Pet velikih laži opasne ideologije ‘antifašizma’ – što je važno znati?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Prosinac 2025 15:55
Dojučerašnji komunisti i njihovi potomci nekako moraju “uljepšati” svoju prilično krvavu prošlost pa se pozivaju na antifašizam kao civilizacijsku tekovinu jer više nije prikladno govoriti o diktaturi proletarijata kao u vrijeme komunizma.
Posljednih godina cijelim zapadnim svijetom proširila se terminološka populistička kovanica koja se zove – antifašizam. Takva terminologija našla je svoje pobornike i unutar hrvatskog društva. U Hrvatskoj se ‘antifašizam’ samo modernizirao ideologijama po aktualnom zapadnom uzoru, a kao takav on postoji još od uspostave totalitarnog komunizma 1945. godine.
‘Antifašizam’ kao udarni malj za uništenje hrvatskih vrijednosti
‘Antifašizam‘ se danas koristi kao ‘udarni malj’ za etiketiranje svojih političkih protivnika, nepoćudnih glazbenika, hrvatskih branitelja, nepotkupljivih navijačkih skupina, konzervativnih intelektualaca i velikih dijelova hrvatskog društva koji se ne uklapaju u populističku matricu vrednota ‘antifašizma’. A ta populistička matrica je jako širokog spektra.
Prema njima, sve što nije ‘antifašizam’ je fašizam ili bar koketiranje s fašizmom.
Tako se cijeli hrvatski narod nalazi doslovno zarobljen pod zastrašujućom matricom samoprozvanih vrednota ‘antifašizma’.
Fenomen ‘antifašizma’ nije novost u hrvatskom društvu. On aktivno živi već gotovo cijelo stoljeće unutar hrvatskog društva još od prije Drugog svjetskog rata, a posebno od uspostave totalitarnog komunizma 1945. godine. Rušenjem istog totalitarizma 1990. godine, na prvim slobodnim demokratskim izborima od Drugog svjetskog rata, nije srušena ideološka kovanica zvana – ‘antifašizam’. Dapače, doživjela je lukave metamorfoze i kao takva opstala kao ‘udarni malj’ protiv hrvatskog naroda.
Vrlo je teško danas definirati što jest ‘antifašizam’.
Baš to je snaga njegove lukavosti i perfidnosti. ‘Antifašizam’ oduvijek u fokusu ima svoje neprijatelje i njih jasno etiketira. Zato je vrlo lako definirati koje skupine društva su pod udarom i napadom ‘antifašista’. Prema posljednjem skupu u Zagrebu i parolama koje su se vidjeli, dijelovi tog ‘antifašističkog pokreta’ smatraju samu opstojnost i samostalnost Hrvatske kao problematičnu. Da je tome tako svjedoče parole koje su pozivale Hrvate na ponovno stvaranje Balkanske federacije po treći puta nakon dva krvava raspada. Naravno, tu se ne misli na Bugarsku i Grčku, svakom je to jasno, nego države bivše Jugoslavije. Vidjeli su se pozivi na obnovu jednog jezika ( tzv. srpsko-hrvatskog jezika koji je nasilno nametan u Jugoslaviji), pozivi na rušenje nacionalnih država, transparenti i parole na srpskoj ćirilici, jugoslavenske zastave, zastave komunističke Hrvatske iz doba Jugoslavije i dr.
Toksični ‘antifašizam’ prodire na Zapad
Zanimljivo je da je terminologija ‘anifašizma’ posljednjih godina snažno prodrla i u zapadna društva, što nikako ne može biti proizvod slučajnosti. Teren za to je pripreman desetljećima, što je tema za posebnu elaboraciju. Terminologija suvremenog ‘zapadnog antifašizma’, koji nije postojao nakon pobjede nad fašizmom 1945. godine sve do nedavno, danas uključuje podršku raznim modernim ideologijama: LGTB, transrodna ideologija, podrška islamizmu, svijet bez granica, podrška ilegalnim imigracijama, klimatske agende, ekstremni feminizam i dr. Ta ljevičarska ideologija našla je na Zapadu svoje uporište u maninstream medijima. To govori da vlasnička struktura glavnih medija, koja upravlja uređivačkom politikom, jasno podupire pokret ‘antifašizma’ i njegove glavne ideje. U tom smislu, antifašizam je postao globalistička ideja. Kao takva, maglovita i fluidna ideja antifašizma, ušla je svojim praktičnim djelovanjem i u druge dijelove zapadnog društva, poglavito u kulturu i obrazovanje.
U Hrvatskoj je ovaj ‘zapadni antifašizam’ nadogradnja na temelje komunističke ‘dogme o antifašizmu’ koja je stvorena u totalitarnom društvu kroz pola stoljeća vladavine.
Dovoljno je reći da su JNA, beogradska televizija i srbijanski mediji, naoružani pobunjeni Srbi iz Hrvatske zvali goloruke hrvatske branitelje i dragovoljce iz ljeta 1991. godine – fašistima.
Zbog toga je za nas Hrvate važno znati povijesni i društveni razvoj današnje ‘dogme o antifašizmu’. Pet velikih laži o ‘antifašizmu’ početak je raskrinkavanja patogenog i toksičnog ideološkog sustava kojim se nastoji Hrvate držati u zarobljenosti i pokornosti:
1. Tipološki termin ‘antifašizam’ projekt je totalitarnog komunističkog sustava
Za početak naglašavamo da je danas termin antifašizma tipološki jer je formiran kao takav da bude protutipski glavnim idejama konzervativnog društva: obitelj, domoljublje, vjera, privatno vlasništvo, sloboda govora, slobodno poduzetništvo i druge ideje tradicionalnog konzervativizma.
Zbog toga se kroz ideje ‘antifašizma’ provlače mnoge socijalističke ili komunističke ideje koja danas idu do propitivanja vrijednosti privatnog vlasništva i slobodnog poduzetništva.
Posve je sigurno da prvotni termin ‘antifašizma’ seže u vrijeme totalitarnog sovjetskog komunizma. Komunizam ga je prihvatio kao svoju glavnu kovanicu protiv neprijatelja koje je sam označio.
U stvarnosti, fašizam je politički pokret koji je nastao u Italiji 1920-ih, a njegov vođa bio je Benito Mussolini. Godine 1935. Italija je napala i osvojila Etiopiju, želeći proširiti svoj utjecaj u prekomorskoj Africi, gdje su tradicionalno imperijalni utjecaj imale Velika Britanija i Francuska. Fašizam je prije svega bio imperijalistički pokret za širenje Italije.
U tom trenutku se 1935. u boljševičkom SSSR-u događa zaokret. To je, ujedno, vrijeme početka Staljinovih čistki od nepoželjnih političkih protivnika.
Kominterna radi zaokret nakon totalnog neuspjeha komunističke sintagme “klasna borba” iz Oktobarske revolucije, koja je bila uzrok strašnog terora i nasilja nad svim slojevima ruskog društva. Uvodi se pojam “antifašizam” kao novi oblik pakiranja komunističke ideologije. U igru ulazi Narodna fronta kojoj su na čelu komunističkih partija pojedinih država podložnih SSSR-u i od kojih se očekuje da oko sebe okupe ostale pristalice te politike ‘antifašizma’ koji i ne moraju biti komunisti, ali je važno da podržavaju vodeću ulogu komunista.
Dakle, od samog početka ‘antifašizam’ je nastavak staljinističkog boljševizma, gdje Komunistička Partija nastupa kao vođa društva čija je pozicija neupitna zbog njene samoproglašene “naprednosti” i ne podliježe demokratskoj izbornoj provjeri. Tako je u Drugom svjetskom ratu crvena zvijezda kao simbol totalitarnog komunizma, uvaljena pod krinkom ‘antifašizma’ i onima koji s komunizmom nisu htjeli imati veze.
Antifašizam je produkt komunizma.
2. Fašizam nije najzloćudniji sustav u povijesti svijeta i zato ne može biti opća paradigma za arhetipsko ‘globalno zlo’
Tri totalitarna sustava obilježila su 20. stoljeće: totalitarni komunizam, nacional socijalizam i fašizam.
Od sva tri totalitarna sustava, daleko najbenigniji bio je fašizam. Kao što smo rekli, nastao je u Italiji pod vodstvom Benita Mussolinija. Inače, prije osnivanja fašizma Mussolini je bio deklarirani radikalni socijalist, što je tema za posebnu elaboraciju. Premda se radilo o totalitarnom sustavu, talijanski fašizam je imao daleko manju ekspanziju od njemačkog nacional socijalizma i sovjetskog radikalnog oblika socijalizma – komunizma.
Također, broj nevinih žrtava talijanskog fašizma je neusporedivo manji prema žrtvama sovjetskog komunizma i njemačkog nacional socijalizma. Osim prostornog ograničenja, talijanski fašizam trajao je samo 20-ak godina i potpuno je nestao s karte svijeta 1943. godine. Za razliku od toga, sovjetski komunizam trajao je kroz cijelo 20. stoljeće sve do 1990. godine u gotovo pola svijeta, a opstao je do danas u raznim državama svijeta od Kube do Sjeverne Koreje. Metode progona, nadzora, mučenja i ubijanja koje je sustavno koristio komunizam (organizirani prvi sustav logora u svijetu poznat kao Arhipelag Gulag, prije Hitlerovih logora) u velikom broju svjetskih država po opsegu, brutalnosti i broju žrtava daleko nadilaze žrtve država fašističkih sustava (Italija, Španjolska, Portugal, Mađarska i dr.)
Zbog toga je ‘antifašizam’ kao globalni termin opće borbe protiv totalitarnih i nedemokratskih pojava u društvu potpuno pogrešan u svojoj biti. Jer su postojali daleko patogeniji totalitarni sustavi po obimu i djelovanju od fašizma: komunizam i nacional socijalizam.
3. Berlinski zid – dokaz da su komunisti cijeli slobodni i demokratski Zapad zvali fašističkim
Vrlo je zanimljiva pojava da je poznati Belinski zid nazivan ‘Antifašističkim zidom’. Taj zid je izgrađen tek 1960-ih godina da bi se cijela država, komunistička Demokratska Republika Njemačka kao komunistički satelit SSSR-a, odvojila i ogradila od dijela Berlina koji je bio dio demokratske Zapadne Njemačke. Bijeg ljudi iz ‘antifašističkog raja’ koji se zvao DDR postao je toliko velik da su komunisti odlučili to spriječiti gradnjom zida i ubijanjem ljudi koji pokušavaju pobjeći iz ‘antifašističke Njemačke’.
Berlinsk zid je nazvan ‘Antifašističkim zidom’. Kakva povijesna ironija i velika laž.
Taj zid je, prema tvrdnjama antifašista, dijelio antifašističko društvo (komunističko i totalitarno) od demokratskog zapadnog (prema komunistima i fašističkog) društva. Tako su govorile elite društava koje je tvrdilo da se oslanjaju na tekovine antifašizma.
Taj zid je, u stvarnosti, 30 godina bio barijera između totalitarnog sustava komunizma, sovjetske čizme, bizarnog kulta ličnosti, negiranja ljudskih prava i sveopće oskudice, te s druge strane, demokracije, liberalnog kapitalizma, obilja i slobode.
Tkava temrminologija, bazirana na ideji ‘antifašizma’, bila je upotrebljavana i u komunističkoj Jugoslaviji. Svi neprijatelji komunističkog sustava etitketirani su kao ‘fašisti’, dok se totalitarni jugoslavenski komunizam kitio perjem ‘antifašizma’.
4. Antifašizam negira istinske borce protiv fašizma i nacizma
Vrlo je zanimljivo da antifašisti kao svoj zaštitni znak uzimaju crvenu zastavu i zvijezdu petokraku. To su tradicionalni ideološki znakovi totalitarnog komunizma. Takvo se znakovlje moglo vidjeti na skupu u Zagrebu.
Za razliku od toga, antifašizam se uopće ne poziva na tekovine slobodarskog pokreta protiv fašizma i nacizma kojem su na čelu stajale najveće povijesne osobe Zapada kao Dwight Eisnehower, slavni general američke vojske i predsjednik SAD-a, francuski general i predsjednik Charles de Gaulle i britanski vođa u II. svjetskom ratu Winston Churchill. Ove povijesne ličnosti simboliziraju pozitivne tekovina istinskog antifašizma: borba protiv totalitarizama svih vrsta, slobodni izbori, slobodno poduzetništvo, sloboda govora, sloboda kretanja, privatno vlasništvo, slobodni mediji, građanska prava i drugo.
Sve ovo bilo je duboko kompromitirano u jedinom preživjelom totalitarizmu nakon završetka II. svjetskog rata: komunizmu.
Na nesreću, hrvatski narod je nakon 1945. živio u nasilju jugoslavenskog komunizma koji je nadilazio strahote nasilja mađarskog, poljskog ili čehoslovačkog komunizma. To se posebno odnosi na period od 1945-1960. godine kada je komunistički režim pobio stotine tisuća ljudi, oduzeo privatno vlasništvo milijunima građana, zatvorio državne granice za građane i zabranio bilo kakvo političko djelovanje bilo kome (osim komunistima). Stvarnost tadašnjeg komunizma u Jugoslaviji bila je zastrašujuća. Nakon 1965. godine represija je popustila, ali totalitarizam baziran na ‘antifašizmu’ je ostao.
Takakv komunizam sovjetskog ili jugoslavenskog tipa bio je glavni nositelji ideje antifašizmu.
Na slobodnom Zapadu, antifašizam se tada nije niti spominjao.
Današnji moderni antifašisiti nikada ne spominju glavne zapadne borce protiv fašizma. Dapače, Churchilovi spomenici su redovita meta napada ‘antifa’ u Velikoj Britaniji.
U Zagrebu su se mogle vidjeti samo crvene zastave i petokrake koje nemaju veze s istinskim zapadnim antifašizmom iz II. svjetskog rata. To je vrlo zabrinjavajuće.
5. Antifašizam kao ‘kukavičje jaje’ za ideju komunizma
“Hrvatska se temelji i na antifašizmu čiji je simbol ta zvijezda petokraka”, rekao je 2014. tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Ako je to prije desetak godina rekao predsjednik Hrvatske, ne vidimo razloga zašto bi danas trebao netko biti začuđen ikonografijom na skupovima u Zagrebu, Zadru, Puli, Rijeci, Kumrovcu. Ili Trnjanskim kresovima gdje se gradonačelnik Zagreba naslikava uz zvijezdu petkoraku.
Ljude je možda šokiralo otvoreno neojugoslavenstvo na tim skupovima. Potrebno je buđenje iz sna. Još od smrti predsjednika Tuđmana i instaliranjem Stipe Mesića za predsjednika Hrvatske, takve ideje neojugoslavenstva i ‘antifašizma’ se provlače kroz najviše hrvatske političke krugove. Naravno, zamotane u celofanu ili u eufemizmu termina ‘regije’.
Postjugoslavnski prostor je svjesno organiziran kroz medije, kulturu, obrazovanje, sport i politiku.
Ideja jugoslavenstva redovito ide uz ideju ‘antifašizma’.
To je pokazao i sramotni skup u Zagrebu gdje su se takve parole nosile na srpskoj ćirilici. To je ono što je šokiralo samo one ljude koji nisu vidjeli da se takav narativ gura već 25 godina u hrvatskoj javnosti.
Sada se samo ‘outao’.
I napada hrvatsku mladost kao problematičnu već mjesecima senzacionalstičkim medijskim naslovima. Samo zato jer su 80% ljudi na veličanstvenom koncertu Marka Perkovića Thompsona činili mladi. Šok koji je pokrenuo mašineriju ocrnjivanja i pljuvanja hrvatske mladosti ovih danas dosiže kulminaciju, nimalo slučajno.
No, razloge zašto mnogi uporno iznistiraju na ‘antifašizmu’ nije teško dokučiti.
Dojučerašnji komunisti i njihovi potomci nekako moraju “uljepšati” svoju prilično krvavu prošlost pa se pozivaju na antifašizam kao civilizacijsku tekovinu jer više nije prikladno govoriti o diktaturi proletarijata kao u vrijeme komunizma.
Takva je ideologija ostala totalni mainstream. U medijima i javnom govoru, na društvenim fakultetima koje građani financiraju, u obrazovanju, na državnoj televiziji, u kulturi i umjetnosti…
Postavlja se kao vrhunaravni moralni i intelektualni arbitar. A svatko tko joj se sustavno protivi je fašist.
Ponaša se kao da u svijetu ideologija ‘antifašizma’ (komunizma) nije skrivila desetine milijuna nevinih žrtava,
Ponaša se kao da nije samo u Hrvatskoj skrivila stotine tisuća nevinih žrtava i kao da nije hrvatski narod 45 godina držala u strahu i teroru. Kao da u tamnice nije bacala tisuće nevinih ljudi, čak i umjerene ljude poput Gotovca i Budiše, kao da njen diktator Tito nije govorio da će Hrvatska biti neovisna kad Sava poteče uzvodno, kao da njena vojska JNA s tim simbolima zvijezde petokrake nije razarala bombama Hrvatsku 90-ih, ranjavala, ubijala, rušila i protjerivala Hrvate.
Kao da na Ovčaru nije slao ljude čovjek sa zvijezdom petkorakom na glavi.
Hrvatska se mora temeljito dekomunizirati, mora se provest intelektualna i duhovna lustracija svih aspekata te zločinačke ideologije.
Komunisti svoje zločine nisu platili. Za razliku od fašista koje bi progonili, još od 1945. kada su ubijali neselektivno sve koje bi oni proglasili fašistima, pa čak djevojke i djecu u Hudoj jami.
I baš zato treba temeljito duhovno lustrirat tu ideju u samom korijenu. Jer je njena patogenost danas jasno vidljiva u društvu.
Ne nasiljem ili kaznama nego javnom kampanjom baziranom na istini protiv te zloćudne i toksične propagande i njenih glasnih propagatora. Jer najbolja osveta komunistima je slobodna, demokratska, pravna i liberalna Hrvatska sa potpunom slobodom misli i govora.
