Dawn Dawns: Prijatelju Urbanom Desničaru na spomen
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 28 Svibanj 2025 12:51
6.svibnja 2025. zauvijek nas je napustio naš prijatelj Urbani Desničar.
Iza tog pseudonima stajao je dragovoljac domovinskog rata, pripadnik HVO-a, pravo ime mu je Zvonimir Remeta. Kako je još ’97. otišao u Australiju, tamo je i završio svoj život.
Bili smo prijatelji. Dobri prijatelji.
Imali smo vrlo slična razmišljanja, ponekad i sasvim identična.
Nikad se nismo osobno susreli.
Ali... djelovalo je kao da jesmo. Kao da se često, osobnom prisutnošću družimo uz neku kavu, „čašicu razgovora“...
Nikad nije puno govorio o sebi.
Postali smo kolege kolumnisti na portalu Dragovoljac.
Uvijek bi našao riječi podrške za mene i moje, u kolumnama ispisane stavove.
Rado bi se dopisivali, izmijenili pozdrave.
Ostali smo odani i kad se ne bi složili baš u svim detaljima.
Poštivali smo jedno drugo.
Osobito mu je bio drag naš general Glasnović, često smo ga u razgovorima spominjali.
*
Na Dragovoljcu smo svi dragovoljci, pa i oni koji nisu direktno sudjelovali u obrani domovine. Svi pišu dragovoljno i bez ikakve naknade, pronoseći i bilježeći komentare na aktualna događanja u našem hrvatskom društvu, a za razliku od autora u raznim antihrvatskim medijima u RH, čiji predvodnik je najgori antihrvatski, srbočetnički list Novosti, kojega, zbog pljuvanja i ponižavanja svega hrvatskog, ogromnim novcima, obilato daruje najgora ministrica u povijesti naše domovine, a nju, po vlastitoj izjavi, obožava njezin šef, najgori gazda u povijesti naše domovine.
Nakon silnih pljuvanja od strane crveno/zeleno/šarenih plaćenika po svemu hrvatskom, našlo se malo ljudi, koji su imali potrebu napisati i nešto pozitivno o našoj domovini.
Jedan od takvih, rijetkih, bio je i prijatelj Urbani Desničar.
On je nastupao s tim pseudonimom i ubrzo postao naširoko poznat. Neki bi mu zamjerili što nije izašao s pravim imenom i prezimenom, ali on je jasno pokazao, upravo s tim izborom imena/naziva da se radi o pseudonimu, a ne o lažnom imenu. U povijesti svjetske književnosti, mnogi slavni pisci su nastupali pod pseudonimom.
Naravno, nije postao poznat samo po vrlo lucidnom izboru imena, nego po britkim izjavama, smislenim pričama, vrlo kritički, jakim tekstovima ... rado čitan, željno čekan sa svojim napisima, on je zauvijek, s tim svojim posebnim stilom u tekstovima, obilježio sebe kao nešto sasvim novo i posebno u hrvatskom javnom prostoru.
Njegovo pisanje bilo je odraz unutarnje patnje zbog izgubljene domovine.
Njegov stil je bio nešto sasvim novo i drukčije od svega što smo bili naviknuti čitati. Kad bi, od razočarenja ili ljutnje, napisao nešto, što bi se moglo okarakterizirati kao psovka ili nekakav nepristojan izričaj, on bi i takav izraz obukao u svoj specifični oblik mješavine humora i sarkazma, pa čitateljima nije djelovao vulgarno, nego vrlo zanimljivo i domišljato.
U svakom slučaju, bio je poseban. Znao bi nas, čak i s opisom najgorče istine, nasmijati s tim svojim stilom i načinom.
Obavijest o njegovom ovozemaljskom odlasku, toliko jako podsjeća i na sve druge odlaske naših hrabrih branitelja, koji su sve dali za domovinu, a onda, ta ista domovina, preuzeta od nevoljnih i nedostojnih ljudi, prema njima se odnosila i još uvijek se odnosi kao zla maćeha. Ti hrabri, zaslužni ljudi, poniženi i teško razočarani nemoralnom, koruptivnom i krajnje kriminalnom vlašću, u zemlji za koju su sve, pa i život, bili spremni dati, skončavaju svoje živote ne dočekavši ni šestu deceniju svog postojanja.
Prijatelj Urbani nije pobjegao kad je bilo najteže, nakon što se uspio izvući iz neprijateljskog zarobljeništva ipak je ostao i pridružio se ostalim dragovoljcima u obrani domovine.
Često bi neke sitne intimne, obiteljske stvari, razmjenjivali u tim svojim javljanjima. Nije tu bilo političkih tema, nego priče i zabrinutosti o obitelji i obiteljskim vrjednostima, briga za našu djecu ... Urbani je kao brižan otac, često spominjao svoju djecu i brigu za njih. Bili su to uobičajeni razgovori dvaju roditelja. I ponos i sekiracija, a briga velika uvijeka.
Svoja mišljenja o politici, političarima i stanju u domovini, nismo trebali raspravljati, jer smo oboje u svojim tekstovima jasno pisali svoja mišljenja i stavove o gotovo svim aktualnim događanjima. Sve smo znali. Ipak, često bi spomenuli našeg dragog generala GLG ( ja bi mu uvijek, kao srednje ime, dodala i „Legenda“) Glasnovića. Prijatelj Urbani ga je posebno volio i cijenio i jedino je u njega imao potpuno povjerenje. Tu smo bili potpuni istomišljenici.
Meni je posebice neobično da je on, s tolike daljine, pratio i bio detaljno upućen u sva događanja u RH. Naime, bila sam uvjerenja da on živi „tu negdje“, u blizini i da će doći trenutak kad će mi poslati poruku i zakazati susret uz kavu. Tek u objavi fb prijatelja S.Š. saznadoh da je još *97. godine otišao u Australiju i tamo završio svoj životni put.
Žalosno, zaista žalosno da nije mogao ostati u domovini za koju se borio.
Vjerujem da su za to zaslužna velika i prevelika razočaranja nakon teško izvojevane slobode i samostalnosti.
Guzonje zasjedoše, a časne zaslužnike izguraše.
Naš prijatelj Urbani podnio je četnički zatvor, bitke za domovinu, ali ... nakon što je domovina oslobođena, međunarodno priznata, on nije mogo podnijeti nepravdu i ponižavanje onih koji su tu domovinu obranili.
Srce nije izdržalo.
Dragi prijatelju, ostani nam dobro tamo s anđelima, pričaj im o nama!
Reci im da mi volimo anđele.
I reci im da smo mi ZDS!
