitnog politikantstva te ga usmjeriti na duboke kulturne, duhovne i društvene rane koje valja čim prije zaliječiti. Tim činom naš identitet dobiva konkretnost, puninu i smisao.“(I. P.). Stepinac nije nastupao niti kao propagator politike, niti kao čovjek koji je zaboravio svoju temeljnu zadaću. U završnoj riječi na sudu, 3. listopada 1946., nije branio sebe, već temeljne istine kršćanske vjere, rekavši: »Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao!« . A. Stepinac je osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada, te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Riječ 'danas' izgovorio je te 1946. U to se vrijeme nametala Titova 'nauka' koja je tvrdila da Isus Krist nije postojao, jer 'Boga uopće nema'.
Zaustavljena kanonizacija A. Stepinca
Godine 1998. papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici je proglasio Stepinca blaženikom Katoličke crkve. Ozbiljni preokret nastao je 2016. kad je papa Franjo odlučio ponovno razmatrati beatifikaciju A. Stepinca i to uz pomoć povjerenstva koje su činili tri predstavnika Katoličke crkve, tri predstavnika Srpske pravoslavne crkve i dvojica 'neutralnih' članova. Povjerenstvo je završilo svoj rad 2018. bez ikakve odluke. Do danas ne znamo odgovor na mnoga pitanja u vezi sa stepinaczaustavljanjem kanonizacije blaženoga A. Stepinca. I. Prskalo analizira papinu odluka o uključivanju predstavnika Srpske pravoslavne crkve u ispitivanje same beatifikacije A. Stepinca. „Činjenica što je već blaženik govori što Vatikan zapravo misli o njemu, a to je da u njemu vidi sveca i heroja na koga se univerzalna Crkva može ugledati.“ (I. P.). Dobro, a zašto je onda osnovano povjerenstvo koje je trebalo ponovno ispitivati temelje beatifikacije kardinala A. Stepinca?
Procjenjuje da je „kanonizacija Stepinca i političko pitanje, upravo zbog upliva Srpske pravoslavne strane u cijelu priču. Osnivanje komisije bio je pokušaj stvaranja mosta između ove pravoslavne i katoličke zajednice.“ Tu postavku nije lako razumjeti. Zašto bi pravoslavna strana odlučivala o tako važnom pitanje Katoličke crkve, pa ga time učinila 'političkim', kako je napisao I. P.? I o kakvu se 'mostu' govori, što bi spajao taj most: jedno 'da' i jedno 'ne', s tim da hrvatska strana kaže 'da', a 'ne' kažu predstavnici - druge crkve? Što bi o beatifikaciji trebalo pitati 'skupinu katoličkih i pravoslavnih stručnjaka', nakon usvajanja te odluke prema propisanoj proceduri unutar Katoličke crkve?
Rasprava o upletanju SPC-a u odluku Katoličke crkve o beatifikaciji nadbiskupa i kardinala A. Stepinca pokazuje da na važnim mjestima nije bila strana misao kako bi bilo dopustivo 'žrtvovati' jednu odluku, bez obzira na posljedice. Je li javno priznavanje neprihvaćanja odluke o kanonizaciji, odbijanje ili sumnje u nju, iako je već potpisan njezin sadržaj i javno proglašena, ustupak crkvi koja ne bi proglasila A. Stepinca ni blaženim ni svetim? Dakle, s jedne strane je završeni proces ispitivanja i provjera, a s druge politički stav koji je identičan stavu Komunističke partije iz 1946.? Otkud toliko povjerenje Vatikana u crkvu koja je svetim proglasila svoga episkopa (Nikolaja Velimirovića), ideologa srpskoga antisemitizma i, uz to, vrlo prohitlerovski raspoložena čovjeka? Odluku o osnutku međucrkvenoga povjerenstva donio je Papa.
Sljubljenost Hrvata s vjerom i odgovor titoizma
U tekstu koji je povod ovom osvrtu središnje je pitanje identično onome koje je nametnula komunistička ideologija partije koja je došla na vlast 1945. U dugoj povijesti Hrvata i njihovoj sljubljenosti s vjerom u Boga nikad nije bilo spora o tomu što je na Početku i na Kraju. Vjera je bila njihov neprijeporni oslonac. Učenje Lenjinovih i Staljinovih sljedbenika komslabo je dopiralo do hrvatskoga puka. Zbog toga su od 1945., komunisti i nasiljem pokušavali svoju ideologiju učiniti obvezujućom za sve. Otpor se plaćao onako kako je to iskusio i A. Stepinac.
Zbog toga su 1945., uz bezvjerstvo, u svijest naroda pokušavali unositi komunistički internacionalizam, kao 'novu vjeru' - proletera svih zemalja. Glavna metoda bilo je nasilje i tamnice. Stepinčeva sudbina trebala je biti razumljiva poruka kontrarevolucionarima. Kao što je Tito razumio da bez srpske većine ne će moći voditi Revoluciju u Jugoslaviji, tako su i Srbi uvidjeli da je pred njima nova prilika. Nije bilo važno njezino ime ni njezin 'nauk'. Nova je hegemonija pala s propašću komunizma.
Autor teksta o odluci pape Franje protiv Stepinca, I. P., prosuđuje da neke osobe „u sklopu nacija podređuju sve svoje etničke, duhovne i društvene odrednice nacionalnosti kojoj pripadaju. U toj koncepciji nacija postaje (djelomično ili potpuno, podsvjesno ili svjesno) izvor krajnjeg bitka. Taj bitak naravno nije univerzalan, jer je svijet sastavljen od niza nacija koje mogu postojati u međusobnom miru ili međusobno ratovati.“ (I. P.). Nije lako pratiti tu misao i njezino razumijevanje temeljnih pojmova. Najprije, što je bitak u tom prikazu? Je li to razumijevanje 'krajnje', ili 'početne' točke postojanja, život koji daje Stvoritelj, ili utočište nakon iskustva Svijeta ('krajnji bitak', kako ga naziva I. P.)?
Narod i nacija
Ako pod pojmom bitak razumijemo 'ono po čemu sve jest, ukupnost svih postojećih svojstava neke stvari, najviši i najopćenitiji pojam bića, koji nije nikakav realan predikat, već ono što transcendira svaku pojedinačnu odredbu bića'. (Hrv. encikl.), kako bi, nacija, mogla postati 'bitak' i uz to 'krajnji bitak'? Ali kad kažemo da narod, koji tijekom svoje povijesti mijenja oblike i sadržaje svoje organizacije, postajući nacijom, ne poričemo da i dalje ostaje zajednicom ljudi međusobno povezanih dubljim vezama, koje ne nestaju nego se samo drukčije manifestiraju u vanjskom svijetu. Nacija nasljeđuje bitne oslonce na kojima se gradilo narodno biće.
Prskalo naglašava kako „nacija nije naravna datost kao što su jezik i geografija, nego uvjerenje koje valja usvojiti. Nacija za nacionalizam nije tek opis, nego dužnost. Nacija je toliko vrhunaravna da ima pravo zahtijevati i apsolutnu žrtvu.“ Što zastavaznači tvrdnja da nacija nije 'naravna datost'? Stvara li se nacija odlukom nekoga čovjeka, nekoga staleža ili politike? U tekstu nad kojim se zadržavamo postoji naglašena žurba u definiranju razlike između 'nacionalizma' i domoljublja' pa čitamo kako “nacionalizam nadilazi obično domoljublje koje se konkretno veže uz obitelj i dom kojima netko pripada“. (I. P.).
Ne postoji 'obično i neobično' domoljublje, nego postoji riječ dom (mjesto na kom smo rođeni) koja se i u drugim jezicima proširuje na zemlju rođenja, širi zavičaj (domovina, u engl. homeland). Riječ domovina označuje i prostor, pripadnost, pamćenje i emocije. I. P. razmatra i pitanje dominacije nacije nad pojedincima koji „podređuju sve svoje etničke, duhovne i društvene odrednice nacionalnosti kojoj pripadaju“. Teško je argumentirati tvrdnju da ljudi sve svoje etničke, duhovne i društvene odrednice podređuju naciji kojoj pripadaju. Pokušaju definiranja 'nacionalističke' nacije pridodan je i spomenuti pojam 'krajnjega bitka'.
Stvarne riječi i djela pape Franje
„Na žalost, ovakve polemike uvukle su se i među naše desničare, koji su mahom katolici. Ono što usložnjava situaciju u tim polemikama je činjenica što je strahovanju od lijevoliberalnog poretka koji sebi želi podrediti cijeli svijet pridruženo i nacionalno pitanje koje čak i tridesetak godina nakon Domovinskoga rata nije riješeno na zadovoljstvo sviju.“ (I. P.). Hrvati su se oslobodili i uspostavili hrvatsku državu, koja štiti interese svih svojih državljana, u skladu s međunarodnim pravnim poretkom. Tko zna zašto se nekome čini da je opravdan strah 'od lijevoliberalnog poretka', jer, navodno, u Hrvatskoj 'nacionalno pitanje' „čak i tridesetak godina nakon Domovinskoga rata nije riješeno na zadovoljstvo sviju“? Je li spcto najava onoga što je pred nama? 'Lijevi' poredak, navodno, utjeruje strah najavljujući da bi nacionalno pitanje u Hrvatskoj riješio 'na zadovoljstvo sviju'. (Valjda onako kako je to bilo riješeno od 1945. do 1990.).
Uz to, I. P.-u se čini da se ne može opravdati činjenica što su u našoj zemlji „brojni analitičari podlegli medijskim karikaturama pape Franje, umjesto da su se okrenuli stvarnim djelima i riječima pokojnoga prvosvećenika.“ Ali već jesmo okrenuti 'stvarnim djelima i riječima' pape Franje. Otuda i dolaze ova pitanja. Odluka o osnutku povjerenstva u vezi s kanonizacijom blaženoga A. Stepinca, nije nikakva karikatura nego realna činjenica. Tu je odluku donio i potpisao čelni čovjek Katoličke crkve.
Autor članka, piše da je govor o katoličanstvu i nacionalizmu zapravo „pitanje slaganja prioriteta, a ne pitanje poništenja jednog nauštrb drugoga“. Uvjeren je „da smo obrnuli prioritete i taj obrat mogao bi biti fatalan“. Teško je izbjeći pitanje: kako bi kanonizacija jednoga blaženika Katoličke crkve mogla biti 'nacionalistički akt? Možemo ga i pojednostaviti: tko je i zašto uključio SPC u proces kanonizacije blaženoga A. Stepinca, odnosno, tko je od crkvenoga pitanja napravio političko pitanje? Osnivanje katoličko-pravoslavnoga povjerenstva nije mogao biti nikakav „pokušaj stvaranja mosta između ove pravoslavne i katoličke zajednice“, nego pokušaj ostvarivanja ciljeva koji su prikriveni. I. Prskalu se čini da to „što ništa nije postignuto nije krivnja pokojnoga pape. Možemo mu zamjeriti neinformiranost i određenu naivnost o situaciji, ali njegovu cijelu namjeru neopravdano je osuditi.“ Može se to reći i drukčije: za odluku i njezine posljedice odgovoran je onaj koji je tu odluku donio. Papi su dodijeljene takve ovlasti, pa bi govor o 'neinformiranosti i određenoj naivnosti' mogao biti prije posljedicom nedovoljne usredotočenosti i na temu i na glavne aktere.
Postoji li grijeh 'domoljublja'
Tko je sklon motriti krjepostan i uzorit život A. Stepinca, pita I. Prskalo, „tek u okviru njegova domoljublja, ne uključujući u kontekst njegovu primarnu ulogu katoličkog biskupa?“ Krjepostan i uzorit život A. Stepinca Katolička crkva motri 'u okviru njegova poslanja na dužnosti katoličkoga biskupa', koji nema nikakva razloga odreći se svoga domoljublja, kao naravnoga dijela svoga ukupnoga duhovnog bića. A. Stepinac nije proglašen blaženim zbog svoga domoljublja, nego stepianczbog svoga ukupnoga života i djelovanja unutar Katoličke crkve i izvan nje. Kako bi se domoljublje moglo 'izbrisati' iz njegova ljudskoga bića?
Odluka o beatifikaciji nije donesena u 'domoljubnom' Zagrebu, nego u Vatikanu, u središtu univerzalne Katoličke crkve. Naveli smo tvrdnju I. P.-a kako smo skloni promatrati Stepinčev lik tek u okviru njegova domoljublja, ne uključujući u taj kontekst „njegovu primarnu ulogu katoličkog biskupa“. Tko je sklon takvu motrenju A. Stepinca? Je li već postojalo takvo 'motrenje' ili je ono nastalo u potrazi za odgovorom na pitanje o ulozi SPC u odlučivanju o svetosti A. Stepinca?
I. P. je napisao kako se često kitimo „Stepinčevom humanošću i požrtvovnošću tijekom Drugoga svjetskog rata, bez svijesti da se upravo radi o temeljnim vrednotama Katoličke crkve čiji je poziv skrbiti se za spas i dobrobit svakoga čovjeka.“ Ne kitimo se 'bez svijesti' nego sa sviješću da je A. Stepinac uvijek slijedio Krista. Komunisti su ga 1946. osudili na dugogodišnju tamnicu? Tito mu je ponudio slobodu, za odustajanje od veza s Vatikanom. Ni tu ponudu Stepinac nije prihvatio.
Zbog nekoga je razloga I. P., pišući o kanonizaciji A. Stepinca, posebno okupiran ideologijom nacionalizma. Prihvaća mišljenje da se nacije „nisu oblikovale po isključivom oslanjanju na odrednice jezika, rase, religije i geografije. Naprotiv, sagledamo li povijesno fenomen nacija, vidimo da one nisu proizvod organske geneze, već smišljene konstrukcije.“ (I. P.). Što sugerira takav zaključak? Ako je netko 'smislio' nacije, može se očekivati i nova misao koja bi to - ispravila? Komunistički revolucionari su ozbiljno radili na razaranju te 'konstrukcije', ubili su više od stotinu milijuna ljudi, ali nisu uspjeli. Ne znamo hoće li pokušati ponovno.
