Kakve je boje nebo u Vukovaru?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 20 Studeni 2025 19:08
Nebo u Vukovaru tih je godina bilo sivo. I u Brodu. I u Petrinji. I u Dubrovniku. U svim gradovima kojima je rat oduzeo boje. Ne pamtim ni lišće, ni ptice. Samo ogoljena stabla i prazninu. Devedesete su mi se u pamćenje urezale kao crno-bijeli film. Iako bez boje, te su godine ostale memorirane kao godine intenzivnog mirisa smrti i okusa gorčine.
S emocijama koje svako zatvaranje očiju prizove kao neizbježne. I vjerujem, i znam – u tome nisam usamljena.
Lijes do lijesa na vukovarskoj ravnici
Lijes do lijesa, i tako 69 puta. Tako je izgledao tek jedan od masovnih sprovoda 1998., u danu čiji osjećaj nitko nikada nije mogao isprati, ponajmanje pljusak koji se dan ranije uvukao u vukovarsku ravnicu. Lijes do lijesa, a u daljini križevi i bijeli šator za identifikaciju. Iz njega su izlazile, baš kao u Šimićevoj pjesmi „Smrt“, majke sa živinskim kricima i očevi u tišini, nijemog pogleda.
Dostojanstvo ispraćaja tih 69 ljudi ostavilo je dubok dojam od kojega smo, svi mi koji smo tamo bili, zanijemili. Kolona ljudi u crnini i odjeci nama nepoznatih imena i prezimena ujedinili su nas u suosjećanju nezamislive patnje. I mi, koji smo ih došli ispratiti pjesmom, ispraćali smo tih godina neke svoje ljude. I tih 69 u tom su trenutku bili naši.
Iza svakog lijesa poredani su bili oni koji su se došli oprostiti od nekoga svog. Iza svakog, osim iza tri. U ta tri lijesa ležali su otac, majka i dvogodišnje dijete. S njima se nije došao oprostiti nitko. Ali, i oni su bili naši u tom trenutku tuge. Slika je to koju, nakon svih ovih godina, nije moguće izbrisati. Nisam ni pokušavala. Jer, upravo su naša sjećanja živi dokaz jednog vremena koje se nikada ne smije zaboraviti.
Vukovar, ‘mjesto posebnog pijeteta’
Vukovar se često naziva „mjestom posebnog pijeteta“. No, svakodnevica nas je više puta uvjerila da je za neke taj naziv ništa drugo do floskula i mrtvo slovo na papiru. No, pokušaji obezvređivanja i umanjivanja Vukovara neće umanjiti naše iznošenje istine o njemu. A svijest o „mjestu posebnog pijeteta“ potrebno je buditi od malih nogu. Ne radi mržnje. Ne radi osvete. Upravo suprotno. Radi ljubavi prema tom gradu. I prema žrtvi njegovih stanovnika. Svakog ranjenika. Svakog branitelja. Svake žene. Svakog starca. Svakog djeteta. A bilo ih je… o, bilo ih je…
Svijest o Vukovaru potrebno je buditi radi dostojanstva svakog lijesa koji još podsjeća na beskrajno sivilo neba. Radi dostojanstva svakog još neispisanog križa koji 34 godine čeka svoju istinu. Radi brojke prekinutih dječjih života koji nikada nisu dobili priliku odrasti. Radi molitvi koje nisu stigle biti do kraja izgovorene. Radi boja koje ne pamtimo, ali prisutnih emocija koje nikada iz nas neće iščeznuti.
Boje neba u Vukovaru
Boje neba u Vukovaru mijenjale su se kroz godine. Onima koji duboko u sebi još uvijek proživljavaju ’91. godinu, traže svoje nestale i ostavljaju vremenu da zacijeli rane, ostaje sjećanje na beskrajno sivilo.
Jer, sumrak čovječanstva možda je pravi naziv za mrak događanja u studenome 1991. u Vukovaru.
No, nakon još jedne Kolone sjećanja, mladi ljudi koji osjećaju bilo svog naroda koji je proživio nezapamćenu tragediju, nose zraku sunca za budućnost. Uz tu zraku svjetla, možda i crno-bijela sjećanja jednom dobiju boju.
