Stare jugoslavenske elite uz podršku izvana uništavaju hrvatsku budućnost: Pobjeda u ratu mogla bi postati poraz u miru
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 27 Svibanj 2025 18:09
Kad sam krajem prošle, odnosno početkom ove godine objavio knjigu pod naslovom "Hrvatska – država koja se samoukida", mnogi nisu razumjeli o kakvom se samoukidanju radi. Neki su smatrali da pretjerujem jer situacija nije tako loša.
Složio bih se da u Hrvatskoj nije sve crno i da ima promjena na bolje. No na žalost, jedna od najporaznijih i najalarmantnijih činjenica suvremene hrvatske stvarnosti jest činjenica da Republika Hrvatska, trideset i četiri godine nakon stvaranja samostalne države, ne samo da nije dovršila procese nacionalne konsolidacije, nego, posredstvom određenih struktura tzv. duboke države, aktivno sudjeluje u vlastitom rastakanju – u procesu svojevrsnoga samoukidanja.
Taj proces, premda možda nije institucionalno formaliziran, odvija se kroz brojne segmente društvenoga i državnog života, od kulture, politike i gospodarstva pa sve do vanjske politike i medijskoga prostora.
Proces samoukidanja hrvatske države započinje i završava u nerazriješenoj prošlosti.
Nerazriješena prošlost
Temelji moderne Hrvatske izgrađeni su na žrtvi hrvatskih branitelja i volji hrvatskoga naroda iskazanoj na referendumu, ali nad tim temeljima i dalje lebde aveti Jugoslavije. U političkom i društvenom prostoru nikada nije provedena stvarna lustracija, a komunistički i velikosrpski mitovi i dalje dominiraju javnim diskursom. U Hrvatskoj se i danas bez problema promiče mit o Jasenovcu kao "najvećem logoru smrti na Balkanu", dok se istodobno o Golom otoku i Hudoj jami šuti ili govori u rukavicama. Hrvatski obrazovni sustav proizvodi naraštaje mladih bez svijesti o istinskoj povijesti hrvatskoga naroda, a kulturna i akademska elita, dobrim dijelom regrutirana iz bivšeg režima (a odgojila je i pomladak), aktivno radi na dekonstrukciji hrvatskoga identiteta.
Nacionalna svijest sustavno se razara kroz udžbenike, javne nastupe, ali i medijski prostor, u kojem je "antifašistički" narativ zapravo nastavak jugoslavensko-komunističke mitologije drugim sredstvima. Stare jugoslavenske elite – preodjevene u "borce za ljudska prava" – i dalje drže ključne pozicije u civilnom sektoru i mainstream institucijama. Ove elite su često najglasniji protivnici svakog pokušaja afirmacije hrvatske samobitnosti, nacionalnog ponosa ili pozitivnog vrednovanja Domovinskog rata.
Hrvatski mediji, uvelike u vlasništvu stranih korporacija i domaćih struktura naslonjenih na bivše režime, često koriste iste retoričke obrasce i narative o hrvatskoj državi kao i srbijanski mediji. Hrvatska država i dalje se prikazuje kao "slučajna država", a Domovinski rat relativizira se pod plaštom "suočavanja s prošlošću". Tko god u takvom prostoru progovori o hrvatskim interesima, o stvarnim nacionalnim prioritetima, biva odmah etiketiran kao "ekstremist" ili "nacionalist", dok su apologeti jugoslavenstva promovirani kao "glas razuma".
Rat protiv hrvatskog identiteta
Područje kulture jedno je od najrazornijih bojnih polja na kojemu se vodi rat protiv hrvatskoga identiteta. Umjesto da kultura bude sredstvo afirmacije hrvatske povijesti, jezika i duhovnosti, ona je svedena na ideološki poligon preodgoja naroda. Hrvatska kultura, umjesto da promiče nacionalni ponos i afirmira hrvatski identitet, bavi se dekonstrukcijom hrvatske državnosti, relativizacijom zločina nad Hrvatima i promoviranjem kvaziliberalnih agendi koje nemaju uporište u hrvatskoj društvenoj i kulturnoj stvarnosti.
Hrvatska danas uvozi gotovo 60 posto voća i povrća. Ova rečenica najbolje opisuje gospodarsku i prehrambenu ovisnost države koja bi, s obzirom na prirodne resurse, mogla biti gotovo potpuno samodostatna. Sustavno uništavanje poljoprivrede i industrije dovelo je do ekonomske ovisnosti i egzistencijalne nesigurnosti. Na žalost, to nije puki rezultat nesposobnosti, nego strategija – strategija koja odgovara onima koji žele Hrvatsku kao prostor bez identiteta, bez suverenosti i bez otpornosti.
Porazna demografska slika
Demografska slika Hrvatske još je poraznija. U posljednjih deset godina Hrvatsku je napustilo više od pola milijuna ljudi. Cijele regije opustjele su, a gradovi i sela ostaju bez mladih. Nema ozbiljnog plana za demografsku obnovu, jer hrvatska država očito ne funkcionira kao servis hrvatskoga naroda, već kao transmisija interesa stranih centara moći, od kojih su nekima Hrvati idealna radna snaga.
Vanjska politika Republike Hrvatske godinama se vodi bez jasne strategije. Hrvatska nema jasan stav ni o ključnim regionalnim pitanjima, a kamoli o globalnim izazovima. Umjesto proaktivnog djelovanja u zaštiti prava Hrvata u BiH, imamo pasivnu, više deklamatorsku politiku. Umjesto jasnog pozicioniranja u Europskoj uniji, Hrvatska je tek pokorna ispostava bruxelleskih birokrata. I dok drugi narodi koriste članstvo u EU za jačanje vlastite pozicije, Hrvatska iz Bruxellesa uvozi ideološke eksperimente i birokratsku poslušnost.
Unatoč svemu, Hrvatska nije propala država, kako to žele prikazati određeni krugovi, prvenstveno oni koji nikada nisu željeli hrvatsku samostalnost. Hrvatska je nedovršena država – država čiji su temelj postavili hrvatski branitelji, ali čija je nadogradnja zapela pod utjecajem starih struktura, stranih interesa i domaće samomržnje.
Rješenje nije u očaju, već u odlučnoj nacionalnoj obnovi. Hrvatska mora biti dovršena. Ta sadržajna nadogradnja mora biti hrvatska: hrvatska po duhu, po jeziku, po kulturi, po gospodarstvu i po vrijednosnom sustavu. Vrijeme je da Hrvatsku ispunimo zdravim hrvatskim sadržajem. Jer država bez sadržaja, država koja dopušta tuđim narativima da nad njom dominiraju – prestaje biti država. Ona se samoukida.
