Slava Zagrepčanima - prvi razvojni projekt bit će žičara na Jakuševcu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 21 Svibanj 2025 16:10
Novo abnormalno: blaga zima, oštro proljeće. Noću hladno ko đavo, kada kao obično hvatam mačka Maka između ponoći i jedan u noći, sav se smrznem, gledam na kalendar i ne vjerujem očima. Gdje su ona vremena otprije šezdeset i nešto godina kada smo se početkom svibnja kupali na trećem maksimirskom jezeru?
A i moj auto star dvadeset godina pokazuje ujutro znake brojnih komorbiditeta, kao da je siječanj. Sva sreća da ga nisam dao cijepiti protiv covida, jer je sada sve više iskrenih priznanja pobornika da je cjepivo više štetilo nego koristilo, osim onima koji su masno zarađivali, te se upravo istražuju srdačne sveze europske politike i farmaceutskih kuća. Mi svoje kuće više nemamo, prodali Plivu i sretno plivamo dalje, ali je dobra vijest da ćemo iz temelja izgraditi Imunološki zavod, nakon što smo stari uništili, te proizvoditi protuotrov za ugrize zmija otrovnica. Bilo je krajnje vrijeme, jer vrebaju iz priglupih ali otrovnih društvenih mreža, poneke i iz službenih takoreći tiskovina i medija uopće. A i izvan njih, ljudi su postali nekako mrzovoljni, razdražljivi, grizu sebe i druge, ne znam koji im je đavo.
Prošli je tjedan i opet bio urnebesan, nabijen događajima. Ako se ne varam, počeo je Hodom za život, protiv kojega su zagovornici Hoda za smrt. Ima između njih jedna sličnost: život počinje začećem, ni jedni ni drugi to ne negiraju. Samo što hodači za smrt imaju formulu: od začeća do neprirodne smrti. A to razdoblje po njima traje nekoliko mjeseci. Pa je (i opet po njima) ionako kratak ljudski vijek drastično skraćen.
Vodi me misao prema drugom jednom hodu: križnim putovima Hrvata od Koruške do grčke granice. I to je bio hod za život – tko je zastao, dobio bi tane u glavu. Preživjeli su neki, malo njih, neznatan postotak onih koji su bili krenuli prema Dravogradu, Bleiburgu i Viktringu, ostali završili pod zemljom u slavu komunističke revolucije, jugoslavenske vojske i zločinca Broza, a temeljem trampe Engleza i partizana – vi napustite Korušku, mi vama predajemo hrvatske vojnike i civile, slovenske domobrane, nešto četnika i svi zadovoljni.
Fama da ubojstva nisu počela u Austriji demantirana je – ako ne prije - onda znanstvenim radom povjesničara dr. Floriana T. Rulitza, radom koji je objavljen kao prilog Večernjeg lista nedavnih dana. Tako da Austrija, koja pokušava oprati ruke tvrdnjama da na „njezinu terenu“ nije započet genocid, više nema argumenata. Izjave svjedoka dokazuju rulitzbrojna ubojstva, neka svjedočenja i zastrašujuća, poput deranja kože sa živog ustaše na koruškom imanju, koje je srbijanskoj diviziji (ili vojvođanskoj, eufemizam) služilo kao stožer, odnosno štab onoga Baste koji je ostao u trajnoj uspomeni. Kao i ubojstvo majke s tek rođenim djetetom. Ili ubijanje konja, kako bi njihovim lešinama prekrili hrvatska trupla. Rulitz točno zapaža i slavensku dimenziju masakra: „saveznici“ su propuštali na sjever vojnike Austrijance, ali i Nijemce, pa i SS-trupe, zaustavili su i izručivali samo slavenski svijet iz jugoistočne Europe, ali i istočne, recimo Kozake, koji su doživjeli – predani Rusima – istu sudbinu kao i Hrvati.
Bilo je to prije osamdeset godina. Ubojstva u Koruškoj neznatna su prema genocidu koji je uslijedio, osobito u Sloveniji, kao što znate. Ako pitate bilo koju hrvatsku obitelj, reći će vam: jest da je bilo prije osamdeset godina, ali kao da je bilo jučer, praznine i očaj trajali su i traju do danas, lomovi rodova, generacijski lomovi, očaj i bijes štoviše i zato što su sljedeći naraštaji morali trpjeti jaram „pobjednika“, šutjeti i šutke živjeti sve dok i njihovim životima nije zaprijetila ista ta jugovojska s crvenim zvijezdama u suradnji s četnicima. A onda se Hrvatska opet jednom uspravila u povijesti i rekla da se više nikada ne će predati, ni istoku ni zapadu, a našao se u novom nesretnom trenutku sretan naraštaj Hrvata, koji se ni vraga paklenoga nije plašio .Naraštaj koji će se spominjati vjekovima.
Nakon pobjede devedesetih bilo je došlo vrijeme da se znatnije oda počast Hrvatima stradalim sredinom četrdesetih. Krenulo je više-manje dobro, mnoštvo se živih Hrvata okupljalo na bleiburškom polju, sve dok znani provokatori, zmije otrovnice, nisu progurali potvoru da se ondje slavi ustaški režim ili slično. Hrvatska se politika nije proslavila, nije udarila šakom o stol, ponašala se već prema tome koja je opcija bila na vlasti, a Austrija jedva dočekala da zabrani okupljanja u Bleiburgu, neš ti slaviti u neutralnoj Austriji, koja je u Drugom ratu bila na strani saveznika, to jest Njemačke, je li, ili tako nekako, moje pjesme, moji snovi. Bez obzira na to što je Rulitz dokazao da su jugoslavenski partizani ubijali i – Austrijance.
Onda je ipak, u nekom trenutku, komemoraciju kao mentor preuzeo Hrvatski sabor, što je jako razljutilo lijevu projugoslavensku opciju, a srdi ju i danas. Malo-pomalo pred zapanjene neinformirane suvremene Hrvate izbijala je grozna istina o komunističkim zločinima (pred one koji ju nisu znali iz obiteljskih priča), čak su i neokomunisti zbunjeno i pokunjeno počeli priznavati da su njihovi duhovni i biološki očevi činili zlodjela. Umiješala se napokon i Crkva u Hrvata, te je tadanji nadbiskup zagrebački Bozanić održao povijesni govor na bleiburškom polju.
Zatim je opet sve utihnulo, Austrijanci zabranili okupljanje, oduzeli i zemljište. Počasni bleiburški vod uzeo odvjetnike, vrlo skupe (a država ni da bi malo odriješila kesu), zemljište vraćeno, a sada se vodi postupak na austrijskom vrhovnom bleiburgsudu da opet bude dopuštena komemoracija. Za to vrijeme je obilježavanje nastavljeno, ali u Maclju, kao što je bilo i ove godine kada se ukazao i državni vrh, naravno bez Milanovića. No barem nešto.
Prilježna Hrvatska televizija prenosila je sliku, a „događaje“ iz 1945. popratila isprva riječima da je ubijeno nekoliko desetaka tisuća Hrvata, u daljnjem tekstu spominjale se već samo tisuće. Da je potrajalo, došlo bi se do nekoliko stotina. Tko to voditeljima piše tekstove? Citiram Rulitza: „Ukupno 100.000 žrtava u Sloveniji, koje leže u više od 600 grobnica.“ A i taj je podatak takoreći aproksimativan, prava istina mogla bi se saznati tek iz (sada već arheoloških) iskapanja i prvenstveno iz matičnih knjiga, kao što sam već pisao, ne samo ja. Rulitz na nekoliko mjesta, otkrivajući toplu vodu, govori da su zvjerstva počinjena „osobito nad Hrvatima“. Da, osobito. Bio je to genocid na hrvatskim narodom, a jednom kada bude obavljeno što treba biti obavljeno, tih Rulitzovih stotinu tisuća (ha, okrugla brojka) pokazat će se umanjenicom.
Genocid. Tu riječ izbjegava suvremena hrvatska politika. Valjda joj je preteško izgovoriti. Pa i kada u pitanju nisu Hrvati, nego recimo Palestinci. Nisam čuo da je tko u središnjem ili nekom drugom televizijskom dnevniku izgovorio riječ – genocid u Gazi. A ako ono što se ondje zbiva nije genocid, onda ne znam čemu bi ta riječ odgovarala. Ušutjeli su glasovi o dvije države, izraelskoj i palestinskoj, ušutjele, ne slučajno, u trenutku kada su izgovorene, jer izraelski režim takvu zamisao nikada nije prihvatio, nego učinio sve da ne bude ostvarena, razrušio Gazu do temelja, pobio pedeset tisuća Palestinaca, a preostale pomalo ubija glađu, kao Staljin svojedobno u Ukrajini. Da, Netanyahu provodi sada u Gazi gladomor, uzdajući se da ni bolesna djeca ne će preživjeti, ne dopušta ulazak konvojima s humanitarnom pomoći, ne brine ga što govori organizacija Liječnici bez granica, ne brinu ga organizacije za ljudska prava, ni bespomoćni vapaji tajnika Ujedinjenih naroda, ni apeli novoga pape, u nedjelju inauguriranog. A eto, u Hrvatskoj se politika libi izreći riječ: genocid. Ima tu svačega. Naime, došlo je do povijesnog „nesporazuma“: zato što je u bivšoj naddržavi vladala veća gazasimpatija prema Palestincima, sada bi valjda u samostalnoj Hrvatskoj trebalo biti manje simpatije, da se simpatizeri ne proglase jugovićima. Usporedo, treba navijati za zločinca Netanyahua da ne bismo mi Hrvati! bili optuženi za antisemitizam. Što je sve zajedno grdna zabuna i podmetanje, jer postoji jedan i jedini moralni zakon usađen (ipak) većini čovječanstva, općeljudski naravni razum i empatija prema žrtvama. Kao što je empatija prema žrtvama užasa holokausta, tako i sada prema žrtvama izraelskoga zločinačkog režima. Ne ona Trumpova empatija, koja Palestincima želi oduzeti domovinu i preseliti ih u Libiju ili na Grenland, svejedno. Pitam se kamo je Milošević želio preseliti Hrvate? Na iransku visoravan, odakle su u davnini krenuli prema Crnom moru, te nadalje?
Genocid. Riječ koju valjda treba izbjegavati. Ni hrvatska tužba protiv Srbije, za genocid devedesetih, nije „usvojena“ u međunarodnoj arbitraži. Nije bilo genocida. Pa kada smo kod te proskribirane riječi, otvara se pitanje tko je u povijesti prvi „obavio“ genocid. Ima jedan lik, mislim da se zove Hunter ili tako nekako, površno sam pročitao njegovu dosta zanimljivu tezu – da je Jahve zaslužan za prvi genocid. Izazvao opći potop, nezadovoljan ljudima koje je stvorio. Ostavio na životu samo praoca Nou i njegovu obitelj. A ljudi od njih potekli opet bijahu svakakvi, te je Jahve (odnosno Bog, koji po nekima nije istovjetan s Jahvom) morao poslati na Zemlju svoga Sina da žrtvom iskupi grijehe svijeta, što je Sin i uradio propovijedajući ljubav i milosrđe, pa su ga ljudi naravno ubili. Kako bilo, ipak je (povijesna) pripovijest o Isusu Kristu bila i ostala najvećom pričom u povijesti čovječanstva.
A glede genocida, ako odbacimo Hunterov sarkastični zaključak da je Jahve počinio genocid, onda idemo dalje u Stari zavjet, pa da vidimo što piše o židovskim osvajanjima u vrijeme dolaska u Obećanu zemlju... Nema naroda na ovom eu safplanetu koji u nekom trenutku, osjećajući se moćnijim, nije poželio proširiti se na susjedna područja, zanemarujući „naravni razum“, odnosno etička načela. Zbiva se to sada u ruskoj agresiji, Ukrajini, i ne samo u Ukrajini, tek što je mnogoljudna Ukrajina pokazala da se ne će predati, sama će odlučiti o sebi, a ne Trump, sitni mešetar koji ide samo za novcem i sirovinama, grickajući temelje Kipa slobode, vrlo srdačan s (bivšim?) teroristima i samodržcima, ali i s krajnje desnim strankama u Europi. A znamo što je Europa. I da se njezin „naravni razum“ svojedobno preselio u obje Amerike, donoseći smrt i nestanak mnogih naroda. U korist trumpovaca treba reći da su napokon shvatili što smo im odavno govorili, da izvoz „demokracije“ američkoga tipa u zemlje drugih kultura može dovesti samo do kaosa (vidi „arapsko proljeće“).
I tako, jedni ratuju, drugi gladuju, Europa se polako militarizira u strahu od kremaljskoga Kaligule, ali se uzgred i zabavlja, kao na Titanicu. Zabavlja se na Eurosongu. Dolazi mnoštvo u Basel. Pred vratima zgrade stoje dvije sirotice, Glazba i Melodija. Ne puštaju ih unutra.
Idioti su među nama
Polako ide prema sredini svojih dana godina 2025. iliti 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva. Priprema za proslavu krenule su ranije, ne one nazbilj – makar i takvih ima – nego nahvao. U potonjima se isprva histerično tvrdilo da crnoTomislav nije bio kralj, nego samo predsjednik općine, a kada su pametniji dokazali da je ipak bio kralj, javili se paranovinarski tipovi davnih dana u svezi s KOS-om ubačeni u medije da u pogodnim trenutcima malo naude hrvatskoj državi ma kako se zvala, RH ili nekada davno Hrvatsko Kraljevstvo. Pa se tako našao i idiot, u prošlom tjednu „analizirao“ osobu zvanu kralj Tomislav (znači, priznaje) i to na koji način: opisao Tomislava kao smrdljvca koji za sapun nije čuo (opet o sapunu!), ali je zato bilo pedofil, ni više ni manje. Pa je napis toga tipa kojemu svi smrde samo zato što je poznat kao drekavac i kolokvijalno ga zovu govnarom – objavljen u dnevnim novinama, bez ograde. U svibnju 2025. u hrvatskoj državi. A u njoj i jest problem: ako već postoji, a grozno je što postoji, treba ju zagaditi makar novinskim napisima, ali se spustiti i u povijest, do ranoga srednjeg vijeka i Hrvatskoga Kraljevstva, isto tako odioznog kao što je (plaćenim) idiotima i moderna hrvatska država i svaka hrvatska država. Jer ta moderna ne smije imati tamo neku poveznicu u povijesti, budući da je ona tek nedavna izmišljotina stanovitoga plemena koje se odvojilo od srpske matice, pa s vremenom izmislilo i hrvatski jezik. I tako dalje. Da živimo u normalnom vremenu i državi koja drži do sebe, na rečeni drekfreserski napis reagirao bi časni sud novinarske organizacije, barem. Ali ne, tip će vjerojatno dobiti nagradu Društva novinara, čije vodstvo puše u isti rog.
Lokalni izbori
Nedjelja, dan izbora. U Poljskoj, u Rumunjskoj, omanji lokalni i u Hrvatskoj. Narod otišao svakamo, na izlete, u posjete rodbini, u planine, samo ne na birališta. Izlaznost mala, pa zato i legitimnost izabranih tanka. Ali tako je kako je. Glede županija, Hrvatska se zaplavila, kako je rečeno, bolje i to nego da je poplavila ili se potresla opet, nedajbože. Ankete prethodnih mjeseci, koje su više-manje izjednačavale HDZ i SDP pokazale se pogrješnima, štoviše, SDP je u slobodnom padu, zahvaljujući i činjenici da se priheftao možemovcima u Zagrebu, i drugdje, postao sufraganom sekte tommutnih revolucionara. A moji dragi Zagrepčani ili su politički nepismeni ili im se fućka, ili su jednostavno mazohisti koji se vole gušiti u prometu i smeću. Ili su otišli na Sljeme, na friški zrak. Ili su umjesto njih na izbore u Zagrebu izašli potomci onih koji su pobijedili 1945., kako pjeva Mile. Što me vraća uvodnim poglavljima ove kolumne o komunističkim zločinima: lijep broj pripadnika komunističke jugovojske ostao je poslije „oslobođenja“ u Zagrebu, dobro se smjestio u tuđe stanove i vile, a onaj dio njih koji je „obavio“ genocid nad hrvatskim narodom polovicom svibnja, također se vratio u Zagreb, nego kamo će, te se i on ugodno smjestio. Pa se i radosno razmnožavao. U prvim godinama devedesetih malo se smirio u strahu da srbizirana miloševićevska vojska i četnici ne uđu u Zagreb, pa i oni nadrljaju kao i ostali Zagrepčani, ali kada je opasnost prestala, opet se organizirali. Te su već u drugoj polovici devedesetih postali nasilni, i sva sreća da im Tuđman nije dao na vlast u Zagrebu, makar su mu idioti zamjerili. Zadnji put je HDZ „dobio“ Zagreb na izborima zadnjih godina devedesetih, kampanju vodio potpisnik ovih redaka. Onda je Franjo umro, a nadalje u 21. stoljeću Zagrebom drmao SDP, zatim od SDP-a odmetnuti Bandić. Pa kako je zagrebački SDP kao i SDP u cjelini posustao, odlučili potomci onih iz 1945. da se prebace u lađu sekte možemovaca, koja jedina još pokazuje trzaje revolucionarnoga zanosa, proviđena novim istospolnim pokretima. A Zagrepčani svih fela, kažem, umjesto da možemovce pošalju u deveti krug, poslali ih u – drugi krug, to jest Toma Hipodromskog, suprotivu marijanskoj opciji.
Glede političke nepismenosti, ali i opće: Zagrepčani su u svojoj naivi obnovu Zagreba poslije potresa pripisali „uspješnim“ možemovcima. Protukandidati u kampanji nisu dovoljno ili uopće razjasnili purgerima ono što je Plenković točno rekao u izbornoj noći, naime da je devedeset posto svega obnovljenog u Zagrebu financirala Vlada. Izrečeno je to i prije, ali su Zagrepčani sjedili na ušima.
Prezime Rinčić odnekud mi zvoni, a gospođa s tim prezimenom osvojila Rijeku, nakon godina i godina u kojima smo mislili da je crvena rijeka bez povratka. No, iz koje je u stvari političke avlije ta gospođa, uskoro će se vidjeti, mislim da je više lijeva nego što se misli. Dobra je vijest Sisak, kao što je bila dobra i svršetkom 16. stoljeća. Toliko do sljedećih izbora. Slava Zagrepčanima. Inače, prvi razvojni projekt bit će žičara na brdu Jakuševec.
