HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! 

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! 

(02.01.1945. – 29.11.2017.)

Dok brojne mlade obitelji, mladi bez odgovarajuće roditeljske skrbi i drugi građani nemaju riješeno stambeno pitanje, Vlada prednost daje smještaju azilanata. U trenutku kada si mladi i mlade obitelji sve teže mogu priuštiti vlastiti dom, ovakav potez Vlade je nedopustiv.

Nigdje na zemaljskoj kugli ili u bilo kojoj poznatoj sferi nema toliko intelektualno "superiornih" kritičara svoje vlastite države kao što je to slučaj u Hrvatskoj. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu hračka se, pljucka, podmeće, izmišlja, laže i tako se rade raznorazne karijere i karijerice. Nekad čak iznenađujući uspješne.

Bivše socijalističke elite razumjele su da nakon gubitka političke i ekonomske moći jedino što im preostaje jest institucionalna moć. Pretvorili su se u ‘nezavisne umjetnike’, ‘intelektualce’ i ‘stručnjake’ koji preko natječaja, savjeta i upravnih odbora nastavljaju vladati narativom.

DIVLJI ZAPAD? Priča o zagrebačkom Hipodromu, noćnom odvođenju konja i  javnom novcu - Hrvatski glasnik

Ponjević navodi se da su na prostoru Hipodroma bile osigurane velike količine bala sijena i lucerne u vlasništvu Saveza, ali da ih gradska uprava nije dopuštala davati konjima. Također tvrdi da je nekoliko konja uginulo od posljedica gladi, dok su drugi pretrpjeli teške rane i ozljede.

bleiburg-križni-put-kamenjar | komunistickizlocini.net

Iz knjige mi odzvanja rečenica Mikea Palaicha: „Ako je Hrvatska željela izbjeći genocid koji bi daleko nadmašio onaj koji je doživjela nakon Drugoga svjetskoga rata, nužno se trebala prvo izboriti za svoju slobodu.“

Najveća novost u cijeloj priči nije ni diploma ni politički aktivizam, nego podatak iz donje objave da je Tomislav Tomašević do svoje 39. godine imao svega četiri godine evidentiranog radnog staža. Četiri godine. I sada takva osoba upravlja proračunom teškim milijarde eura, odlučuje o Zagrebačkom holdingu, investicijama, prometu i komunalnom sustavu grada od gotovo milijun stanovnika

 

A mi otkopavamo naše mrtve, polažemo na kovčege hrvatsku zastavu i pjevamo u hodu za život. Groblja su naši svjedoci života. A mladost, naša mladost se osvijestila, pjeva i pleše, otvara se novom životu.

Kakvo dirljivo licemjerje, a ne dirljivi govor gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića na Svečanoj akademiji u povodu Dana državnosti održanoj u Lisinskome gdje je u prvome redu sjedio kradljivac čekova i svjedok protiv Hrvatske  u Haagu, do njega onaj koji kaže da je Hrvatska slučajna država i koji uopće i ne čestita niti priznaje današnji državni praznik

Dok smo mi početkom osamdesetih u tajnosti riskirali sve za samostalnu Hrvatsku, Zoran Milanović je bezbrižno uživao u svim blagodatima jugoslavenskog režima, kao i većina današnjih dužnosnika, no o njima drugi put. Kao dijete visokog partijskog dužnosnika, on je odrastao u paralelnoj stvarnosti zagrebačke zlatne mladeži

Novi tjedan i opet Thompson u središtu zbivanja u državi Hrvatskoj. U analizi 2025. godine Thompsona sam, nemajući dileme, stavio na prvo mjesto po važnosti, a kako je krenulo i koliko je često ovaj pjevač u središtu zbivanja, mogao bi biti zicer i za 2026… Thompson u kolovozu nakon višegodišnjeg izbivanja stiže u Vukovar gdje će održati humanitarni koncert.

Zašto Jugoslavija sporo umire?

Pin It

Zašto naslov ove papazjanije od teksta ne govori o “sporoj smrti” jezika na kojem bi trebao izlaziti list srpske manjine u Hrvatskoj. A to je srpski, na kojem inače principijelno inzistiraju kad su u pitanju hrvatski obrazovni programi u sredinama s izraženijom srpskom manjinom, poput Vukovara?

Novosti, samostalni srpski tjednik kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće, najavljuje “sporu smrt hrvatskoga jezika”. To se događa, tvrdi autorica članka, kada se promijeni nosiva kultura jezika ili sužavanjem jezičnog prostora, starenjem nacije, visokom emigracijom itd. “pri čemu se u pravilu razvija dominacija nekog drugog jezika koji onda zadobiva viši društveni status.”

Na pitanje koji bi to “dominantni jezik” zamijenio hrvatski ne daje odgovor, ali da se zaključiti jer jezike na prostoru nekadašnje Jugoslavije naziva “jugoslavenskim dijalektima”.

Izvornu tezu, da jezici odapnu kada izumru kultura ili narod jednog govornog područja, a koju je teško osporiti kao i samu SMRT, potprepljuje sudbinom sanskrta. Taj je indoarijski jezik mrtav već dvije tisuće godina, a s njim i svi srednjoarijski dijalekti i jezici koji su se iz njega razvili.

Nisam jezikoslovac, ali meni je fascinantnija sudbina hebrejskog, koji se od skoro nestalog jezika Biblije, transformirao u jezik Mišne ili rabinski/postbiblijski , mjenjao rječnik, uvodio semantičke inovacije, primao razne utjecaje, između ostalog i arapski, selio u različite kulture, mijenjao kontinente, gubio se, nestajao i ponovo oživio kao govorni jezik povratkom Židova u Palestinu u 19. stoljeću. Uvijek kao hebrejski.

Irski jezik star 1500 g., koji je gotovo odumro u vrijeme Jamesa Joycea, i kojeg u Irskoj zna manje od trećine stanovništva, i dalje je službeni jezik Irske u EU, a ponovo se vraća u književnu upotrebu, i u modu.

Prije nego što “hrvatski dijalekt jugoslavenskog jezika” izumre, šta je po pisanju srpskih Novosti neizbježno u idućih tisuću godina ili ranije, treba se uvijek iznova pitati – zašto su srpske novine u Hrvatskoj, koje plaćaju uglavnom Hrvati, opsjednute pitanjima hrvatskog suvremenog identiteta, kulturnim simbolima, jezikom, grbovima, vojskom, Domovinskim ratom?

Zašto naslov ove papazjanije od teksta ne govori o “sporoj smrti” jezika na kojem bi trebao izlaziti list srpske manjine u Hrvatskoj. A to je srpski, na kojem inače principijelno inzistiraju kad su u pitanju hrvatski obrazovni programi u sredinama s izraženijom srpskom manjinom, poput Vukovara?

Zapravo ne zašto, nego do kad, brate?

Gordan Malić/maxportal

Login Form