Granice, licemjerje i simbolika, što stvarno znači priznavanje Palestine
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 10 Kolovoz 2025 16:06
Priznanje Palestine u ovakvom obliku bilo bi i međunarodni presedan. Ako globalna zajednica prihvati da se državnost može dobiti bez definiranih granica i uz aktivno djelovanje terorističkih struktura, šalje se poruka da je nasilje politički isplativo. Takva poruka ne ostaje na Bliskom istoku – ona se vraća kući kroz svaki neriješeni teritorijalni spor, od Kavkaza do Balkana.
Saborski klub Možemo! pozvao je ostatak političkog spektra da Hrvatska prizna Palestinu i zabrani izvoz oružja Izraelu. Na papiru – humanitarni apel, moralna gesta i simbolički čin podrške miru. U praksi – vrlo složena poruka s implikacijama daleko širim od retorike u priopćenju.
Prvo pitanje koje se prešućuje: ima li Palestina definirane granice? Ne. Priznati Palestinu danas znači priznati entitet čije teritorijalne ovlasti nisu jasno utvrđene ni međunarodno prihvaćene. To nije samo tehnička fusnota – u međunarodnom pravu granice su temelj državnosti. Kada ih ignoriramo, priznajemo politički konstrukt, a ne državu u punom smislu. Otvaramo i pitanje što točno podržavamo: rješenje od dvije države ili politički narativ koji se, u ekstremnim verzijama, svodi na negaciju Izraela.
U toj realnosti, Hamas – organizacija koja otvoreno koristi terorističke metode – neizbježno postaje politički korisnik ovakvih poteza. Ne zato što Možemo! ili netko drugi dijeli njihovu ideologiju, nego zato što u percepcijskom ratu svaka međunarodna gesta priznanja ide u kolonu “politički uspjesi” njihovog pristupa. Time se, htjeli ili ne, daje nagrada terorizmu.
Zabrana izvoza oružja Izraelu također zvuči moralno čisto – tko želi naoružavati one čije akcije ubijaju civile? Ali, postavlja se pitanje zašto je moralna revnost uvijek selektivna. Gdje su isti apeli kada je riječ o oružju koje završava u rukama drugih aktera koji također krše međunarodno pravo, od Jemena do Etiopije? Odgovor leži u političkom odabiru tema koje nose emotivni kapital, a ne nužno u dosljednoj etici.
U cijeloj slici postoji i ironičan povijesni sloj. Dio današnjih moralnih autoriteta na ljevici – uključujući one koji traže povrat “otete zemlje” Palestincima – živi u stanovima oduzetim židovskim obiteljima nakon 1945., kada su ih komunističke vlasti konfiscirale. Ti stanovi nikad nisu vraćeni. Ta neusklađenost između principa i prakse nije samo kuriozitet; ona pokazuje kako se selektivno pozivanje na pravdu lako pretvori u licemjerje.
Priznanje Palestine u ovakvom obliku bilo bi i međunarodni presedan. Ako globalna zajednica prihvati da se državnost može dobiti bez definiranih granica i uz aktivno djelovanje terorističkih struktura, šalje se poruka da je nasilje politički isplativo. Takva poruka ne ostaje na Bliskom istoku – ona se vraća kući kroz svaki neriješeni teritorijalni spor, od Kavkaza do Balkana.
Humanitarna katastrofa u Gazi jest stvarna i strašna. No, između želje da se pomogne civilima i poteza koji dugoročno potkopavaju međunarodni pravni poredak postoji opasna tanka linija. Kad se preko nje pređe, moralna gesta lako se pretvori u političku pogrešku – s posljedicama koje nitko u trenutku donošenja odluke nije voljan preuzeti.
