Pa što ako se pola milijuna hrvatskih građana iselilo? Imamo i useljavanje. A kako ta pojava u cjelini izgleda?
Prvo, obrazovanje školovanih kadrova od majstora do liječnika hrvatsku je državu, sve nas, stajalo milijune i milijune kuna i eura. Kad stručni ljudi odlaze taj smo ogroman novac poklonili Irskoj, Njemačkoj… i darovali im nepromišljeno gotove stručne kadrove.
Nestanak i smrt djevojčice u Srbiji u Hrvatskoj je medijski praćen na degutantno profiterski način. Ne iz dana u dan već iz sata u sat, objavljeno je do sada valjda već pedeset članaka (nijednog nisam čitao). Sve je to naravno s namjerom podgrijavanja teme bez obzira što je riječ o smrti male djevojčice. Ono kao mediji su silno zabrinuti, što je s djevojčicom?
Krvavi uvod u Hrvatski oslobodilački rat započeo je planom velikosrbskih ideologa kojim je Pakrac trebao postati središtem SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju. No citirajući Ustav, 28. veljače 1991. Ustavni sud RH nije pronašao osnove za postojanje takve SAO nakupine te je poništio pobunjeničku odluku.
Nema sada novinarskog društva, nema Maje Sever da nam glagoljaju kako su Milanovićevi ispadi gadan i svakodnevni govor mržnje. Šute samozvani nestori novinarstva i kalfe dušobrižništva nad javnim govorom, sada nemaju riječi. Nisu zabrinuti za urušavanje opće razine komunikacije?
I SDP i HDZ već su nam više puta pokazali sve što znaju i mogu: degradirati Hrvatsku. Trebaju nam novi ljudi. Došlo je napokon vrijeme da se vukovarski gospodarski uspjeh raširi po Hrvatskoj. A to (provjereno) ne mogu učiniti ni sasvim potrošeni HDZ, ni lutajući Most, a još manje SDP i njegovi amalgami.
Pitanje migranata trajno je goruće pitanje Europske unije koja na tom pitanju radi u korist vlastite štete ali i štete članicama sluganski raspoloženim, kao primjerice vladajućoj srbsko-hrvatskoj koaliciji. Notorna je stvar, ma koliko to ta koalicija odbijala prihvatiti, da je već odavno na granice trebala izaći Hrvatska vojska.
Koliko dijagnoza, koliko nabubrenog lica, koliko drhtanja noge, koliko dvojnika, koliko nema ga u javnosti već tjedan dana, koliko sumnjivih kretnji rukom, koliko prosute nade da se Putinu bliži kraj. A isti onda špancira industrijskim pogonom, isti onda pred kamerama drži već 19-ti po redu govor naciji. Kažu da mu je prosjek govora 70 minuta, a rekord dug gotovo dva sata ali upravo ga je oborio.
Kad pomislite da ne može gore, slučajni vas gradonačelnik Tomašević demantira. Ako mu novinari spomenu sramotu s nepokošenom travom ili svinjama u Zagrebu koje provaljuju do spremnikâ neodveženog smeća, on ispali da divlje svinje nisu viđene od rujna. Znači već u veljači one nisu ni postojale. Što se dogodilo? Dakle ništa.
Među predsjednicima Amerike ne zna se koji je gori: aktualan, a dementan Biden ili bivši i možda budući, a svakako pomahnitali Trump. Do toga nije došlo slučajno, to je projektirano i željeno. Pogledajte samo američke, europske ili naše medije, krcati su Bidenom i Trumpom. Krcati su zapravo tračevima, a što se zbiva iza njih?
Pišući u prvom dijelu dvotomlja o dolasku legendarnog hrvatskog zapovjednika obrane grada Vukovara Mile Dedakovića - Jastreba u Zagreb, gore sam pisao o tome kako je on neposredno po dolasku u grad zatvaran i teško pretučen u nekoj garaži. Taj jeziv događaj auktor ne donosi, ali donosi podatak s nadnevkom 26. rujna 1996. (dakle pet godina kasnije)
