Prespavali su gotovo tri godine
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 23 Siječanj 2024 17:14
U Zagrebu se sve događa sporo. Promet teče sporo, javni prijevoz je spor, štete od potresa i oluje popravljaju se sporo pa se tako i problem smeća rješava – sporo. Ali sad je Tomašević, potaknut serijom odrona na Jakuševcu, postao vrlo odlučan da riješi problem smeća što brže.
Pa je objavio da neće čekati da EU financira odlagalište u Resniku. Financirat će ga, kaže, Grad svojim novcem, i otvorit će ga 2028. Za četiri godine.
Vjerojatno je i Sandra Benčić planirala završiti fakultet u četiri godine pa se proteglo na 18. S tom razlikom što je realno moguće završiti četverogodišnji studij za četiri godine, ali je nemoguće sagraditi centar za gospodarenje otpadom, koji ne postoji još ni na crtežu, za četiri godine, kad se uzme u obzir sva potrebna papirologija, dokumentacija, promjene u načinu prikupljanja i odvoza otpada i kompetencije gradskih vlasti.
Praksa je pokazala da izgradnja centra za gospodarenje otpadom obično traje od pet pa do osam godina, a za Hrvatsku dodajte još par. I onda još toliko kad to radi ekipa iz Možemo. Istina, Kinezima i Japancima vjerojatno bi bile dovoljne i dvije ili tri, ali mi nismo Japanci, a Možemo nije čak ni Bandić. Uostalom, odron na Jakuševcu još se nije ni počeo sanirati i to je zapravo sve što trebate znati o ovoj gradskoj vlasti. Izgovor je da se čeka završetak očevida, no to su demantirali i inspektori i struka, rekavši da Tomica laže i da izvidi koje oni obavljaju nemaju nikakve veze sa sanacijom, koja je već trebala biti gotova.
Prespavali su gotovo tri godine
Dakle, Grad je dao tvrtki Ekonerg zadatak da izmijeni postojeću studiju izvedivosti za Resnik s obzirom na to da se iz nje ne mogu povući sredstva iz EU-a. Što je u suprotnosti s predizbornim obećanjima da Grad neće poslove davati privatnim tvrtkama, nego će oni tako pametni sve raditi sami. Što je bilo nerealno, ali dosta govori o razlici između načina na koji Možemo percipira sebe i njihovih stvarnih dosega. Nakon petnaestak godina blebetanja o tome kako imaju svemirska rješenja za problem otpada i neviđeno znanje o vođenju grada, prespavali su gotovo tri godine, potom su naručili studiju kad im je voda došla do grla, a onda će za za koju godinu izraditi projekt i pokrenuti izgradnju. Dopuste li im lokalni stanovnici koji se vrlo glasno bune. I dobiju li sve potrebne dozvole. I uspiju li raskinuti ugovor o koncesiji za pročistač otpadnih voda i ući u posjed zemljišta. I budu li još na vlasti.
No u međuvremenu je stigla odbijenica od Zagrebačke županije za odvoz smeća iz Zagreba na područje Zaprešića dok se ne sagradi novi centar, jer, kažu, ako počnu preuzimati i zagrebačko smeće, imaju kapaciteta za najviše par mjeseci. Tomašević se sad vadi kako u Nacionalnom planu gospodarenja otpadom usvojenom prošle godine stoji kako se u Zagrebačkoj županiji može odložiti 1,67 milijuna tona otpada, pa su mu u Županiji objasnili da je to što piše u planu jedno, a to koliko stvarno ima prostora za odlaganje nešto posve drugo – i desetak puta manje.
Rezime? EU nije odobrio bespovratno financiranje jer je projekt s ekološkog aspekta zastario, a ionako je prepisan od Bandićeve administracije, od prije desetak godina. Zagrebačka županija nije odobrila Tomaševiću da svoje smeće odlaže kod njih jer nemaju mjesta i jer to uostalom nije njihov problem. Tako da se našao u praktično bezizlaznoj situaciji. I sad priča kako mu je dosta nečinjenja, i dalje zapravo ne čineći baš ništa. U biti mirno gleda kako tramvaji gore i kako se Jakuševac urušava, čekajući valjda Godota da popravi štetu. I povremeno udari šakom o stol pred kamerama.
HŽ ili đava odnija prišu
Ipak, ima u državi i sporijih od Tomaševića. HŽ, recimo. Paul Bradbury, poznati engleski poduzetnik i bloger koji već dugi niz godina živi u Hrvatskoj, inače zaljubljenik u našu zemlju koju promovira u svijetu, ali i u vlakove i željeznicu, oduševljen je sporošću naših vlakova. “Super uzbudljivo! Jeste li znali da je Hrvatska prošle godine imala najsporiju rutu putničkog vlaka u cijelom EU-u, s brzih 25,54 km/h”, pita on. Njemu je to možda uzbudljivo, meni je putovanje HŽ-om uzbudljivo koliko i vezenje goblena. Traje vječno i ne vidi se napredak. Zna li Paul da ta brzina vrijedi samo kad taj vlak vozi po voznom redu, što je manje-više nikad? Riječ je, inače, o vlaku koji vozi od Osijeka do Erduta.
HŽ je već odavno meta viceva među Hrvatima, poput onog da djeca moraju plaćati punu cijenu karte jer će, dok vlak stigne, već biti odrasli. Ali stvari nisu baš jako smiješne. HŽ je jedna od bezbroj državnih, nikad stvarno privatiziranih kompanija koje služe uglavnom za isisavanje novca iz proračuna, sramoćenje Hrvatske u svijetu, a nerijetko budu i leglo korupcije (tu, doduše, prednjače HEP, JANAF, a svojedobno se masno kralo i u Poštanskoj banci) i uhljebljivanja. Ne samo da su vlakovi brutalno spori, brutalno je spora i obnova pruga, koje su u boljem stanju bile u Austro-Ugarskoj – a ni vlakovi nisu prometovali puno sporije.
‘Ne damo strancima, to je naše’
Paul je dugo tu, smatra da je Hrvatska najbolja zemlja na svijetu za život, ali čini se da još ne razumije najbolje kako neke stvari kod nas funkcioniraju. Naši se ljudi tradicionalno boje propuha, pa ako vlak ide brže od 30, a otvorite prozor… zbogom živote. A ne kuži ni onu našu narodnu “đava odnija prišu”. Kad Kinezu kažete koliko traje vožnja vlakom od Osijeka do Splita, reći će vam “pa nisam znao da je vaša zemlja velika gotovo koliko i naša”. Pa mu probajte objasniti. A kako ćete mu tek objasniti da HŽ dvadesetak kilometara pruge oko Zagreba obnavlja već četiri godine? Oni za to vrijeme spoje Peking sa Šangajem superbrzom prugom za vlakove koji postižu 400 km/h.
No mene zanima je li netko izračunao koliko Hrvatska godišnje gubi, ekonomski, time što ima najgoru željezničku mrežu u Europi, vjerojatno i šire? Vlak je danas najekonomičniji način međugradskog prijevoza i za ljude i za robu, države ne grade mreže superbrzih pruga zato što im se troši novac, nego zato što na taj način ostvaruju uštede i posredno podižu standard građana. Ali kad spomenete mogućnost privatizacije HŽ-a, svi se dignu na stražnje noge i kažu “ne damo strancima, to je naše!”. Tom logikom, vjerojatno ćemo se i u idućem stoljeću voziti gotovo pet sati od Zagreba do sto i nešto kilometara udaljene Rijeke. Da, stvarno toliko traje! Najbrži vlak koji sam našao tu relaciju prelazi za malo manje od četiri i pol sata! Za usporedbu, od Berlina do Pariza, što je nekih tisuću kilometara, stiže se za sedam sati. A u skoroj budućnosti vjerojatno i puno brže.
Bogu hvala, ostani tamo
Ne mogu probaviti ljude koji pljuckaju po Hrvatskoj kad su negdje vani, a onda joj se opetovano vraćaju. I tako pet-šest puta. Vlatka Pokos, profesionalna posvuduša, svojedobno je, nakon što je osramoćena tijekom razvoda od starijeg i bogatog gospodina kad je svašta isplivalo, pompozno napustila Hrvatsku obećavši da se više neće vratiti iz Kanade. Pa se odande svako malo javljala za hrvatske medije hvaleći se karijerom na sjeveru i zabavljajući nas pričama kako je ondje sve divno i krasno, a ovdje je sve fuj i ništa ne valja. I kako se spasila od strahota života u Hrvatskoj, u kojoj je jedva preživljavala peglajući Radeljakove kartice do maksimuma.
Onda se vratila, navodno samo na nekoliko tjedana, dok traje reality show u koji se prijavila unatoč briljantnoj karijeri u inozemstvu. Pa je ostala koju godinu i zabavljala nas traženjem ustaških brodova i nepoćudnih pjesama. Pa je onda prije koji mjesec na Facebooku napisala kako, “hvala Bogu”, nije više u Hrvatskoj. I svi su to prokomentirali s “hvala Bogu”. Inače kažu neki da su je vidjeli u Irskoj kako prodaje parfeme.
No sad se ponovno vraća i kani napuniti Arenu. Ako je mogla Prijovićka pet puta, ako su mogli organizatori domoljubnog koncerta “Domu mom”, pa i stari Bare, smatra da može i ona. Uostalom, ne nastupa sama, s njom će nastupati i druge dance-zvijezde devedesetih, danas uglavnom davno zaboravljene. Koliko je ružnih riječi izgovorila na račun Hrvatske i Hrvata, zaslužila je u najmanju ruku praznu dvoranu. A i bez toga, teško da bi svojim glazbenim talentom napunila i vatrogasni dom u zagorskom selu: svojedobno jest bila popularna, ali uglavnom zbog izgleda. No tada joj je bilo 20, a sad su joj 53. Ali koliko ima Hrvata koji vole one koji ih ne vole, možda i uspije. Zasad je uspjela u jednom, a to je da ni Prijovićka u Areni ne zvuči kao najveće zlo koje nas može zadesiti. Ona bar nakon koncerta odmah ode natrag u Srbiju. Vlatka bi svagdje radije bila nego u Hrvatskoj, a nikako je se riješiti.
Autor:Marcel Holjavac/7dnevno
