Još fali samo Žikino kolo, i eto nam perjanice hrvatskoga turizma
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Kolovoz 2025 17:00
Navodno i dalje buče, ali relativno pristojno, osim jednom tjedno kada je balkanska večer, s pesmama srpskoga sveta i ostalih. Te mi bliska osoba šalje snimku, na njoj se čuje udarna pjesma sa „stihovima“: „Srce balkansko, more Jadransko.“ Birana publika raspomamljena. Još fali samo Žikino kolo, i eto nam perjanice hrvatskoga turizma.
Stanje u Hrvatskoj alarmantno: crveni alarm, ponegdje narančasti kao mačak Mak i reketar Donald Trump. Toplinski val. Kao i uvijek, civilna zaštita preporuča laganu odjeću, jer su naši ljudi valjda blesavi, pa hodaju u kaputima na plus trideset pet. Mak je zbilja blesav, i dalje hoda u krznu, ne sluša savjete. Tor je zahvalan majci prirodi što ga je rodila kratkodlakoga.
More i kupanje gledamo na ekranima, zavidni što se ne nalazimo u Hitrecznojnim kolonama automobila ili na prepunim plažama, gdje se vode bitke za ručnike i ležaljke. Ili u manjim, idiličnim destinacijama, gdje su se turisti tako udomaćili da već tuku lokalce i roštiljaju šumarke. U povijesnim gradovima poput Dubrovnika razbijaju česme da bi došli do vode, poludjeli od vrućine i žeđi.
Glede kolona i zastoja na cestama, Mak razmišlja vrlo sirovo i nedelikatno. „Čuj, gazda“, veli on, „a kaj ak neko mora na zahod? Na autocesti?“ „Da, to je nezgodno“, kažem, „i opasno. Trebalo bi proizvoditi osobne aute sa zahodima, kao što ih ima u autobusima, recimo. Takvi bi se auti prodavali kao alva…. Ali i oni ljudi koji uspiju stići do odmorišta s toaletima ponekad ne mogu iskoristiti tu zadnju šansu, jer moraju čekati u redu, a ako još nemaju kovanice za ulazak – eta vraga. A čuj, kako kažu Englezi – shit happend.“
Tako mi o prizemnim stvarima. U našem selu prigorskom tišina, tek tu i tamo zacvrkuću ptice, omamljene vrućinom. Dolje na moru danju još kako tako, ali su noći bučne – hrvatski turizam i njegovi stručnjaci još misle da su turisti iz bučnih gradova na odmoru željni buke s glazbenih terasa do rane zore, osobito obitelji s djecom. Jako me se dojmilo što su u Hvaru već lani uvidjeli da je prebučno, pa snizili na 85 decibela, ali to srdi imbecile koji bi dodali Olujabarem još sto, jer bez buke ne mogu živjeti. Pa eto, kažu da je sezona nešto slabija, možda i zato što su turisti razumjeli da ima tiših destinacija, a ne samo jeftinijih.
Pisao sam ne tako davno, možda se sjećate, o bukačima u lijepoj uvali na rubu bračkoga gradića, treštali do pet ujutro. Neko vrijeme nisam ondje zalazio, reklo mi da su se bukači malo smirili. Navodno i dalje buče, ali relativno pristojno, osim jednom tjedno kada je balkanska večer, s pesmama srpskoga sveta i ostalih. Te mi bliska osoba šalje snimku, na njoj se čuje udarna pjesma sa „stihovima“: „Srce balkansko, more Jadransko.“ Birana publika raspomamljena. Još fali samo Žikino kolo, i eto nam perjanice hrvatskoga turizma.
A sve se slučajno događa u vrijeme proslave Oluje i nadalje, ali što se može, turisti bilo koje fele naši su „gosti“, a mi moramo trpjeti, valjda. Šoldi su šoldi. Kada devedesetih nisu uspjeli doći na more, osim malo oko Karina, barem su sada uspjeli, u miru Božjem, u pratnji pevaljka, a ne tenkova. Ipak se stvari popravljaju. Dotle, čitamo Tor i ja kako su se u Srbiji proveli Srbi izbjegli iz Hrvatske, bogme tretirali ih Srbijanci i Milošević gotovo isto kao i zarobljene hrvatske branitelje i civile u logorima, postojanje kojih Srbija ni danas ne priznaje.
I tako velim, umjesto da se kupamo na moru, čitamo novine u kopnenom hladu, a u novinama kakofonija s prevladavajućim ljevorukim revolverašima, kao i obično. Jedan mi je posebno omiljen, kulturan dečko posvećen umjetnostima, osobito glazbenim, ali i inače. Taj se, onako pofukovski melodiozno obrušio na Thompsona i onih pola milijuna, računajući i Sinj bit će 650.000 zatucanih poklonika dinarskoga melosa, k tomu domoljubnog, što je Medijipofukcima i sličnim kukcima bitno pokvarilo raspoloženje, jer oni spadaju u elitu kojoj se takvi koncerti gade iz dna duše. Pa je publici objasnio što je elitna umjetnost i tko je danas njezin najvažniji zastupnik u Hrvatskoj, to jest Rade na Brijunima. Koji ponekad i pjeva, ali uglavnom glumi Leara, iz godine u godinu, te se valjda zaboravilo da je devedesetih boravio u tada (?) neprijateljskoj zemlji i ponešto snimao, a vratio se kada je bilo sigurno, to jest kada su račanovci zbacili teški jaram tuđmanovštine.
Eh, nesretni hrvatski tisak, još će cijeli jedan naraštaj proći pa da rečeni tisak postane doista hrvatskim. Doduše, tiskovina tada više ne će ni biti, pa u stvari govorim gluposti. Preselit će se nesretnici na elektroniku i nastaviti rovariti, nema sumnje. A štrikova nema, moj Gustle.
Nema štrikova ni za veće dečke, one koji bi ovaj svijet prilagodili svojim demonima. Kakvi Ujedinjeni narodi, kakvo Vijeće sigurnosti, kakvi bakrači, starostavni su to organizmi, valjda, na koje se nitko više ne osvrće. Još postoje, ali kao da ne postoje. Da još postoje barem u ostatcima, ne bi Izraelci ubijali djecu u Gazi, ne bi Gaza bila nalik Vukovaru svršetkom 1991. (A bio je to trenutak kada su rečene „ustanove“ prestale postojati.) Gledaju ljudi taj užas u Gazi, dobrohotniji ljudi, pitaju se glasno zar nitko ne može zaustaviti najveći (za sada) genocid u 21. stoljeću. Ne Gazamože, nema tko. Mogli bi Ameri, vele neki. Ali ne će, Don(ald) Corleone drži štangu Bibiju, a Bibi se cereka i ide dalje, štoviše, do posljednjega palestinskoga djeteta.
A i „ostali svijet“, uključujući Europsku uniju, nije se proslavio, gurnuo glavu u pijesak. S nekim iznimkama, među kojima je i susjedna nam Slovenija, koja je Hrvatskoj održala lekciju o suverenim odlukama, takoreći samostalnim. Priznala palestinsku državu, makar simbolično, podignula glas protiv genocida u Gazi. Hrvatska (žalosna) vanjska politika muca i štuca, te se može čuti o zbivanjima „na rubu genocida“ i slično, ne bi li se glasno i jasno reklo: riječ je o užasnom genocidu koji Hrvatska osuđuje, senzibilizirana to više što je i sama bila izložena genocidu u dva navrata u 20. stoljeću, 1945. i 1991. A što ni jedan ni drugi nisu priznati od međunarodnih arbitara, druga je priča.
Narančasti Donald ne zaustavlja Netanyahua, drži mu lojtre. Voli velike poteze, dizajniranje novoga svijeta, u kojemu nema Palestinaca, ali na dobrom dijelu Ukrajine ni Ukrajinaca. Sastaje se upravo s prijateljem Putinom, unaprijed govori o zamjenama teritorija i sličnim bravurama. Može se još dogoditi da Rusiji vrati Aljasku, a zauzvrat Trump dobije Kanadu. Kad je bal, nek je bal. Mogli smo i mi tako trgovati devedesetih: Srbima ostaviti barem jednu SAO krajinu, a oni nama istočni Srijem sa Zemunom, te Bačku i Banat. Jeste, dabome.
Kad sam već bio spomenuo Slovence, ima i drugih zgoda, povezanih sa Zagrebom. Iz područja kulture. Jest da su u zagrebačkoj kulturnoj povijesti imali udjela i doseljeni Slovenci, nema sumnje, umjetnici od formata. Ali ovo što se sada događa, daleko je od formata. Prije nekoga vremena postavila je bila možemovska sekta jednu gospođu iz Slovenije za ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti. Vrlo brzo, gospođa je nestala. Ne lezi vraže, sve se ponovilo, ali s kazalištem Komedija. Postavljena gospođa bez programa i poznavanja, slovenska državljanka, očito. Otjeran Miljenko Puljić, koji je Komediju podignuo na visoku razinu. Valjda ima krivo prezime. O toj je transakciji u realnom vremenu pisao nepodmitljivi kazališni kritičar Tomislav Čadež, vrlo uzrujan, pitajući što se događa. Stvar nije tako bezazlena, ima dublje „konotacije“. Naime, aktualna zgb vlast vrijeđa Zagrepčane (i ne samo Zagrepčane). Zar među toliko umjetnika u Zagrebu, autora, redatelja, glumaca, kazališnih ljudi uopće, nema baš ni jednoga koji bi bio sposoban voditi kazalište? Pa se mora uvoziti.
Možemovska vizija zagrebačke (hrvatske) kulture ionako je upitna, a nisu daleko od istine oni koji predmnijevaju da Kolarovije krajnji cilj slabljenje ustanova i podilaženje tzv. nezavisnoj sceni, s kojom su možemovci pupčano povezani, te ju već sada izdašno i prekomjerno financiraju.
Feljtoni, friški feljtoni
Vraćam se dičnim medijima, tiskanim. Kao što sam već pisao, njihova je budućnost u opširnosti, u detaljima, u analizama, u eseju, u feljtonu. Ciljana publika: ona koja još voli čitati. Postoji takva i nadalje. Osobito je čitan feljton, dobar feljton, priča o onome što je bilo. Da se ne zaboravi, da se podsjeti. Eto primjera iz subotnjih novina: negdje svršetkom četrdesetih ukrcana su bila brojna djeca u vlak. Odredište – Medulin, gdje će se kupati. Ali je na putu vlak iskočio iz tračnica, poginulo toliko djece da se broj morao zataškati. Lecnuo sam se pročitavši taj podsjet, iz posve osobnih razloga. Ne, nisam bio u tom vlaku, ali je bio junak mojega romana Kolarovi. Njega sam spasio, jer je u budućnosti trebao štošta odigrati. Naime, dok je vlak stajao na nekoj postaji, satima prije tragedije, pospanom malenom Tvrtku Kolaru prikazao se iza mutnoga prozorskoga stakla njegov predak i rekao mu da siđe, što je ovaj i učinio…
Alka ipak
Odgođena, u nedjelju ipak održana. Za razliku od zagrebačkoga mimohoda, u Sinju je dopušten nastup konjanika. I konja.
