Kakva je razlika između Tomaševića i Plenkovića? Nikakva. Tomašević je prepun obećanja (pa ih njiše) što će sve napraviti u drugom mandatu jer nema nijedan krucijalni potez u prvome. Zato su pusti planovi s kojima sada maše grandiozni: tramvaj do Dugava, mega rotor u Zapruđu, prerada otpada u Resniku, most preko Save (kao da je preko i Drave i Dunava)
Uspjeh kojeg već dugo zasluženo uživa Thompson potpun je fenomen današnjice. Skloni smo vjerovati kako je to i njegov vrhunac, ali tako smo mislili i nakon prekrasne skladbe „Lijepa li si“ (još daleke 1998.). Thompsona na zagrebačkom hipodromu slušat će se i s nasipa i sa strane Novog Zagreba.
Velimir Bujanec povremeno u „Bujici“ ugosti nekog četnika, velikosrbina ili srbskog radikala „spektakla radi“. Onako na prvu to je dobro jer u Hrvatskoj još ima mnogo onih koji misle: Srbija se promijenila. Međutim zlo je tamo još vrlo jako i isto kao i 90-h. Onda kakav spektakl? Kakva se poruka šalje osim: drugačije nismo ni očekivali.
Ne samo da se referendum, kao institut volje naroda u Hrvatskoj ne provodi, nego nenarodni ministar Radovan Fuchs traži popis štrajkaša i uskraćivanje iznosa plaće onima koji štrajkaju. Kad mu novinari kažu sprema se štrajk on odgovara protumjerama svog ministarstva, osjeća se napadnutim, pa prijeti što će sve poduzeti protiv štrajka.
Kao što je bila Tomaševićeva laž i manipulacija još i prije nego je zasjeo u fotelju da će kao gradonačelnik odmah zatvoriti gradsko smetlište u Jakuševcu, tako se i sada na kraju svog četverogodišnjeg mandata služi lažima i manipulacijama. Njegovi planovi za Zagreb pokazali su se kao očita i namjerna destrukcija gradskog prometa, kako javnog prijevoza tako i automobilskog
Američki urednik i kolumnist Daniel McCarthy u svom nedavnom članku „Propast Europe bila je izbor“ („Europes decline was a choice“) komentira neke prijelomne odluke u povijesti Europe s kraja Hladnoga rata pa do današnjih dana. Već sam taj naslov stavlja „činjenice“ u prošlo vrijeme. Njegov „The Patriot Post“ u podnaslov još stavlja i tvrdnju: „Već 30 godina propadanje je ono što europska politička klasa bira.“
Upravo je nevjerojatno dokle ide Plenkovićev inat, jer ovo odavno nije više ni normalno ni slučajno. Šaljemo novac Ukrajini, šaljemo naoružanje, protjerujemo ruske diplomate, blokiramo rusku imovinu te primamo ukrajinske ranjenike, izbjeglice, omogućujemo im sve što trebaju i samo ovo posljednje u redu je i humanitarno.
Kad je američki predsjednik započeo uvodne telefonske razgovore s agresorom Putinom, isključio je Europsku uniju. Prirodno to nije bilo dobro prihvaćeno, tromo pa sve više EU čelnici stali su glasnije negodovati. Zanimljivo a naivno, isticali su dosadašnje partnerstvo s SAD-om te financijsku i oružanu potporu Ukrajini.
Po špranci BiH-a, agresor će biti nagrađen i u Ukrajini. Mir je to prije svega: neka istočna Ukrajina postane Rusija, nagradimo agresora. Tako će biti u punini ostvareno međunarodno pravo, nakon što ga je Putin slomio preko koljena. Stara je to imperijalna logika: sva njihova carstva osvojena su na maču i krvi.
Hrvatska ima dugu povijest kvalitetne suradnje s islamskom zajednicom, za razliku od one srbske. Posebno plodonosan odnos izgradili smo u vrijeme osamostaljenja sa zagrebačkim muftijom Ševkom Omerbašićem (1945.-2024.). (I) on ga je učinio razvojnim i prijateljskim. Usput: diplomirao je arapski jezik i islamske nauke na Univerzitetu u Bengaziju (Libija). Njemu su BiH i Hrvatska bile jedna domovina.
