Šarić: Udruge povezane s Možemo proizvode – smeće, u skladu s programom stranke
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Lipanj 2025 13:01
Kampanja “Burek sa Senfom” u kombinaciji s medijskom šutnjom ili pokrićem Tomislava Tomaševića uslijed afera i dokazane nesposobnosti urodila je plodom. Bijeli cis muškarac ostao je na poziciji moći, a tata seksist je sretan jer njegov sin Tomislav predstavlja sve ono za što se on kao desničar i branitelj borio u Domovinskom ratu – petokraku, dugine boje i odrast. Izgleda da je ekstremno ljevičarenje zarazna bolest.
Međutim, sretniji od tate Smiljana mogu biti oni koji proizvode kulturno smeće u Zagrebu, a to su udruge povezane s Možemo. To su oni što ližu stopala, izlažu smeće u muzejima, miluju se nasred trga, plešu kao pod utjecajem opojnih sredstava svih vrsta i hodaju goli ulicama. Novac ne samo što će i dalje stizati, već bi se prihodi kao i u prethodnom mandatu mogli značajno povećati. Plaćamo više vrsta smeća, ne samo ono namijenjeno ZG vrećicama.
Izdvajati novac za kulturu uopće nije upitno. Svaka država i grad koji drže do sebe pomažu kulturu, no moraju postojati čvrsti kriteriji. Ili, kako se opravdava gradska vlast – interes grada. A koji je točno interes grada u financiranju udruga koje se bave gore navedenim smećem? Tu imenicu „smeće“ ćemo koristiti kao nazivnik za sve ovo gore pobrojano. I još mnogo toga.
Smeće koje odobrava Možemo
Prvo što sam kao autor izvješća o dodjeli sredstava udrugama koje se bave smećem mogao zamijetiti jest nedostatak talenta. Udrugari su izrazito netalentirani. U prvom redu su neradnici. Lijeni. Njihova je umjetnost isprazna, nema smisla, odnosno besmisao je često smisao. Vlada kaos, a to proizlazi i iz lijenosti.
K tome još i polažu pravo na javni novac jer oni su „kulturni radnici“. Bez njih ništa nema smisla, čak i kada nam nude besmisao kao smisao. Toliko puta sam mogao čitati kako se udrugar žali na nedostatak novca i prostora. Grad mu mora dati prostor i novac, ne samo Senf, već i Nina i po mogućnosti sve državne institucije. Mora. Nema tu pregovora, on/a je kulturni radnik, a kultura je bitna. Daljnje objašnjenje nije potrebno. Kultura radi kulture. Kultura koja se tako identificira jednostavno mora dobiti novac. Registriraj umjetničku organizaciju, identificiraj se kao kulturni radnik, zavapi u Novostima i novac bi trebao, odnosno morao stići. Naravno, pod uvjetom da nudiš smeće koje odobrava Možemo.
Premalo za smeće udruge BLOK i BRID?
Primjerice, iz udruge BLOK povezane s Možemo može se čuti cvilež kako nema novaca, a organizaciju financiraju Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija, Zaklada Kultura nova, Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Foundation for Arts Initiatives, Hrvatski audiovizualni centar, Zaklada Solidarna, Europska unija i Goethe Institut. Koliko košta smeće? Zašto još nije lijepo uređena internetska stranica udruge? Isti obrazac ponavlja se gotovo kod svih. Sve sami umjetnici, a stranica izgleda kao da je iz 2005. godine. Ljepše stranice nalazimo kod trgovina koje prodaju kosilice.
Samo je Senf dao 107.680,99 eura. Koliko su tek dali ostali? A kakvim se kulturnim smećem bavi BLOK? Između ostalog, provodi političku školu za umjetnike. Čim se slože sendviči i sokovi, sigurno ne električnim vozilom, umjetnici odu na jednodnevni izlet u šumu Brezovicu gdje pružaju otpor kapitalizmu koji ih hrani. Koji je interes Grada u tome? Interes Grada, ne Možemo. Za taj interes znamo.
(U)drugarica Jelena Miloš osnovala je BRID, udrugu koja se kao i BLOK igra klasne borbe, slično poput djece koja su se prije mobitela igrala kauboja i Indijanaca, možda branitelja i četnika u našem slučaju. BRID-ovci pružaju otpor svemu što se protivi feminizmu i rodnoj ideologiji. Naime, takozvana LGBT zajednica je danas ugnjetavana skupina. Koji je interes Grada za dati 29.400 eura ovoj udruzi? Razumijemo interes gospodične Miloš. U usporedbi s BLOK-om, njezina udruga je dobila premalo!
Plaćamo vlastito samoubojstvo
A što tek reći o kulturi smrti koju Grad i Država financiraju? Od pamtivijeka država pomaže obitelj, muškarca i ženu u braku te njihovu djecu i to zato što je to – interes države. Najvažniji interes države jest taj da ima ljudi. Nema važnijeg resursa od toga.
Prema tome, koji je interes društva u financiranju udruga koje abortus predstavljaju kao vrijednost, ljudsko pravo i prijeko potrebnu praksu, besplatnu i dostupnu kad god i gdje god treba? Zašto bi to država poticala? Koji je interes društva u promociji sodomije? Što ima država od toga što rade homoseksualci u spavaćoj sobi, pa se time na sva zvona ponose u lipnju? Koji je interes Grada Zagreba kada Senf uplati 10.000 eura za homoseksualnu ekskurziju udruge Domino u cilju brendiranja hrvatskog „queera“ u Argentini? Nedostaje nam još samo udruga za eutanaziju kako bismo zaokružili kulturu smrti. Plaćamo vlastito samoubojstvo.
Jedan od najsigurnijih načina za dobiti novac jest baviti se golotinjom, poput „umjetnika“ Tomislava Gotovca. U neko zdravije vrijeme njega bi izučavali psihijatri, a ne udruga “Institut Tomislav Gotovac”, povezana s Možemo i slijedom toga na gradskoj pipi. Gotovac je inspirirao homoseksualca Isakovića iz Domina da se i sam prošeta gol i izljubi asfalt. Svakakve gadosti je izvodio Gotovac, a čime se danas inspirira kultura stranke Možemo. Teško je i razlikovati duševnu bolest od kulture kakvu podupire zagrebačka vlast.
Subverzivno smeće
Zašto financiramo udruge antifašista? Što društvu može ponuditi organizacija koja se bavi apologetikom zločinačkog režima i njegovih nositelja? Zašto bismo plaćali partizansku umjetnost ili Subversive festival koji je upakirao svo kulturno smeće zajedno s kulturom smrti? Što korisno za društvo radi udruga Bijeli val (povezana s Možemo)? Dovodi “queer” ženu koja se tako identificira iako se tako ne osjeća, donosi priču o grčkim transvestitima i prezentira upute kako živjeti bez kapitalizma. Zašto Senf i Nina odriješe kesu svakog proljeća kada ovo kulturno smeće stigne u Zagreb? Koji je društveni i državni interes u financiranju tog subverzivnog smeća?
Nemojmo podcjenjivati kulturu. Iako su sredstva iz proračuna mala, tek nekoliko postotaka, kulturna pitanja izrazito su bitna ne samo za nacionalni identitet, već i za duhovno zdravlje društva. Što možemo očekivati od budućnosti ako ćemo mlade hraniti smećem udruge Bijeli val?
Gdje su ljepota i objektivnost u umjetnosti?
Crtež ili slika, ples, performans i sve ostalo što udruge povezane s Možemo “proizvode” mogu proći i kao parodija. Postaviti WC školjku u muzej je duboka i visoka umjetnost suvremenog doba, pod uvjetom da to izvede možemovac iz udruge, no ako to učini netko poput mene, taj ne zna što je umjetnost i sigurno nikada nije bio u kazalištu. Ako kirurg i ja uzmemo nož i zabodemo ga u nečije srce, kirurg je prakticirao medicinu, a ja sam ubio čovjeka?
Umjetnost i kultura u režiji Možemo udruga nema ljepotu, nema one nužne objektivnosti koju možemo vidjeti i čuti i diviti se nečemu što ne možemo sami učiniti, a za što trebaju godine vježbanja i brušenja talenta. U jedan britanski muzej suvremene umjetnosti stigla su djeca desetak godina starosti i na pitanje sviđa li im se što su vidjeli jedan je dječak zbunjeno rekao kako je sve to – tužno. Zašto? Mogli su ih odvesti i na smetlište. Štoviše, u muzeju je bilo i eksponata sa smetlišta. Ali! Umjetnik je donio smeće, ne smetlar. Dakle, mali ništa ne kuži, vjerojatno nikada nije bio u kazalištu.
Smeće Grupe Kugla
Uzmimo primjer udruge Grupa Kugla. „Umjetnici“ Damir Bartol Indoš i kolegica Tanja Vrvilo „stvaraju eksperimentalne muzičke instrumente i zvučne skulpture Šahtofone“. U prijevodu, kada to vidite, Indoš i Vrvilo na improviziranim instrumentima koji tek proizvode zvuk nešto izvode, sikću u mikrofon, udaraju bez sklada i harmonije, čuje se i neki šum te niz drugih zvukova neugodnih za uši. Još je neugodnije kada Vrvilo počinje vrištati kao da ju je netko poškropio svetom vodom. To je „šahtokultura“. Usred izvedbe svoje „simfonije“ u jednom trenutku se oboje počinju tresti, mahati glavom i tim smećem koje su dovukli u prostore udruge koja se zove – KONTEJNER! Kako zgodno! Šahtovi, kontejner i – smeće! E, da. I KONTEJNER financira Tomašević.
Publika oduševljena kulturom na kraju je zasigurno ustala i zapljeskala, dirnuta smećem i besmislom kojima su svjedočili. Pogledajte sami o čemu riječ.
Sve je počelo s Celakoskim i Tomaševićem na asfaltu
Identična situacija je i na području suvremene plesne umjetnosti. Talent nije potreban, dovoljno je micati se u datom trenutku kako god želite. Izvrtanje po podu, također kao da vas je netko poškropio svetom vodom, neizostavan je element. Uzmimo za primjer plesnu skupinu Škvadra, koju financira pogodite tko. Oni malo skaču, miču se, glasaju za Možemo i dobivaju novac. Njihova je umjetnost kretati se kao na audiciji za film o zombijima.
Može se i samo leći na asfalt, i to može biti umjetnost. Ako postoji milovanje, zašto ne bi i ležanje, poput Celakoskog i Tomaševića prije petnaestak godina kada su se borili protiv garaže, promišljajući kakvo će kulturno smeće jednoga dana našim novcem plaćati u gradu Zagrebu, dok će doslovno smeće ostajati na ulicama ili se dovoziti na otvoreni Jakuševec.
Komunalna pitanja i umjetnost očito su nerazdvojivi pojmovi kada je u pitanju stranka Možemo. Smeće u kulturi, smeće prezentirano kao vrijednosti, te ono doslovno smeće koje samo duboko nesposobna vlast ne može riješiti zajedno čine cjelinu programa stranke. Uživajmo u smeću i sljedeće četiri godine. Bit će ga sve više, kako onog neugodnog za miris, tako i ovog za vidjeti i čuti.
