Lijevu antifa agendu danas mogu podržavati samo bezumni luzeri i jugonostalgičari
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 11 Veljača 2026 09:04
Još su užarene pisaljke glavnostrujaških i sporednostrujaških novinara iz kojih se nesmiljeno toči tinta s temom dočeka naših brončanih rukometaša. I opet se čuje kako smo na Europskome rukometnom prvenstvu, iako mali (šmrc, suza mi kane, tako malešni, nejaki, ubogi), uspjeli stat uz bok velikima.
Dobro, istina je, na tronu smo bili uz, oprosti na izrazu, dobroćudni, korektni, mirni Niemče (oni, pak, imaju kompleks velikog), veliku Njemačku. Ali što je onda Danska? Površinom je manja od Hrvatske za nekih dvanaest tisuća četvornih kilometara i za oko dva milijuna stanovnika brojnija od nas, uz to, imaju i svježu traumu oko Grenlanda pa zamislite kako je bilo igrat pod tim pritiskom, ali pobiedio je poznati danski dišpet. I ne bojte se za Grenland, jer kad Danac podivlja… Pri tom valja imat na umu da je to kraljevina koja, osim Grenlanda, obuhvaća i Farske Otoke pa joj ti prostori uvećavaju površinu.
E, da, to valjda čini razliku u pristupu, Hrvatska (više) nije kraljevina, jer da jest, vjerojatno bi zahvaćala Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Boku i Sriem sve do Zemuna pa je zato počašćena pridjevom mali među velikima. Eh, kad bi neki hrvatski Trump na daljovidnici, usred Dnevnika zagrmio – da, treba nam, treba Bosna i Hercegovina, Boka, Zemun, treba nam Vojvodina, Sandžak.
Neki ugledni portali svako malo objavljuju šaljive zemljovide, ali uviek Hrvatsku vidimo u nekoj zajednici s prekodrinskim susjedima, pa zašto se ne bi omakla i ovakva “pošalica”, recimo, Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina kao jedinstveno Hrvatsko Kraljevstvo. To je anakrono, rekao bi prostodušni hrvatski prolaznik na ulici, upitan za svoje cienjeno mišljenje od nekog neutralnog glavnostrujaškog novinara, a anakrono ne može bit šaljivo nego smrtno ozbiljno.
Kod Poglavnika nema viceva
Uzput rečeno, ima još jedna stvar koja me odavno provocira. Niste li primietili da o Poglavniku nema šaljivih uradaka kao što ih ima o t. zv. Titu, nešto kao Poglavnikova kuharica ili Poglavnik, šaljivi diktator, uz komentar da je, istina, bio diktator, imao je mane, ali i dobre strane, recimo, uvećao je Hrvatsku i dao joj punašniji oblik; za razliku od t. zv. Tita, izvrstno je govorio profinjenim hrvatskim i pisao mudre i čitane knjige i uz sve to, ne nalazimo ga ni na kakvim listama svjetskih ratnih zločinaca. Valjda je zato dosadan. Zašto je Tito zahvalan kao šaljiv motiv iako ima status ratnog i poratnog zločinca? Pa nije da je bio samo neki komični, nepismeni pajac, hedonist i ženskar, imao je valjda i neke smrtno ozbiljne misije, kao n. pr. Neretva, Sutjeska, Bleiburg…
Ah, taj vječni hrvatski problem maloga. Što bi na to rekao veliki Julije Klović, je li on bio začetnikom tog hrvatskog kompleksa pa se likovno izražavao u minijaturi. Kako god, mala nacija i opet je uspjela, sebi svojstvenom kreativnošću, u par sati upriličit veliki doček brončanim športašima, uzprkos suludo grčevitom odporu marginalne skupine koja, izgubljena u vremenu i prostoru, u nedostatku bilo kakvog kreativnog i suvislog političkog angažmana, neinteligentno i bezglavo bahulja, od trnjanskih kriesova, do brezovičkog derneka, od ponosnih povorki do truba dragačevskih, uličnih dobošara i udarača kutlačama o zagorjele tave, nesvjestne promjena u velikom svietu koji okreće novo poglavlje i nemilosrdno gazi prežvakane ideologije i agende.
U svietu u kojem svatko nastoji sačuvat stečeno i ugrabit, ako je moguće, u sveobćoj zbrki, i nešto sa strane, suvremeni hrvatski antifašist spreman se odreći i samoga sebe. Oni pametniji već su se odavno povukli iz propalog projekta koji je doživio slom i osudu, valjda shvativši da su samo koristne budale u službi moćnih agentura stranih sila. Njihova moć ne počiva u njihovu programu, oni su opasni jer mogu, financirani i instruirani od neprijateljskih sila, izazvat sukob unutar nacionalnog korpusa, što Hrvati moraju izbjeć na svaki način. Osim toga, imaju veliku sposobnost kancerogenog umrežavanja sa sebi sličnima u ključnim predizbornim razdobljima, čemu smo i ovih dana mogli svjedočit. Hrvatski komunist razdielio je hrvatsko ozemlje, polustoljetnim neurolingvističkim programiranjem uvjerili su Hrvate da su mali i bezznačajni, genocidni i zli. Što bi napravio njegov nasljednik, suvremeni antifa? Tko je ovdje glup?
Lažni antifašizam
Zato, bez imalo simpatija, ali ipak s razumievanjem, treba shvatit pragmatične, često nepopularne, poteze predsjednika Vlade, koji je sigurno na udaru tih moćnih sila. Lako je bit pametan u zavjetrini oporbe. Ovu lievu antifa agendu danas mogu podržavat samo bezumni luzeri kojima ne preostaje drugo nego da nostalgično bulje u zločinačke odore i ordenje svojih djedova, sjedeći u udobnim stanovima što im ih ovi krvavim rukama namrieše. Ali, dalje ne ide, druga su vremena, nema pendreka ni kundaka, ni kuršuma, ne možeš narod preodgajat liepim riečima i uvjeravanjima kako je politički neuk ter ne shvaća da antifašizam prožima sve pore družtvenog, kulturnog i zabavnog života. Zaista, narod je neuk i nezahvalan. Daš mu zamjenskog pjevača, ali ne, on ne će nego baš svoga, obasiplješ ga prebogatim izborom profinjene glasbene baštine iz sedamdesetih i osamdesetih crno-bielih godina, ma sluša on i to, skupi ih se par tisuća na koncertu, uz bezplatne ulaznice dobace i do desetak tisuća, ali kad dođe onaj njihov…, pa to je fašistički stampedo od preko pola milijuna na Hipodromu. A, što ćeš, narod je to, prevrtljiv, neposlušan, nema više terenske nastave na Sutjeski ili u Kući cveća, danas na ta posvećena mjesta odlaze samo odabrani, ovdje osta tek Jasenovac i Kumrovec za đačke ekskurzije, ruzinavi Galeb još čeka svoje nove dane ponosa i slave.
Ako bih završio ovaj članak uzklikom – živjela naša mala Hrvatska, mala zemlja za velika slavlja, ne biste se složili, ne zvuči baš, zar ne, a što se naslova članka tiče, pa nekako mi baš paše uz ovu svekoliku zbrku posljednjih dana, prosudite sami s kime biste ga prispodobili.
Andrija Mažić/hrvatski-fokus.hr
