Je li Zelenski izjavom o Orbánu prešao granicu i gura li Europu u ruski zagrljaj?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Ožujak 2026 19:03
Dok se ukrajinska ravnica natapa krvlju u petoj godini iscrpljujućeg rata, diplomatski parketi Bruxellesa postaju poprište retorike kakvu Europa ne pamti. Izjava Volodimira Zelenskog o “adresi” onih koji blokiraju pomoć ne odjekuje samo kao krik očaja, već i kao opasan presedan koji bi mogao stubokom promijeniti odnose unutar Unije.
Je li Stari kontinent, zaglavljen između birokratske tromosti i ideoloških lutanja, izgubio kompas upravo u trenutku kada se globalni poredak nepovratno ruši? Ivan Kujundžić analizira sumrak europske diplomacije i opasne korake prema neizvjesnom miru.
Rimski povjesničar iz 1. stoljeća pr. Kr., Gaj Salustije Krisp, zapisao je: „Rat je lako započeti, teško ga je završiti!“
To se najbolje vidi na ratu u Ukrajini, koji je postao iscrpljujući do krajnjih granica izdržljivosti Ukrajinaca kao žrtve Putinova velikog projekta „Ruskog svijeta“, čije vodstvo nema ideju preokreta ni pomaka prema razgovorima s Ukrajinom kao ravnopravnom stranom, a niti sposobnosti pobijediti bez upotrebe, ne daj Bože, nuklearnog naoružanja. Ukrajina vapi za sveopćom pomoći, a nadasve političkom mudrošću, koja nedostaje u zamorenosti i iscrpljenosti petogodišnjeg rata.
Retorika sile umjesto diplomacije
Taj zamor je sveprisutan i ovih je dana pozornost privukla izjava ukrajinskog predsjednika kako se nada da jedna osoba u EU neće blokirati 90 milijardi eura pomoći Ukrajini jer će u protivnom „dati adresu te osobe našim dečkima pa neka s njim razgovaraju na svom jeziku“. To zvuči kao rečenica koja izlazi iz granica diplomatskog diskursa, a zapravo ulazi u političku kampanju za Orbána.
Ako se takva poruka odnosi na mađarskog premijera Orbána, onda ona više ne pripada samo polemici ni prostoru političke kampanje, jer sigurno nije u korist Orbánova protivnika Magyara, za kojega kakti EU i mi navijamo, već ulazi u zonu otvorene prijetnje jednom europskom državniku. Nama je to dodatna briga jer se radi o Vučićevu prijatelju.
Razumljiv bijes, ali ne i takav diskurs — danas Orbánu jer ne da novac, sutra — tko zna — Milanoviću jer neće dati bojovnike, prekosutra Merzu jer neće dati rakete Taurus? Hoće li tako dalje po Europi davati adrese političkih protivnika kako bi ih se „posjetilo“ jezikom sile? Takva retorika ne otvara samo političko pitanje nego i pitanje razuma onoga tko je izgovara i onoga koji je utišanom reakcijom odobrava. Zapravo, oni postaju sve više problem Europi i Ukrajini, a ne rješenje. Jer uz ovakve diskurse i načine na koje bi se mogli „razgovarati“ više ne govorimo o pukoj retorici ili zamorenosti, već o opasnom političkom presedanu koji ima karakter ratnog diskursa. Ovo je bez sumnje nešto o čemu bi akademska javnost trebala progovoriti.
Birokratska magla i gubitak suvereniteta
Umjesto jasne i nedvosmislene poruke, javnost dobiva birokratski odgovor glasnogovornika EU koji nema što dodati ranijim izjavama. A te izjave, koje gotovo nitko nije čuo, svode se na uobičajene formulacije o potrebi jedinstva Europske unije, kojega je sve manje, pritisku na Rusiju — što s neučinkovitim sankcijama — ili pak realizaciji financijske pomoći Ukrajini, koju nisu u stanju provesti, iako postoji rješenje sa i bez Orbána.
Drugim riječima — birokratska magla, vjerojatno i zbog izbora u Mađarskoj, ali na kriv način i u krivo vrijeme, što opet ne pomaže njihovoj oporbi, koja je na ovo čak jasnije reagirala, uključujući Pétera Magyara, osudivši izjave Zelenskog kao neprihvatljive. To dodatno otvara pitanje stanja današnje Europe, koja djeluje pogubljeno i bez načelnog stava i sadržaja, ali i bez pravne sigurnosti — kako za pomoć ovog bezhipotekarnog i „demineraliziranog“ zajma, gotovo bespovratnog, tako i s još manje pravne sigurnosti u korištenje blokirane ruske imovine kojom bi se trebao „osigurati“ zajam. Tome nedostaje presuda međunarodnog suda, koju je EU mogli pokušati preventivno ishoditi parnicom, kako bi znala na čemu je, jer bi mogli proći u teškom minusu — baš kao mi s Mađarima u slučaju INA arbitraže.
Pa zar tu mlahavost nismo najbolje osjetili ovih dana kroz prepuštanje Hrvatskoj mađarskog „vrućeg krumpira“ protoka jeftine ruske nafte preko JANAF-ova naftovoda — gdje nema jasnog i čvrstog stava? Ali ono čega Europi ne nedostaje jesu „moralno“ preporučne deklaracije, bezidejne strategije i neobvezujuće rezolucije koje, tako plenumski oblikovane, u praksi nikoga ni na što ne obvezuju. Institucije su prepune birokrata koje mi, kao europski porezni obveznici, skupo plaćamo, dok nam istodobno kronično nedostaje državnika veličine začetnika europske ideje — Adenauera, De Gasperija i Schumana.
Buđenje iz ideološkog sna
Kontinent koji je stoljećima oblikovao svjetsku politiku danas djeluje umorno, razjedinjeno i bez jasne vizije vlastite budućnosti. Umjesto ozbiljne geopolitičke strategije svjedočimo birokratskoj samodostatnosti Bruxellesa, koji se često gubi u ideološkim raspravama dok se globalni poredak dramatično mijenja. Međunarodni pravni sustav puca pod pritiskom velikih sila, a svijet sve više nalikuje krvavom političkom ringu u kojem se ne nose rukavice i u kojem više ne vrijede ni uzusi ni pravila, što predstavlja veliku opasnost za svijet.
U takvoj surovoj kaubojštini obraćanja alfa-mužjacima kurtoaznim diplomatskim frazama nalikuju mačjem kašlju sa zapletenim jezikom u strahu fonemskog grča. Dok globalna politika ulazi u novu fazu tvrde realnosti, Europa se ponaša kao da još uvijek živi u političkom snu s kraja devedesetih. Zaokupljenost EU-politike raspravama o rodno-identitetskim pitanjima, kvazi-zelenim i pseudo-ideologijama zamagljuje stvarne odnose moći establišmenta i različitih gremija, sve pod krinkom demokracije ili općeg dobra. Time se zauzima prostor koji bi trebao pripadati strateškim raspravama trustova mozgova o vitalnosti budućnosti EU, njezinoj sigurnosti, demografiji i populaciji, energiji i geopolitici.
Europa se iz tog sna teško može probuditi i osloboditi s istim političkim elitama koje su je dovele u ovu situaciju. Jer sadašnji politički establišment očito nije sposoban voditi ravnopravan dijalog ni sa SAD-om ni s Rusijom, prema kojoj su se nedopustivo zatvorili svi kanali i pravci diplomatske komunikacije, koji se hitno trebaju otvoriti — gdje je posebno potreban jedan jak igrač, kako je Plenković nedavno shvatio: kako sankcije Rusiji nisu bile učinkovite, kao ni Europi.
Treba pokazati više mudrosti; u protivnom Europa je pred scenarijem Pruske i kralja Fridrika Vilima III., koji je bio tek promatrač potpisivanja mira u Tilsitu između dvojice careva — Napoleona I. i Aleksandra I. Ni kraljica Luise, nije mu mogla izboriti bolju poziciju kod Napoleona prilikom potpisivanja mira, osim da bude zaogrnut ruskim šinjelom kako mu ne bi bilo zima.
Put u Moskvu i vapaj za mirom
Istodobno predsjednik Zelenski sve češće europskim političarima drži lekcije o odlučnosti i traži još više financijske i vojne pomoći. Jedino što još nije zatražio jesu europski vojnici. Europa mu ih zasad ne namjerava dati, ali sve je izvjesniji — donedavno teško zamisliv — scenarij u kojem, u zazivu mira, jedan po jedan europski lider odlazi Putinu u Moskvu na razgovore o završetku rata i novom stanju u kojem bi se mogli naći svi, u nedostatku plina i nafte zbog neizvjesne krize na Bliskom istoku.
Mogao bi tako Šušnjar prvi na put u Moskvu s nešto duhovnijom lirikom, „Dvanaestorica“ od Bloka, a nakon neuspjeha Grlić-Radmanova recitala Jesenjinove „Pjesme o keruši“ na tečnom ruskom pred zadivljenim Lavrovom. Ova izjava prema Orbánu možda je izrečena u nesvjesnoj profesionalnoj deformaciji dramaturgije, u ljudskoj iscrpljenosti i afektu, kao i u nasušnoj potrebi za „teških“ 90 milijardi eura iz EU-a, koje zasigurno neće završiti rat prije mirovne konferencije, nadajmo se uz Božju pomoć, negdje na sjajnom splavu zapadnih obala Hersona na Dnjepru, gdje bi se na mjestu „poraza“ ruske vojske simbolično mogla proslaviti pobjeda mira i kraj rata u Ukrajini.
Svaki rat ima svoju cijenu, svoj početak i svoj kraj. I ovaj obrambeni rat Ukrajine, nakon gotovo pet godina bez dana primirja, vapi za mirom. Vrijeme je okrenuti se miru ili barem primirju i čekati neka nova i bolja vremena, ako i kada se za to ukaže prilika. Slava Bogu — mir Ukrajini! Sve drugo značilo bi guranje drage nam Ukrajine u nastavak rata s iscrpljenim resursima i ljudskim potencijalom vojnika — na što upozoravaju SAD kao prvi njihov strateški partner.
Novi politički poredak
U ovakvoj EU Zelenski još ima potporu određenih struktura za nastavak rata, no možda ne još dugo, jer će se i ovdje uskoro početi povlačiti crta i račun svih ekonomskih „uspjeha“ i promašaja, što najavljuje sve jači radikal… AfD. A, pardon — druga po snazi politička stranka u Njemačkoj, u što prije godinu dana čak ni germanophile excellence Kovač nije mogao sanjati. AfD se, prema novoj sudskoj odluci u Njemačkoj, više ne smije nazivati desno-ekstremističkom organizacijom.
S druge strane, rat na Bliskom istoku nikako ne ide u prilog Ukrajini jer mu se ne nazire kraj, uz zastrašujuće prizore rata koji u svom vihoru nosi zlo i nikoga ne pošteđuje: ni djecu ni nemoćne, ni bogomolje ni vjerske vođe. Ostaje nam pomoliti se za žrtve ovih ratova, jer danas nitko ne može jamčiti da se taj vatreni plamen neće proširiti i na ove naše, vazda turbulentne prostore. I što onda?
Europa danas stoji na povijesnom raskrižju od koje se očekuje da ne bude sama po sebi problem, već rješenje. Svijet se mijenja brže nego što europske institucije uspijevaju reagirati i pratiti. U takvom svijetu nema mjesta političkoj neodlučnosti i birokratskoj magli. Kontinent koji je stoljećima oblikovao svjetsku politiku mora ponovno pronaći svoj identitet, stratešku viziju i pokazati politička hrabrost. Jer ako sami ne definiramo svoje ciljeve i interese — učinit će to netko drugi. I to bez nas. (SAD)
Ivan Kujundžić/hrvatski-glasnik.com
