‘Mesić kaže da je na Bleiburgu ubijeno 13 Hrvata. Istina je, ostali su stradali par kilometara dalje’
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 21 Svibanj 2025 13:06
A od Mesića smo ovih dana čuli da je na Bleiburgu ubijeno samo 13 ustaša, i to onih koji su pružili otpor. Je, istina, nisu deseci i možda i više od sto tisuća ljudi ubijeni na Bleiburgu. Ubijeni su dva-tri kilometra dalje, nakon što su ih vezali žicom i odveli na pogubljenje kao i JNA ranjenike iz Vukovara na Ovčaru, tamo gdje se baš ne vidi što rade.
Europa je nastala i ujedinjena je na vrijednostima antifašizma. Koliko ste to puta čuli? I koliko ste puta čitali i slušali o tome kako je sramota ne biti pozvan u Moskvu na Dan pobjede, još za vrijeme Tuđmana? A onda ta ista Europa, preko Kaje Kallas, poruči čelnicima europskih država da nipošto ne idu u Moskvu, jer cijelu ta priču o antifašizmu Putin zapravo koristi u propagandne svrhe, i kako su antifašisti koji se ondje okupljaju zapravo diktatori s dna kace, ekipa s kolca i konopca od zlog oca i gore matere. I prijeti im sankcijama ako odu tamo.
Uh, mogao bih se sad sjetiti nekih manifestacija antifašističke prirode u Hrvatskoj koje se već odavno koriste u propagandne svrhe – nekad velikosrpske, nekad otvoreno ratnohuškačke protiv Hrvatske, nekad apologetske prema nedemokratskom komunističkom režimu, do te mjere da su davno izgubile izvorno značenje i svrhu, kamoli da bi imale veze s odavanjem pijeteta žrtvama. Samo je pitanje kad će netko u Hrvatskoj reći “nemojte ići tamo, bit ćete u lošem društvu, i mi nećemo lijepo gledati na to”. I hoće li ikad: Europa je posve izgubljena i cijepljena trima dozama od stvarnosti već desetljećima i zato sustavno provodi utopijske politike za koje je od početka bilo lako predvidivo kako će završiti, od masovnog puštanja imigranata do gašenja nuklearki, od uvođenja carina Kinezima do energetskog oslanjanja na Rusiju, pa onda u trenutku okreće smjer politike za 180 stupnjeva kad se dotadašnje politike pokažu – kojeg li čuda – posve promašenima i pogubnima.
Kvalitetna je politika ona koja uspijeva anticipirati probleme i spriječiti nepoželjan razvoj događaja, glupa i loša je ona koja zbog svoje umišljenosti – a umišljenost je najveći grijeh današnjeg EU-a – bezglavo srlja u avanture poput zabrane nuklearki a da nema stvarnu alternativu benzinskim i dizel motorima unutar pet godina ni ikakvu infrastrukturu, da bi onda samo godinu dana nakon najave uočila očito, da je to utopijski projekt. Ali klimatske su promjene važne dok su važne, a kad se pojavi Putin i napadne Ukrajinu, sve preko noći pada u vodu i sve se mijenja.
‘Potpuna sigurnost i sloboda’
No ta Europa barem, kad udari glavom u zid, krene u suprotnom smjeru. Jest da djeluje blesavo dok se tako odbija od zidova kao kuglica flipera, i dok svaki put sve ono što je, iako je u biti bilo zdravorazumsko, proglašavala moralno neprihvatljivim, ekstremno desničarskim politikama, postane njezina službena politika u samo par godina, poput odbijanja “azilanata” bez dokumenata na granicama, ali bar prihvati stvarnost kad se baš mora suočiti s njom. U Hrvatskoj je gore.
Hrvatska ne odustaje od antifašističke mitologije ni kad je riječ o očitoj postkomunističkoj i prokomunističkoj političkoj propagandi, u osnovi uperenoj protiv svega što je demokratsko i slobodarsko. A jedan od primjera su Trnjanski kresovi. “Tradicionalna” manifestacija koja je prvi put održana 1977. godine, zadnji put krajem osamdesetih, a onda je ponovno ne tako davno nekako oživjela. S nje nas pokušavaju uvjeriti kako je Zagreb 8. svibnja oslobođen, a ne okupiran. Govore li istinu?
Koliko i sljedeći proglas: “Građani Zagreba, Narodnooslobodilačka vojska ulazi u grad Zagreb. Povucite se u svoje domove i nemojte izlaziti van jer neprijatelj u povlačenju odvodi taoce, ubija i zlostavlja. Sačekajte naše jedinice dok dođu i ne pruže vam potpunu sigurnost i slobodu.” Riječi su to prvog proglasa građanima Zagreba koje je 8. 5. 1945. uputio, preko radioodašiljača na Bundeku, partizanski kapetan Jure Devčić. Znamo kako su ta “potpuna sigurnost i sloboda” izgledali za desetke tisuća Zagrepčana. Neki su pobijeni, neki uhićeni, nekima je oteto sve. Neki su dobro prošli, ali to su bili oni koji su pridošli. Nekima očito ne treba vjerovati, neki su pobijedili ’45., kako kažu, neki ’95., nekima je oslobođenje bilo 8. 5., a nekima 5. 8. Razlika je što ovi drugi nisu pobili tisuće nedužnih ljudi bez suda, po naredbi “Maršala”. Kojem bi i trg vratili.
Crveni i crni fašizam
Od onih drugih, pojavili su se Dominov Igor Peternel i dr. Herman Vukušić, psihijatar. Potonji je najavio mirni performans, pa ga je u tome spriječila hrvatska policija, jer, kažu, nije lijepo, a ni zakonito ometati tuđe javno okupljanje. To je kršenje ljudskih prava. Nije se mogao ni obratiti na najavljenoj konferenciji za medije. Naravno, prvo pitanje koje se postavlja jest ono koje je i sam Vukušić postavio – zašto je “mirni performans”, koji je sve prije nego miran, i koji je usmjeren isključivo na ometanje javnog okupljanja, dakle protiv prava drugih i drukčijih, onih druge vjere, u ovom slučaju katoličke, dopušten svake prve subote u mjesecu.
Od onih prvih, pojavio se Tomašević koji je rekao kako je važno očuvanje antifašističke tradicije da se “najmračnije strane prošlosti moraju pamtiti kako se ne bi ponovile”. Sebe očito vidi kao baštinika te tradicije, a antifašizam, zajedno s masovnim smaknućima Zagrepčana nakon rata, često tek na temelju toga što su imali neku imovinu na koju je neki od osobodioca bacio oko, ne smatra mračnom stranom povijesti. Jame su svijetla strana povijesti, ali samo ako antifašisti bacaju ljude u njih. Inače su mračna. On je samo potvrdio Peternelove riječi kako je današnji “antifašizam” zapravo negacija moderne civilizacije. Kao i Možemo, uostalom. “Dana 8. svibnja Zagreb je oslobođen od ustaškog režima tzv. NDH, koji je sustavno ubijao ljude u logorima smrti zbog njihove vjere, nacionalnosti ili političkih stavova. Sam predsjednik Milanović na nedavnom je obilježavanju u ‘Lisinskom’ rekao da je nacifašizam najveće zlo u povijesti”, rekao je Tomašević, dodavši kako je obilježavanje Trnjanskih kresova dio tog sjećanja.
A od Mesića smo ovih dana čuli da je na Bleiburgu ubijeno samo 13 ustaša, i to onih koji su pružili otpor. Je, istina, nisu deseci i možda i više od sto tisuća ljudi ubijeni na Bleiburgu. Ubijeni su dva-tri kilometra dalje, nakon što su ih vezali žicom i odveli na pogubljenje kao i JNA ranjenike iz Vukovara na Ovčaru, tamo gdje se baš ne vidi što rade. Uostalom, kao da nismo čuli svjedočanstva samih egzekutora o tome, poput Sime Dubajića. 13 ljudi? On sam bio pobio je deset puta toliko prije doručka. I to je problem s antifašistima, uvijek pričaju o onome što je bilo prije nego što su ujahali u Zagreb, nikad o onome što je bilo poslije. A to što je bilo poslije sigurno nije bila sloboda, bio je revolucionarni teror koji je u Jugoslaviji potrajao dulje nego igdje, punih sedam godina. A onda nam je objasnio da se treba boriti protiv svih oblika fašizma. Spada li u to i crveni fašizam? Ili samo onaj “obični”, crni?
Antifašizmom protiv Židova
A o tome koliko se ta dva fašizma razlikuju najbolje govori to što se na Trnjanskim kresovima najviše govorilo o “potpori narodu Palestine”, pod čime se naravno ne misli ni na kakav narod Palestine koji i dalje normalno živi na Zapadnoj obali, nego na teroriste Hamasa koji Gazu i njezine građane drže već gotovo 20 godina kao svoje taoce, i koji su od nje napravili najveći koncentracijski kamp na planetu. “Dužnost nam je dizati glas dok god ljudi u Palestini proživljavaju genocid. Paralelno se u Hrvatskoj legitimno demokratsko pravo na izražavanje podrške potlačenom narodu kriminalizira i ušutkava”, rekla je jedna od aktivistkinja. I glumac Vilim Matula spomenuo je “genocid u Gazi”.
Kad je taj “potlačeni narod” kojeg gotovo 20 godina nitko nije dirao na njihovu etnički očišćenom teritoriju – osim što su oni sami pobili članove sekularnog PLO-a jer je priznao Izraelu pravo na postojanje i pregovarao s njim o uspostavi palestinske države na Zapadnoj obali i u Gazi, i onako usput svih tih godina povremeno ispaljivali granate na Tel Aviv – upao u Izrael, pobio više od 1200 civila, žena i djece i oko 240 odveo u zarobljeništvo a da nisu postavili nikakve uvjete za njihovo oslobađanje, čime praktično nisu ostavili Izraelu izbora osim da dođe po njih u Gazu, što im je i bila namjera, antifašisti su to slavili i pravdali time da su Židovi to zaslužili. Jer Izrael je “etnički čista država” i “država aparthejda” u kojoj živi dva milijuna Palestinaca, a teritorij Zapadne obale trebao bi, smatraju, biti etnički čist pa bi trebalo srušiti tamošnja židovska naselja. I, naravno, problem je što Izrael Hamasu nije dao državu, koju Hamas nikad nije ni tražio niti ih zanima, jer je njihov cilj uništenje Izraela, a ne uspostava palestinske države (za razliku od normalnijeg PLO-a koji se u ovaj rat nije ni uključio jer znaju da je cilj Hamasa i uništenje PLO-a). Naravno, u Gazi je humanitarna katastrofa, samo, jasno je tko ju je inicirao i s kojim ciljem.
Drugim riječima, antifašistima je problem Pavelićev režim koji je ubijao ljude zbog njihove vjere, nacionalnosti ili političkih stavova, ali im nije problem ni Titov režim koji je isto tako ubijao ljude, i zbog vjere i nacionalosti, ali češće zbog političkih stavova ili jednostavno zato što su za nekog procijenili da je potencijalno opasan za režim, niti Hamas u Gazi koji je prije godinu i pol Židove pobio jer su Židovi, što su pozdravili. Žele neovisnu državu za terorističku organizaciju kojoj je cilj istrebljenje Židova i uništenje Izraela (kasnije i kršćana, kad to riješe, s naglaskom na ateiste), ali im je problem bilo postojanje NDH i nacista jer im je cilj bio uništenje Srba i Židova. Teško mi je pohvatati tu logiku, kad je opravdano istrijebiti neki narod, a kad ne? Koji su opravdani razlozi, a koji nisu? Ili to ide po onoj – nije fašizam kad mi to radimo?
Autor:Marcel Holjevac/7dnevno
