Strategija nacionalne sigurnosti SAD-a i politika prema Europi
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Prosinac 2025 14:10
Gledano dugoročno, sasvim je moguće da će u sljedećih nekoliko desetljeća neke članice NATO-a postati većinski ne-europske. Otvoreno je pitanje hoće li takve zemlje gledati svoju ulogu u svijetu – i svoj savez s SAD-om – jednako kao potpisnice izvornoga Sjevernoatlantskoga ugovora.
Početkom prosinca 2025. Bijela kuća objavila je novu Strategiju nacionalne sigurnosti – važan dokument američke državne politike koji mora donijeti svaka administracija da bi jasno definirala svoje vanjskopolitičke i sigurnosne ciljeve. Iako ga najčešće sastavlja skupina stručnjaka iz Vijeća za nacionalnu sigurnost, uz suradnju relevantnih ministarstava i agencija, njegova je politička težina znatno velika. Strategija nosi predsjednikov potpis, on ju šalje Kongresu i u konačnici ona odražava njegov osobni pogled na međunarodni poredak, prioritete SAD-a i načine ostvarivanja nacionalnih interesa. Zato se smatra ne samo birokratskim planom nego i idejnim manifestom aktualnoga američkoga predsjednika, dokumentom koji predstavlja predsjednikovu viziju svijeta i daje smjer cijelomu američkomu sigurnosnomu aparatu.
U najnovijoj Strategiji administracija predsjednika Donalda Trumpa jasno pokazuje kako će pristupati ključnim globalnim pitanjima. Polazište je tvrdnja da je era širokih globalnih ambicija koje su imale američke vanjskopolitičke elite nakon završetka Hladnoga rata – koje su „same sebe uvjerile da je trajna američka dominacija cijelim svijetom u najboljem interesu“ SAD-a – završena te da se američka moć prije svega mora obnavljati iznutra: preko sigurnijih granica, snažnijega nadzora migracija, tehnološke samodostatnosti i povrata ključnih industrija. Kina se pritom označava kao glavni dugoročni strateški izazivač.
Europa i NATO ostaju važni, ali uz naglašeno očekivanje da saveznici preuzmu veći dio obrambenoga tereta. Latinska Amerika dobiva novu težinu ponajprije kroz prizmu sigurnosti južne granice i suzbijanja kriminalnih mreža, a manje kroz klasične geopolitičke okvire.
Strategija navodi da su „dani kada su Sjedinjene Države podupirale cijeli svjetski poredak poput Atlasa prošli“ i najavljuje politiku vodstva koja je strože vezana uz konkretne američke interese. SAD želi ostati vodeća sila, s naglaskom na vlastitu ekonomsku snagu, tehnološku prednost, teritorijalnu sigurnost i društvenu stabilnost, ali uz selektivno globalno djelovanje.
Trumpova politika prema Europi
U dokumentu se ističe da SAD želi podržati europske saveznike u očuvanju slobode i sigurnosti te istodobno pomoći Europi da vrati svoje civilizacijsko samopouzdanje i očuva zapadni identitet. Slijedi cjelovit prijevod dijela Strategije koji se bavi odnosom SAD-a prema Europi. (hkv)
–––––––––––––
Promicanje europske veličine
Američki su se dužnosnici naviknuli razmišljati o europskim problemima kroz prizmu nedostatnoga izdvajanja za obranu i gospodarske stagnacije. U tome ima istine, ali stvarni su problemi Europe još dublji.
Kontinentalna Europa gubi udjel u svjetskom BDP-u – s 25 posto 1990. na današnjih 14 posto – dijelom zbog nacionalnih i nadnacionalnih regulativnih mehanizama koji guše kreativnost i radnu energiju.
No taj gospodarski pad nadmašuje još ozbiljnija opasnost: mogućnost civilizacijskoga nestajanja. Europa se suočava s djelovanjem Europske unije i drugih nadnacionalnih institucija koje oslabljuju političke slobode i suverenitet, migracijskim politikama koje mijenjaju kontinent i izazivaju napetosti, cenzurom slobode govora i potiskivanjem političke oporbe, drastično niskim natalitetom te gubitkom nacionalnih identiteta i samopouzdanja.
Ako se sadašnji trendovi nastave, kontinent bi za dvadeset godina mogao postati neprepoznatljiv. Stoga nije izvjesno hoće li pojedine europske države uopće imati dovoljno snažna gospodarstva i vojske da ostanu pouzdani saveznici. Mnoge od njih trenutačno dodatno učvršćuju put kojim već idu. Mi želimo da Europa ostane europska, da vrati svoje civilizacijsko samopouzdanje i da se odrekne neuspješnoga modela regulativnoga gušenja.
Taj nedostatak samopouzdanja posebno se vidi u odnosu Europe prema Rusiji. Europski saveznici imaju znatnu prednost u „tvrdoj“ moći nad Rusijom prema gotovo svim kriterijima, osim nuklearnoga arsenala. Zbog rata u Ukrajini, europski odnosi s Rusijom ozbiljno su poremećeni, a mnogi Europljani smatraju Rusiju egzistencijalnom prijetnjom. Upravljanje tim odnosima zahtijevat će snažan američki diplomatski angažman – kako bi se ponovno uspostavili uvjeti strateške stabilnosti na euroazijskom prostoru i smanjio rizik od sukoba između Rusije i europskih država.
Ključno je američko nacionalno pitanje što brže pregovorno okončanje neprijateljstava u Ukrajini, radi stabilizacije europskih gospodarstava, sprječavanja nenamjernoga širenja rata, ponovne uspostave strateške stabilnosti s Rusijom te omogućavanja obnove Ukrajine kao održive države nakon sukoba.
Rat u Ukrajini ima i paradoksalne posljedice: povećao je europske, posebno njemačke, ovisnosti o vanjskim akterima. Danas njemačke kemijske kompanije grade najveće tvornice u Kini, koristeći se ruskim plinom do kojega u Europi više ne mogu doći. Trumpova se administracija nalazi u suprotnosti s europskim dužnosnicima koji imaju nerealna očekivanja u rješavanju rata, a pritom se oslanjaju na nestabilne manjinske vlade koje često gaze temeljna demokratska načela kako bi ugušile oporbu. Velika većina Europljana želi mir, ali se ta želja ne pretače u politiku, ponajviše zbog izokretanja demokratskih procesa. To je strateški važno za Sjedinjene Države jer europske države ne mogu provesti reforme ako su zarobljene u trajnoj političkoj krizi.
Ipak, Europa ostaje strateški i kulturno presudna za SAD. Transatlantska trgovina jedan je od stupova globalnoga gospodarstva i američkoga prosperiteta. Europski sektori – od industrije i tehnologije do energetike – i dalje su među najkonkurentnijima u svijetu. Europa je dom vrhunskih znanstvenih istraživanja i vodećih kulturnih institucija. SAD si ne može priuštiti odustajanje od Europe – to bi bilo suprotno ciljevima same strategije.
Američka diplomacija treba nastaviti braniti istinsku demokraciju, slobodu izražavanja te otvoreno slavljenje nacionalnih posebnosti i povijesti europskih država. SAD potiče svoje političke saveznike u Europi da promiču obnovu civilizacijskoga duha, a rast utjecaja domoljubnih europskih stranaka doista daje razlog za optimizam.
Američki cilj trebao bi biti pomoći Europi da ispravi svoj sadašnji smjer. Trebat će nam snažna Europa kako bi s nama mogla uspješno konkurirati drugim silama i kako bismo zajedno spriječili bilo kojega protivnika da dominira Europom.
Pritom postoji i sentimentalna dimenzija: Amerika je prirodno vezana uz europski kontinent – nadasve uz Britaniju i Irsku. Karakter tih zemalja strateški je važan jer računamo na kreativne, sposobne, samouvjerene, demokratske saveznike za održavanje stabilnosti i sigurnosti. Želimo surađivati s državama koje dijele težnju obnove svoje nekadašnje snage.
Gledano dugoročno, sasvim je moguće da će u sljedećih nekoliko desetljeća neke članice NATO-a postati većinski ne-europske. Otvoreno je pitanje hoće li takve zemlje gledati svoju ulogu u svijetu – i svoj savez s SAD-om – jednako kao potpisnice izvornoga Sjevernoatlantskoga ugovora.
Široko gledano, američka politika prema Europi trebala bi dati prednost sljedećemu:
ponovnom uspostavljanju stabilnosti unutar Europe i strateške stabilnosti s Rusijom
osposobljavanju Europe da samostalno djeluje kao skup suverenih, usklađenih država, uključujući preuzimanje primarne odgovornosti za vlastitu obranu
jačanju unutarnjega otpora u europskim državama prema sadašnjemu trendu razvoja
otvaranju europskih tržišta za američku robu i usluge te osiguravanju poštenoga tretmana za američke radnike i poduzeća
poticanju razvoja zdravih država srednje, istočne i južne Europe preko trgovine, prodaje oružja, političke suradnje te kulturne i obrazovne razmjene
zaustavljanju percepcije – i sprječavanju stvarnosti – NATO-a kao beskonačno rastućega saveza
poticanju Europe da djeluje protiv merkantilističke prekomjerne proizvodnje, krađe tehnologije, kibernetičke špijunaže i drugih neprijateljskih ekonomskih praksa.
National Security Strategy of the United States of America/hkv.hr
