Šarić: Gdje su nam pravaši? Još se svade tko je najveći među njima?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Studeni 2025 12:09
Prema Registru političkih stranaka postoje četiri pravaške stranke, čiji se politički program temelji na Starčevićevoj političkoj misli iz 19. stoljeća. Prva na popisu je Hrvatska stranka prava (HSP) pod rednim brojem 19. Pod rednim brojem 97 nalazi se Hrvatska stranka prava – 1861 (HSP 1861).
Nešto više od pedeset mjesta dalje, na 154. mjestu, nalazi se Autohtona – Hrvatska stranka prava – Dražen Keleminec (A-HSP-DK). I na kraju, pod rednim brojem 211, nalazi se „najsvježija“ stranka prava – Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević (HSP AS). U Registru je Hrvatska čista stranka prava (HČSP) navedena kao neaktivna. Međutim, sudeći po Facebook stranici ona još uvijek djeluje. Dakle, imamo ih pet! Kako žive naši današnji pravaši? Što rade, gdje su zapeli? U 19. stoljeću, na 1. prosincu 1918., 6. siječnju 1929., 10. travnju 1941. ili u 1991. godini?
Zašto se to pitam? Dok je Ante Starčević sredinom i u drugoj polovici 19. stoljeća sanjao Hrvatsku kao suverenu, samostalnu i na liberalnim načelima utemeljenu modernu državu po uzoru na tadašnje ostvarene nacije, današnji pravaši, kojima niti imena ne znamo, čine upravo suprotno – orijentirani su gotovo isključivo na prošlost. Pritom ne mislim na onu klasičnu ljevičarsku parolu „Treba gledati na budućnost“, što jest točno, ali samo ako dosljedno živimo sadašnjost s poštovanjem prema prošlosti.
Pored ovdje pobrojanih stranaka bilo je i manje poznatih pokušaja nekih pravaša da osnuju svoju “doista pravu” pravašku stranku, no ne vrijedi ih ovdje nabrajati.
Pravaši u prvom planu 1880-ih
Dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik, razočarani slomom Revolucije 1848.-1849. i uspostavom Bachova apsolutizma, utemeljuju pravaštvo kao novu hrvatsku političku ideologiju. Izvorište za svoje ideje moderne nacije pronalaze u liberalnim idejama Francuske revolucije, uz prilagodbu hrvatskim prilikama. Obojica su zagovarali stvaranje neovisne hrvatske države, a Kvaternik je u tom cilju i izgubio život u Rakovičkoj buni 1871. godine.
Obnavljanjem rada Sabora 1861. počela se formirati Stranka prava, a nakon Austro-ugarske (1867.) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) Starčević i Kvaternik nastoje duhovno pripremiti narod na život u samostalnoj državi koja je trebala nastati nakon raspada Austro-Ugarske poražene u priželjkivanom ratu s Francuskom. Nade su se polagale i u carsku Rusiju.
Nakon pogibije Kvaternika stranka se našla na udaru i pod povećalom Beča, no od početka 1880-ih Starčevićeva stranka prerasta u nacionalni pokret, a u to vrijeme odvijaju se važni događaji: Austro-Ugarska je zauzela BiH 1878., Vojna granica inkorporirana je u bansku Hrvatsku 1881., a vladavina Khuena Hedervaryja od 1883. ojačala je nacionalnu samosvijest i pravaše gurnula u prvi politički plan.
Pravaši se okreću rješenju hrvatskog pitanja unutar Monarhije
Osvajanjem 24 zastupnička mjesta na izborima 1884. Stranka prava postala je najjačom oporbenom strankom u banskoj Hrvatskoj. Međutim, Hedervary je uspio „pacificirati“ Hrvatsku te se dio pravaša okreće rješenju hrvatskog nacionalnog pitanja unutar Monarhije. Nakon poraza oporbenih stranaka na izborima 1892. pravaši se zajedno s ostatkom oporbe sporazumijevaju oko rješenja hrvatskog pitanja pod krunom. Cilj je bio ujediniti hrvatske zemlje i Bosnu i Hercegovinu u jednu cjelinu, pod okriljem Austro-Ugarske. Takvu politiku nazivamo trijalizam. Pečat tom smjeru dao je i sam Starčević 1894. godine.
Raskol u Stranci prava dogodio se u Zagrebu za vrijeme posjeta cara Franje Josipa I. 1895. godine. U sukobu između Frana Folnegovića i dr. Josipa Franka nastaju dvije struje – domovinaši i frankovci.
Frank je zagovarao rješenje nacionalnog pitanja unutar Monarhije. Domovinaši su se smatrali „autentičnim starčevićancima“. Bili su otvoreni i za hrvatsko-srpsku suradnju.
Do kraja Monarhije, u Hrvatskoj su se nadmetale dvije stranke prava – Starčevićeva (op. a. Mile) stranka prava (milinovci) i Stranka prava (frankovci). Tijekom Prvog svjetskog rata milinovci su podržali stvaranje jugoslavenske državne zajednice izvan Monarhije, dok su se frankovci borili za očuvanje Austro-Ugarske zagovarajući trijalizam.
Veće su podjele danas nego u turbulentnim vremenima pred Prvi svjetski rat
Stvaranjem Kraljevine Jugoslavije, frankovci su se našli na margini, a postepeno će jačati Radićev seljački pokret koji će postati dominantan između dva rata. Kralj Aleksandar Karađorđević uvođenjem Šestosiječanjske diktature 1929. zabranjuje rad svih političkih stranka. Nakon toga dolazi do osnivanja ustaško-domobranskog pokreta, no on se ne može nazvati starčevićanskim jer su slobodarske ideje Ante Starčevića bile suprotstavljene ustaškoj autoritarnoj praksi, smatra povjesničar Tomislav Jonjić.
Nakon komunističkog razdoblja, obnovljena je Hrvatska stranka prava početkom 1990-ih godina. Danas nema ni Beča ni Budimpešte ni Beograda, doduše ima Bruxellesa, no to nije spriječilo pravaše da se dijele i više nego u onim turbulentnim vremenima Hedervaryjeve vladavine i pred Prvi svjetski rat.
Na prijelazu iz 19. u 20. st. pravaši su se dijelili oko važnog pitanja kako ujediniti hrvatske zemlje i ostvariti državnost, dok se ovi moderni pravaši u 21. stoljeću dijele na pet stranaka, a ni sami ne znaju zašto.
Dvije podjele u Domovinskom ratu, još dvije u miru
HSP je upisan u Registar u veljači 1990. godine; HSP 1861, kojem je na čelu Dobroslav Paraga, u srpnju 1995.; u travnju 2003. Dražen Keleminec je donio odluku da je on pravi pravaš te je registriran A-HSP-DK; Ruža Tomašić 2009. nezadovoljna „originalnim“ HSP-om osniva svoj HSP te mu dodaje „dr. Ante Starčević“. Prema Registru HČSP nije aktivan, ali znamo da je osnovan još za vrijeme rata – 1993. godine.
Koji je „pravi“ HSP? Što danas pravaše sprječava da se ujedine i postanu treća politička opcija u Hrvatskoj? Je li to samo HDZ koji učinkovito 30 godina „likvidira“ svaku konkurenciju od centra na desno? Kako vidimo, HSP se podijelio još za trajanja Domovinskog rata na tri stranke, a potom su si pravaši još dvaput pucali u nogu, tek toliko da potvrde da neće više nikada ući u Sabor, osim kao dio nekakve koalicije u kojoj će se jedan “starčevićanac” zbrinuti za naredne četiri godine.
Još u gimnaziji profesor povijesti nam je kazao kako je jedan svećenik imao prilike sjesti za stol s našim pravašima iz tko zna koliko pravaških stranaka te ih je upitao zašto se ne ujedine u jednu stranku? U odgovorima koje je dobio izvukao je zaključak kako je ego najveći problem. Svatko je veći i bolji od onog drugog. Nitko se nije htio odreći čelne pozicije u vlastitoj stranci za viši cilj.
Tome bih dodao i još tri razloga neuspjeha pravaštva u 21. stoljeću. Prvo, stranke prava, neke više neke manje, komuniciraju s javnošću kao da su muzeji ili povijesni instituti. Neke jedva da i komuniciraju s javnošću. Drugo, gospodarstvo, socijala i obiteljske politike su teško zapostavljene. I treće, državi se nerijetko daju religijska svojstva.
HČSP i A-HSP-DK su loši komunikatori
HČSP se u posljednjih dvanaest mjeseci (dalje od toga nisam išao) na svom Facebooku bavio samo poviješću, obljetnicama, osmrtnicama i čestitanjem blagdana. Internetska stranica nije aktivna. Tko hoće, može kupiti domenu hcsp.hr.
A-HSP-DK ima zatvorenu grupu na Facebooku s 2500 članova. Na naslovnoj fotografiji se nalazi nekakav prosvjed za oslobođenje Hrvatske s motivima šahovnice i sudionicima u crnoj odjeći. Jedan gospodin nosi veliki štit sa šahovnicom. Internetska stranica izgleda zastarjelo, a dominantna tema je Pupovac. Stranica je prepuna Keleminčevih proglasa. Inače, predsjednik stranke ukazuje se 27. srpnja u Srbu, te još jedanput ili dvaput godišnje kada protestira protiv Pupovčevih Srba.
Ove dvije stranke možemo “nagraditi” titulom “loših komunikatora“. Najblaže rečeno.
HSP 1861 je ni živ ni mrtav, HSP se trudi, a bez Ruže nema HSP-a dr. Ante Starčević
HSP 1861 ima samo Facebook stranicu posvećenu Splitu. Njihova internetska stranica mogli bi biti još iz doba Ante Starčevića. Ovaj HSP je nešto poput političkog zombija, ni živ ni mrtav.
Nešto „moderniji“ je „originalni“ HSP. Ima 28.000 pratitelja na svojoj Facebook stranici. Stranka je vrlo aktivna na lokalnom polju i pokušava biti viđena i relevantna. Za razliku od HČSP-a, progovara, premda ne tako često, i o aktualnim pitanjima, a u tragovima pronalazimo i nešto malo socijale, gospodarstva i obrazovanja. U rujnu ove godine najavljen je i pravaški podcast, što ćemo teško dobiti od HČSP-a i HSP-a 1861 koje slobodno mogu nazvati „historiografskim strankama“.
HSP AS ima čitav niz Facebook stranica svojih ogranaka. Na „stožernoj“ stranici ima tek 600-tinjak pratitelja, a zadnja objava datira iz 2024. godine. Ne postoji ili više nije aktivna internetska stranica. Čini se da bez Ruže nema ni stranke.
Gdje su gospodarske i socijalne teme naših pravaša? Gdje je obitelj?
Dok je Starčević gledao u budućnost, naši moderni pravaši više se bave prošlošću nego sadašnjošću, a najmanje budućnošću, što se najbolje vidi na primjeru kako se (ne) koriste internetom. Povijest i državotvorna prava su bitne teme, ali ne mogu one danas biti broj 1. Državu imamo, nema mađarskog bana ili srpskog kralja koji batinjaju hrvatske intelektualce. Pupovac jest problem, ali bavljenje isključivo njime ne privlači biračko tijelo. Stoga, ne treba trošiti riječi na to koliko pravašima nedostaje političke inteligencije.
Gdje su gospodarske i socijalne teme naših pravaša? Država je tu, imamo ju, treba ju graditi. Kakve su porezne politike svih HSP-ova? Kako vide ulogu države u gospodarstvu? Koje su demografske mjere? Kada prosječan Hrvat posjeti neku pravašku stranicu osjeća se kao da je otvorio udžbenik iz povijesti, tamo ne može naći gotovo ništa osim Pupovca, Srba i povijesti 20. stoljeća. Ponavljam, to nisu nevažne teme, ali one ne smiju biti uteg sadašnjem političkom djelovanju.
Gdje je zalaganje pravaša za zdravu i funkcionalnu obitelj? Bitka za obitelj je bitka svih bitaka i obilježit će 21. stoljeće. Kako zaštititi majke i omogućiti im da izaberu rađanje i odgoj djece? Kako poticati Hrvate na stvaranje obitelji? Kako poticati obitelji koje su već tu? Ono što je za Starčevića u 19. stoljeću bilo stvaranje hrvatske države, za modernog pravaša trebalo bi biti očuvanje i njegovanje hrvatske obitelji kao temeljnog stupa države i društva.
Nejasna razlika između politike i religije
Dakle, pravaši su, pored toga što ne mogu zatomiti svoje osobne razmirice u korist višeg cilja, „zapeli“ u povijesti. Preopterećenost prošlošću ne daje im prostora da se fokusiraju na sadašnjost, a kamoli na budućnost.
Dolazimo i do posljednjeg razloga zašto su toliko neuspješni u 21. stoljeću. Svoje politike često miješaju s religijom, odnosno nacionalizam se pretvara u religiju. Povjesničar Hillaire Belloc početkom 20. stoljeća nacionalizam je svrstao u neprijatelje Katoličke crkve. Doduše, HSP-ovi svih vrsta ne vide Crkvu kao neprijatelja, no ono o čemu Belloc piše jest, između ostalog, pogrešno slaganje prioriteta. Bog mora biti na prvom mjestu, potom obitelj, a prirodnim slijedom dolazi i državna zajednica. Slušaju li pravaši Thompsona?
Čitajući objave pravaša, Hrvatska je bog, a katoličanstvo je tek jedna od hrvatskih odrednica, u neku ruku podređeno hrvatstvu.
Kada HSP-ovci svih vrsta čestitaju blagdane, imaju običaj nasred slike zalijepiti veliki stranački grb. Na komemoracijama se hrvatski rodoljubi i žrtve često opisuju kao mučenici, što su mnogi i bili, ali ne možemo se oteti dojmu da ih pravaši „kanoniziraju“.
Prečesto se nacionalna zastava i državni simboli uzdižu na rang oltara. Najbolji primjer za dati jest sam Oltar domovine na Medvedgradu, doduše HDZ-ov projekt, koji je kardinal Franjo Kuharić, veliki rodoljub i domoljub, s pravom odbio blagosloviti, jer se državi ne smiju davati religiozna svojstva.
Nesložni, razvaljeni, bezidejni, neangažirani pravaši…
Ovime završavam svoje promišljanje o današnjim pravašima koji žive u slobodnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi o čemu je Starčević tek mogao sanjati. Dok je „Otac domovine“, što je također jedan oblik davanja religioznih svojstava svjetovnome, gledao u budućnost, naši su se pravaši izgubili u sadašnjosti te anonimnosti, izuzmemo li Keleminca koji jednom ili dvaput godišnje puni medijske stupce iz razloga što novinarima dolazi „na volej“ kako bi mogli propagirati lažni narativ o fašizaciji Hrvatske.
Tko su pravaši, rijetko tko bi znao odgovoriti kada bismo to upitali na ulici. Za to su krivi sami pravaši. Nesložni, razvaljeni u pet strančica, neangažirani u važnom svijetu interneta, preopterećeni historiografijom i gluhonijemi na probleme modernog hrvatskog čovjeka, pravaši će ostati ovo što danas jesu – irelevantni, ostatak ostataka i politička struja koja je samu sebe pregazila u svojoj bezidejnosti i prenaglašenoj teatralnosti.
