Zabrana Thompsonove pjesme i fenomen samomržnje
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 04 Veljača 2026 19:06
Posebnu gorčinu cijelom slučaju daje činjenica da su pritisci za zabranu pjesme nesumnjivo došli iz Hrvatske. Riječ je o ljudima kojima svako međunarodno športsko natjecanje služi kao platforma za denuncijaciju vlastite države. To su pojedinci i krugovi koji u Hrvatskoj žive, rade i od nje pristojno žive, ali je sustavno nastoje prikazati kao problematičnu, zaostalu i opasnu polufašističku zemlju
Odluka Europskoga rukometnog saveza da zabrani puštanje pjesme Marka Perkovića Thompsona „Ako ne znaš šta je bilo“ na utakmicama hrvatske rukometne reprezentacije daleko nadilazi pitanje glazbenog izbora na športskim tribinama. Ona otvara duboko političko i identitetsko pitanje: prema kojim se kriterijima danas procjenjuju nacionalni simboli, povijesna iskustva i kolektivne emocije, ali i tko zapravo proizvodi pritiske koji dovode do takvih zabrana. Zabrana ove pjesme u suštini znači da je sam hrvatski ratni i identitetski kontekst proglašen spornim.
Mi, dakako, i dalje znamo što je bilo. Znamo u kakvim su okolnostima nastajale te pjesme i zašto su mnogima snažan emotivni znak vremena u kojem se stvarala država. One nisu nastajale zbog ideologije, nego zbog obrane. Pokušaji da se taj dio kolektivnog iskustva izbriše ili delegitimira ne nigdje drugdje nego prema stvaranju trajnog osjećaja nametnute krivnje.
Denunciranje vlastite države
Posebnu gorčinu cijelom slučaju daje činjenica da su pritisci za zabranu pjesme nesumnjivo došli iz Hrvatske. Riječ je o ljudima kojima svako međunarodno športsko natjecanje služi kao platforma za denuncijaciju vlastite države. To su pojedinci i krugovi koji u Hrvatskoj žive, rade i od nje pristojno žive, ali je sustavno nastoje prikazati kao problematičnu, zaostalu i opasnu polufašističku zemlju koja navodno još uvijek „nije raskrstila s prošlošću“
U velikoj mjeri riječ je o domaćim krugovima projugoslavenske orijentacije, ideološkim nasljednicima ideologije jugoslavenstva kojoj se danas pridružuje i globalizam. Ovim ideologija samostalna hrvatska država nikada nije bila prihvatljiva vrijednost. Za njih je Hrvatska tek privremena povijesna anomalija, a ne ostvarenje prava naroda na vlastitu državu. Stoga svaki simbol hrvatske samostalnosti, osobito onaj vezan uz Domovinski rat, doživljavaju kao opasnost.
No teško je povjerovati da se u ovom slučaju radilo samo o spontanom djelovanju pojedinaca. Mnogo je izglednije da medijije riječ o koordiniranoj akciji, u kojoj su se interesi domaćih mrzitelja Hrvatske preklopili s dugoročnim interesima službene i neslužbene politike Republike Srbije.
Jer Srbija od završetka Domovinskog rata sustavno provodi strategiju međunarodne kriminalizacije hrvatske države. Ta strategija ima nekoliko stalnih ciljeva: relativizirati agresiju, izjednačiti krivnju, Domovinski rat prikazati kao građanski sukob, a hrvatsku državu kao projekt nastao na „zločinu“. U tom okviru svaka zabrana hrvatskih simbola, svaka međunarodna sumnja i svaka etiketa „problematičnosti“ predstavlja politički kapital.
U takvom odnosu domaći projugoslavenski krugovi postaju idealni partneri. Oni proizvode optužbe, interpretacije i pseudomoralne konstrukcije, dok ih srbijanska politika putem diplomatskih kanala, međunarodnih organizacija, medijskih veza i lobističkih mreža pretvara u međunarodnu temu. Jedni pripremaju teren, drugi ga institucionaliziraju.
Budimo pritom realni: Šveđani nemaju pojma ni o Thompsonu ni o Domovinskom ratu. Prosječan švedski gledatelj ne zna kontekst hrvatske povijesti niti razliku između agresije i obrane u vrijeme rata. Glasovi koji su tražili zabranu nisu mogli doći iz Stockholma. Oni su morali doći iz regije – iz Zagreba i iz Beograda, pri čemu njihovo preklapanje nije ni slučajno ni novo.
Istodobno, Europa – uključujući i Švedsku – uporno izbjegava suočavanje s vlastitim ozbiljnim problemima. Godinama se zatvaraju oči pred posljedicama masovne migracijske politike, rastom getoizacije, kriminala i paralelnih društava. O tim se temama govori potiho jer istina stvara nelagodu. Umjesto ozbiljne rasprave o ovoj akutnoj temi lakše je zabraniti pjesmu gostujuće reprezentacije i to proglasiti obranom europskih vrijednosti.
Ovdje se ponovno nameće razmatranje fenomena samomrzećih Hrvata.
Samomrzeći Hrvati
O njima je prvi pisao Ante Starčević, upozoravajući da hrvatska poniženja ne dolaze samo izvana, nego prvenstveno iznutra, od onih koji protivno volji vlastitog naroda služe tuđim interesima. Antun Gustav Matoš s istim je gnušanjem bilježio pojavu domaćih izdajica, svjestan da nijedna država ne može biti trajno ugrožena izvana ako nije prethodno potkopana iznutra.
Pravaški su autori taj mentalitet tumačili dugotrajnom političkom rascjepkanošću hrvatskih zemalja, koja je rađala crnolojalnosti prema stranim centrima moći. Tako su nastajali autonomaši, mađaroni, talijanaši, jugofili i drugi oblici samonegacije. Neke nije ni trebalo financijski poticati. samoprijezir im je bio identitetska konstanta.
Takvi postoje i danas. Njihova borba nije toliko politička koliko nego identitetska. Njima smeta svaka hrvatska afirmacija, svaki uspjeh, svaka emocija koja povezuje narod. Posebno ih iritiraju športske pobjede, jer one ruše narativ o Hrvatskoj kao neuspješnoj državi.
Njihov modus operandi ostaje isti: dupli pas. Prvo se iz Hrvatske šalju denuncijantski tekstovi stranim medijima. Potom se ti isti tekstovi, sada s aureolom „međunarodne kritike“, vraćaju u domaći prostor kao dokaz da je Hrvatska ponovno „pod povećalom“. Autošovinističke polupismena piskarala onda takve tekstove uzimaju kao tobožnji dokaz da vani znaju što je bilo i da ozbiljne EU države ne trpe fašizam. Naravno, novinari u tim državama u pravilu nemaju pojma o hrvatskoj povijesti, nego prepisuje pamflete čiji su adresanti u Zagrebu i Beogradu.
Kada se iscrpe teme Drugoga svjetskog rata, pronalazi se nova optužnica: migracije, rasizam, netolerancija. Metoda se ne mijenja, a samo se zamijene prikladni sadržaji.
Unutarnja samonegacija i interesi Srbije
Zato u slučaju zabrane Thompsonove pjesme ne treba imati nikakvih iluzija. Ovdje nije riječ ni o pretjeranoj osjetljivosti europskih institucija na tobožnje nacionalističke ekscese, niti o nesporazumu, neznanju ili slučajnosti. Nije hrriječ čak ni o glazbi. Riječ je o borbi za kulturu sjećanja, o borbi za tumačenje prošlosti i o pokušaju da se hrvatsko iskustvo Domovinskog rata trajno delegitimira.
U ovom slučaju susreli su se i međusobno nadopunili triju izvora isti interesi: unutarnja samomržnja, projugoslavenska nostalgija i vanjski politički interes. Domaći krugovi koji nikada nisu prihvatili hrvatsku samostalnost pružili su ideološki materijal, interpretaciju i denuncijantski okvir. Njima hrvatska država nije ostvarenje povijesne težnje, nego pogrješka koju valja stalno objašnjavati, relativizirati i ispričavati se zbog njezina postojanja.
Na tu unutarnju samonegaciju nadovezuje se interes srbijanske politike, koja već desetljećima sustavno nastoji međunarodno kompromitirati Domovinski rat, izjednačiti agresora i žrtvu te Hrvatsku prikazati kao državu nastalu na zločinu. Svaki udar na hrvatske simbole, svaka zabrana, svaka etiketa „problematičnosti“ savršeno se uklapa u taj dugoročni politički projekt.
Stoga inicijativa nije došla sama od sebe izvana, niti je rezultat nekakve europske moralne panike. Došla je iz Hrvatske od psihopatskih besramnika koji vlastitu državu doživljavaju kao sramotu. U tom se spoju domaće slabosti i tuđeg interesa ponovno potvrđuje stara istina: nijedna se država ne može trajno ponižavati izvana ako prethodno nije iznutra pripremljena za poniženje.
Davor Dijanović
