Bombaški proces' protiv Predraga Matvejev(ić)a!

Detalji

Objavljeno: Subota, 31 Srpanj 2010 04:29

fShare

Tweet

Ne priznajem da mi sudi ovaj sud, meni može suditi samo sud moje, komunističke partije, rekao je to drug Tito na čuvenom bombaškom procesu u Zagrebu, studenog 1928.g.!

Nedvojbena je istina da taj čovjek, Josip(Am-) Broz, kasnije nazvan Tito nikad ni jednom riječju u svom podužem životnom vijeku nije istakao svoje hrvatsko podrijetlo, 'srpsko-hrvatskim' jezikom se nakon rata veoma teško služio, iz jednostavnog razloga jer i nije bio po rođenju Hrvat nego najvjerojatnije vanbračno dijete ('mulac' ili 'kopile') od oca, mađarskog vlastelina i majke, otmjene poljske grofice.

Kao dijete taj navodni 'mulac' je imao za 'bedinericu' učiteljicu glasovira pa otud i njegove, za jednog običnog radnika-strojobravara, uistinu neobične glazbene sposobnosti!

Vrlo prihvatljiva geneza za jednog od najvećih poratnih, svjetskih mega-zločinaca dvadesetog stoljeća!

Uostalom da je bio Hrvat ne bi dao tako hladnokrvno pobiti stotine tisuća svojih sunarodnjaka, Hrvata, zvjerski i nemilosrdno, i to nakon rata! Što je prava istina, tko zna!?

Ali ima i danas podosta nehrvata ili hrvatske 'kopiladi' koji doduše ne ubijaju metkom nego pokušavaju to učiniti otrovnim perom a za sankcije zbog vrijeđanja jednog naroda i njegovih vrijednosti, poput druga Tite na bombaškom procesu, ne priznaju nikakav sud osim onoga duboko usađenog u vlastitim (yugo-)šovinističkim glavurdama!

Predrag Matvejev(ić) svakako nije 'kopile' ali nije ni Hrvat po rođenju, nego dijete iz miješanog braka oca Ukrajinca i majke 'Mostarke', drži ga se europskim intelektualcem, ne svira glasovir nego se bavi jednom drugom umjetnošću-pisanjem, profesor je čak na Univerzitetu Sapienza u Rimu, vlasnik je bosanske, hrvatske(?) i talijanske putovnice, bivši disident i 'posljednji yugo-Mohikanac' iz onih UJDI-jevskih vremena u borbi za neko drugo, davno propalo velikosrpsko jugoslavenstvo!

Taj europski erudita u stvari je čovjek koji se poput druga Tite bavi daleko više svojim opskurnim politikantstvom nego umjetnošću pisanja… ako se tako može i nazvati njegovo pisanje, posebno njegove bestidne i proizvoljne opservacije na nedavnu prošlost.

Talibani, kako je nazvao Milu Pešordu i Akademika Ivana Aralicu, je tek benigni izraz iz svekolikog, bogatog arsenala njegovog govora mržnje i prijezira prema svemu što je hrvatsko; čovjekovu slobodu govora je uzurpirao slobodom neljudskog vrijeđanja pokazavši kao 'erudita' bijedu svoga duha u očitoj i ničim utemeljenoj nacionalnoj netrpeljivosti!

U posljednjih petnaest godina, otkad je potražio svojoj mudroj, pragmatičnoj glavi zaštitu izvan ratnih poprišta, dolazio je više puta, kako kaže, u Bosnu (izraz Hercegovina mu baš tako lako ne prelazi preko usta!); bio je u vrijeme opsade čak i u Sarajevu, makar i nakratko a nešto kasnije je u nekoliko navrata, samo prolazio i kroz svoj voljeni Mostar.

Prvi put to je učinio onda kada je lijeva strana, od Bulevara do Neretve i dalje preko rijeke, bila sva u ruševinama.

Rekao je tada da neće ići na onu Zapadnu Obalu jer su tamo ljudi koji su napravili ovo zlo Mostaru (Hercegovci-Hrvati!); premda je jako dobro znao da su te, 1992.g. samo osam mostova preko Neretve porušili srpski agresori…i ne samo mostove, a da su u to vrijeme 'njegov' Mostar branili samo i isključivo hercegovački Hrvati! Odbio je i otići do groblja 'Masline', gdje su mu sahranjeni otac, majka, baka, ujaci, cijela rodbina…upravo zbog patološke mržnje prema ljudima sa Zapadne Obale!

Pokazao je time i svu svoju bogatu (ne-)kulturu stečenu na Sorbonni(ma, kojoj to Sorbonni) i u Rimu!

Međutim njegova politikantska 'umjetnost' time ne završava: Premda živi u Rimu, pomno on prati tamošnja, hercegovačka zbivanja.

Upućen je jako dobro između ostalog i u skandalozne, provincijalne istupe katoličkih biskupa, posebno Ratka Perića, koje smatra strašnim, nakaradnim, biskupa kojem su kako to on kaže, daleke kršćanske vrijednosti kao što je primjerice ljubav prema bližnjemu svome; jer taj čovjek, po meritornom Matvejev(ić)u upravo sije međunacionalnu mržnju!

'Sramotni su Perićevi govori i način na koji izričito podržava političke strukture (hrvatske, bez sumnje!) koje su apsolutno krive za današnje stanje', presuđujući i bez suđenja, zaključuje svoje odiozno psovanje svestrani mostarski Ukrajinac Predrag Matvejev(ić); pokazujući na sebi svojstven način kako to treba ljubiti bližnjeg svoga!

Branio je taj yugo-komunist otvorenim pismima, recimo, muslimansku grupu kad su ih pozatvarali i osudili na 13 godina,...branio je Aliju Izetbegovića, čak i jednog četnika poput Voje Šešelja, a u Zagrebu članove 'maspoka' od kojeg je bio, hvala Bogu jako daleko jer mu je mirisao po ustaštvu; u to vrijeme on je hrvatske proljećare branio pišući pisamca protesta svojoj komunističkoj partiji!

S druge strane je mislio da ne treba od budala(!?) praviti heroje smatrajući neke od njih, prepotentno, izrazitim mediokritetima…. Nije on branio ni slučajno njihove političke stavove, branio ih je samo zbog tretmana-manje batina-u kazamatima kao duboko osjećajan čovjek, pravi komunistički samaritanac-farizej!

Jedino u vrijeme rata nije smogao snage braniti svoje rodno ognjište od agresora pa bili oni Srbi, Muslimani ili, po njemu, Hrvati sa Zapadne Obale!

Međutim, ima nešto vrlo opakog i moralno nedopustivog u njegovoj povijesnoj ocjeni događaja s početka devedesetih što se može smatrati i uvredom cijelom poštenom hrvatskom narodu kako u Hercegovini tako i u Hrvatskoj, a evo o čemu se radi:

'Nitko od nas (Jugoslavena) koncem osamdesetih nije vjerovao da će se javiti takvi mračni oblici fašizma', kaže Matvejev(ić)-UJDI-jevac.

On koji je kritizirao prošlu vlast, koji je sam na kraju bivše Jugoslavije kao neki disident, izbačen iz Partije, kojeg su napadali po zagrebačkim časopisima, danas vidi taj period svjetlijim nego što je ovaj u kojem su došle tako mračne ličnosti na površinu, kao što je Milošević, kao što je Tuđman također!

Nije li to odnekud već dobro poznata teorija podjednake krivnje?

Jugoslavija je svima nešto uzimala, ali je i davala, kaže on. Vrlo plemenito!

Prema Mesiću je do 2000.-te bio skeptičan a počeo ga cijeniti jer se kao čovjek pokazao smionim kad se obračunao s ratnim generalima koji su vukli Hrvatsku prema najgorem dijelu njezine prošlosti (fašizmu!?).

Račana pak smatra konformistom jer je tobože u ime demokracije, pustio fašiste da se opet vrate!?

Dakle, svi oni koji su hrvatskom narodu donijeli dugo očekivanu slobodu i neovisnost krvavo je iščupavši iz ralja komunizma, te jednačice fašizmu, i sami su fašisti; Tuđmana on stavlja u istu ravan s balkanskim krvnikom Miloševićem a sve zlo 'njegovom', većinski hrvatskom gradu, Mostaru učinili su, da se parafrazirajući poslužim njegovom metaforom, 'ustaški talibani' sa Zapadne obale Neretve!

Je li to sloboda javne riječi ili nešto sasvim drugo?

Nepravomoćna presuda općinskog suda u Zagrebu napuhana je kao da se radi o bombaškom procesu protiv druga Tite, tema je to opširnog pisanja svih tiskovnih medija, znanstvenih forumskih rasprava na televiziji, žestoki je to napad i na neovisno hrvatsko sudstvo a sve to zbog čovjeka koji na koncu s puno narcisoidne zadovoljštine kaže otvoreno: ne priznajem ja nikakav hrvatski sud (valjda zato jer i u njemu sjede Matvejevi 'fašisti'?) ili drugim riječima, ne priznaje on ni hrvatsku državu jer je utemeljena na Tuđmanovu 'fašizmu'!

Ovih dana jedan pošteni čovjek, Hrvat Zvonko Bušić obilježava, sramotnih za bilo kakvu pravdu, trideset godina zatočeništva u američkom zatvoru, telefonski razgovor sa suprugom, strankinjom, limitiran mu je na svega dvije minute….

Tog tužnog i sramotnog jubileja nitko od vlasti ili nedajbože hrvatskih medija nije se sjetio, pa čak ni ovaj erudita, mostarski Ukrajinac, član Makovićevog uglednog PEN-a!

A mogao je kao europski književni autoritet i vlasnik hrvatske putovnice napisati bar jedno pisamce protesta Amerikancima kao što je nekad pisao svojim komunističkim vlastima braneći zatvorska prava 'maspokovcima'; konačno ako ni zbog čega drugog onda barem iz sažaljenja: 'zašto bi od 'budala' pravili heroje', zar ne!

Heroja i tako više nema, ostadoše samo budale i mediokriteti, i nekakvi nadobudni pisci poput druga Predraga Matvejev(ić)a!

Omiš, studeni 2005.g.

dipl. Ing. Damir Kalafatić (Hrvati-Amac)