Inspektor Vinko ili kako Jugoslavija nije mrtva. Življa je no ikad
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Kolovoz 2025 17:57
Jugoslavija nije mrtva. Thompson nije u pravu. Mrtva je samo na papiru. Faktički je ta stara, trula tvorevina proglašena pokojnom, no poput smrdljivog leša truje bistru vodu. Pritom ne mislim na petokraku, ’45., napade na Crkvu, hrvatsku samostalnost i državnost… I to, ali nije to sve.
Naime, nedavno sam gledala fantastičnu Golikovu seriju ‘Inspektor Vinko’. Snimljena je 1984. i govori sve o samoupravnom socijalizmu, korupciji, podobnima i sposobnima, zapošljavanju, privatnicima, planskoj ekonomiji, vilama na brijegu… Osim što nije više 1984.
2025. isti obrasci se ponavljaju. Zapravo nikada nisu niti nestali.
O inspektoru Vinku i istoimenoj seriji htjela sam i ranije pisati, no neke druge svjetonazorske teme bile su aktualnije.
No, kada je nekidan direktor velike građevinske tvrtke Spegra objavio što ih je dočekalo kada su skinuli oplate na upornjacima mosta kojeg su obnavljali, inspektor Vinko ponovo se aktualizirao.
Ono što su radnici otkrili zapanjilo je prekaljenog građevinara i poduzetnika Borovinu koji je na čelu Spegre. Hrpa veća od cementa, novine, razni papiri pa čak i čitanke izmiješane s betonom koji drži neki neimenovani most u Hrvatskoj sagrađen u Jugi, tako simbolično pokazuju kako nisu truli samo temelji tog mosta.
Trula je bila cijela država, a njezina trulež nije stala niti 1991., niti 1995. Simbolično jest.
No u gospodarstvu, odnosu prema novcu, radu, kapitalu i osobnoj odgovornosti, življa je no ikad.
Paradoksalno, temelje mosta činile su i školske čitanke ‘srpskohrvatskog’ jezika’.
Država je radila, država je gradila. Tko zna koliko se materijala zamračilo na tom i sličnim projektima, a koliko je vikendica nekakvih rukovodioca niknulo na crikveničkoj ili makarskoj rivijeri.
Jednu takvu vikendicu, točnije u Jadranovom, ima i susjed Čavlek iz spomenute serije ‘Inspektor Vinko’.
Ima i dva auta. Ima velik stan. Novi televizor iako je stari kupljen nedavno.
Susjed Čavlek tamo negdje u predzadnjoj epizodi završava u istražnom zatvoru.
Nisu susjed Čavlek i njegova gospođa, inače simpatični ljudi koji su Vinku kojeg je utjelovio Ivica Vidović, izdašno pomagali, glavni protagonisti priče.
U ovoj seriji, ponavljam, snimljenoj 1984. i to naočigled bez ikakve natruhe politike, bjelodano su prikazani svi problemi koji će se poput crne noćne more iz koje se ne možemo probuditi, ponavljati nanovo i više od 40 godina kasnije.
Jugoslavije odavno nema, samoupravnog socijalizma također. Nema Partije, nema države koja goni klasne neprijatelje, privatnike, poduzetnike, industrijalce, nema države u kojoj je najbitnije biti podoban, za sposobnost tko pita…
Nema?
Vinko Marinić
Vinko Marinić i njegova gospođa mladi su bračni par. Oboje visokoobrazovani. S dvoje djece žive u tijesnom tavanskom stanu kao podstanari. Vinko je iskonska poštenjačina i nije se snašao.
Iako je završio pravo, radi u općini kao portir.
No, prilika se otvara kada zbog općeg nezadovoljstva sve većim socijalnim razlikama općine odluče imenovati inspektore za ispitivanje porijekla imovine.
Sjete se oni da taj Vinko s porte ima fakultet. I zaposle oni Vinka. I primi se on Sizifovog posla, silnih prijava o nerazmjeru nečije plaće i imovine. Krene kopat i čačkat, savjestan kakav je. No, nailazi na zidove. Kad nešto i nađe, nema nikakve ovlasti.
Tada pravih kapitalista i industrijalaca nije bilo. Istrijebljeni su 1945. Tadašnji lovci na one koji imaju svodili su se na potragu za prihodima sitnih obrtnika, onih koji bi nešto zamračili državi i dio prometa odradili na crno.
Sumnjiva imovina
Kad se naš Vinko zaputi na elitno naselje na brijegu gdje se zidaju luksuzne kuće, otkrije da je jedna i od njegovog šefa iz općine. Druga od šefovog prijatelja koji je direktor nekog državnog – a kakvog drugog, preduzeća.
Vinko nema riješeno niti stambeno pitanje. Neugodno mu je od općine tražiti stan, no njegova žena preuzima inicijativu. Stan im, iako imaju dvoje djece izmiče i dobiva ga hohštapler Petar bez djece.
Vinko i dalje traži i kopa sumnjivu imovinu, ne pije kave pola radnog vremena iako ga stalno nutkaju, no nema rezultata. Nema niti love.
Žena je ljuta, maloj treba za Modru lastu, tenisice je odavno prerasla, a o autu i odmoru da ne govorimo. I njegova supruga Blanka, visokoobrazovana, ne može naći posao. Treba malo podmazati.
Ništa od toga.
Vinko nije njuška iz Partije i Vinko ne želi uzeti mito – iako su mu stalno nudili.
Poštenjačinu i vrijednog radnika rukovodioci šalju na nezahvalne zadatke koje oni izbjegavaju.
Ljigavac koji mu je pred nosom uzeo stan, prodaje mu i svoj auto koji se stalno kvari.
Vinko unatoč revnosti i savjesnosti ne može dalje. Rukovodioci nisu zadovoljni njegovom učinkom, a jasno je bilo u startu da su Vinka uvalili na radno mjesto koje je otvoreno pro forme. Da država pokaže da nešto radi. Na kraju su Vinka optužili da je on kriv što nema rezultata i optužili ga da je primio mito.
Francuski viski, kave u radnom vremenu i ‘planska ekonomija’
U sporednim crticama vidimo općinske rukovodioce bez odgovornosti, ali s velikom moći. Viski i to francuski, toči se od jutra. Vidimo hrpu zaposlenika općine koji radno vrijeme provode ispijajući kave. Vidimo da se za radnog vremena odlazi ljubavnicama, u trgovinu po deterdžent dok isti ne nestane s polica jer je nestašica…
Vidimo da napreduju oni s pravom iskaznicom i s krivim životnim vrijednostima. Da se bez podmazivanja i veza ne može ništa.
Da se uvoze namirnice čiju cijenu i distribuciju određuje isključivo država.
Sjetite se samo limitiranja cijena mljevenog mesa ili ministra gospodarstva koji bi limitirao cijenu kuglice sladoleda 2020-ih godina.
Ne 1984.
Sjetite se svih palih korumpiranih političara, njihovih imovinskih kartica, vikendica, žderanja na račun općine, mladih koji odlaze iz malih mjesta u kojima je jedina bitna stvar u životopisu – članska iskaznica.
U 21. stoljeću to nije ona od Partije.
Sjetite se medija, podobnih novinara, podobnih umjetnika …2025.
Sjetite se zazivanja države. Država će sve riješiti.
U 2025.
Uglavnom, pogledajte ako niste, na HRTi ‘Inspektora Vinka’ i bit će vam sve jasno.
Jugoslavija nije mrtva.
Nažalost, osim na ideološkom polju, vrlo je živahna u turizmu, gospodarstvu, radnim mjestima, medijskim stupcima i kabinetima ministara.
