Zašto Sajam knjiga i mediji prikrivaju tko nam dolazi u goste
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Prosinac 2025 13:17
Zašto Sajam knjiga i hrvatski mediji prikrivaju tko nam dolazi u goste, pogotovo kad je čovjek pošteno platio svoj dug, i nikome ne taji što je bio i radio? Kulturne institucije i mediji nisu kanalizacija, nemaju odvod toksičnih tvari, pa ako odluče prati staljiniste i lijeve teroriste, riskiraju da se sva ta prljavština zauvijek zadrži na njima.
Veliki sam ljubitelj književnosti, i kao takav sam više puta posjetio Sajam knjiga u Puli. Tamo dođu neobični ljudi iz inozemstva, pa sam ondje imao priliku intervjuirati Orhana Pamuka, Daciu Maraini i Alberta Manguela. Tim mi je bilo zanimljivije pročitati da je na sajmu gost i Sergio Segio. Sajam ga na svojim stranicama službeno predstavlja kao čovjeka koji je rođen u Puli 1955, odrastao je i školovao se u Milanu, direktor je neprofitne udruge Società INformazione, idejni je začetnik i urednik 21 izdanja Rapporto sui diritti globali (Izvješće o globalnim pravima), kao i edicije Quaderni dei diritti globali (Bilježnice o globalnim pravima) u kojoj je pisao o žrtvama na radu u svijetu, ratnim zločinima i međunarodnoj pravdi te drogi i ljudskim pravima, a uredio je i knjigu Atefa Abu Saifa „Dnevnik genocida – 60 dana pod bombama u Gazi“, piše Boris Beck za Večernji list.
U suhoj bibliografskoj bilješci, bez objašnjenja, među naslovima nalazim i djelo „Una vita in Prima Linea“ („Život u organizaciji Prva linija, Rizzoli, 2006).
Ništa nije slagano, ali je sve prešućeno
Ništa nije slagano, ali je sve prešućeno. Sergio Segio diplomirao je filozofiju u Milanu i pristupio radikalno lijevoj organizaciji Lotta Continua (borba se nastavlja) za koju su komunisti bili previše mlaki. Njeni vođe Adriano Sofri i Giorgio Pietrostefani osuđeni su za suučesništvo u atentatu na policajca Luigija Calabresija 1972, a militant Cesare Battisti, četverostruki ubojica, pobjegao je u Francusku. Ta se banda raspala 1976. da bi iz nje nastali još gori, Crvene brigade, koje su na koncu smaknule čak i premijera Alda Mora, i Prva linija u koju je prešao Segio.
U Milanu je 29. siječnja 1979. s Donatom Cattinom ubio suca Emilia Alessandrinija, a 19. ožujka 1980. s Mauriceom Bignamijem i Micheleom Viscardijem likvidirao i suca Guida Gallija dok je držao predavanje na Državnom sveučilištu u Milanu. U plus im ide da su bili ekološki svjesni pa su pobjegli na biciklima. Iz terorističke grupe izašao je na ljeto 1980. i u travnju sljedeće godine osnovao skupinu Nuclei Comunisti (jezgro komunista) s plemenitom zadaćom oslobađanja drugova i drugarica iz zatvora. Ubili su 18. rujna iste godine vicebrigadira pravosudne policije Francesca Ruccija, a 3. siječnja 1982. raznijeli eksplozivom zid zatvora u Rovigu da bi iz njega mogle pobjeći četiri njihove kolegice, među kojima je bila i njegova djevojka Susanna Ronconi, pripadnica Crvenih brigada.
Zašto Sajam knjiga i hrvatski mediji prikrivaju tko nam dolazi u goste?
Taj romantični čin glavom je platio slučajni prolaznik Angelo Furlano, a Segio je bio uhićen i osuđen na doživotni zatvor, s kojeg je izašao 2004, nakon čega se, logično, posvetio borbi za unapređenje stanja u robijašnicama.
Zašto Sajam knjiga i hrvatski mediji prikrivaju tko nam dolazi u goste, pogotovo kad je čovjek pošteno platio svoj dug, i nikome ne taji što je bio i radio? Kulturne institucije i mediji nisu kanalizacija, nemaju odvod toksičnih tvari, pa ako odluče prati staljiniste i lijeve teroriste, riskiraju da se sva ta prljavština zauvijek zadrži na njima.
Nijednog lijevog aktivista u Hrvatskoj ne smeta predstavljanje Sergia Segia
I dok nijednog lijevog aktivista u Hrvatskoj ne smeta predstavljanje Sergia Segia kao jednog od njih, jedna lijeva aktivistica, Sanja Sarnavka, skuplja potpise protiv ljudi koji javno mole, uz ove riječi: “Moramo stati s ovim etiketiranjima, zabranama, diskriminatornim zahtjevima od kojih su klečavci o kojima danas govorimo tek jedan segment onoga što ne valja u našem društvu.” Ne primjećuje da je upravo ona ta koja etiketira kad uvredljivo imenuje one koji javno ne rade ništa zabranjeno ni protuustavno, koja zabranjuje i diskriminira. Zabrinjava, međutim, da su ljudi koje hoće eliminirati iz javnosti za nju „tek jedan segment onoga što ne valja u našem društvu“. Eliminacija treba ići dalje.
La lotta continua, rekli bi Talijani, ali je i Slavenka Drakulić smatrala da je baš zgodno iskoristiti to geslo ove godine na obilježavanju 8. marta, za peh i opet u Puli. Tko se sve mora zabrinuti, ne znam, ali znam da je jedan čovjek, rođen u Puli 1955, diplomirani filozof, pisac i urednik, humanitarac i aktivist, potpuno kod nas siguran.
