Stilističke vratolomije i podmetanja
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 27 Kolovoz 2025 15:03
Hvala Bogu, sezone završavaju – turistička, požarna i ostale, nastavlja se ljetna politička sezona, koncertna i vrlo zanimljiva polako prelazi u posezonu, do prvih hladnih kiša. Vlada se vratila na posao, kao i preplanuli šefovi oporbenih stranaka, kojima se hipodromske traume vide na licima.
Te oni unisono odmah udarili tako komično da su i mene natjerali na simpatije prema aktualnoj vlasti, čije slabosti ne izbjegavam zabilježiti u Hrvatskim kronikama. Osobito se istaknuo SDP i istrčao na još topli teren, vraćajući se početnim postavkama rekbi račanovskim. U stvari je, naime, Hajdaš rekao otprilike da je HDZ laganom (pragmatičnom) potporom novom valu i opet stranka opasnih namjera.
Tako je svršetkom kolovoza 2025. promoviran pokret nazvan hajdašizam, nimalo sofisticiran sljednik čari neokomunizma i komunizma uopće. Ponešto neiskren, jer je očita posljedica ne toliko komunizmu vjernih, nego potpune, prije svega kadrovske devastacije stranke odnosno partije, koja je izgubila smisao postojanja, te se naslanja na radikalnu ljevicu, kao na stakleni štap. Nakon nekoliko promašenih i otpuštenih vođa, svela se na Hajdaša u stilu Hajdmo pokušati s tim ciničnim dečecom, pa kaj bude. Ako uspijemo, dobro, ako ne – kud koji, mili moj. Šteta, normalna suvremena socijaldemokratska stranka potrebna je hrvatskom političkom životu, ali ne ovakva koja se, ponavljam, vraća na početne postavke .Listajući portale, zajedno s Makom i Torom, koji mi okreću stranice, naišao sam na napis pomalo zaboravljenog Drage Krpine, napis o pokojnom Đuri Perici. Piše Krpina o trenutcima u Hrvatskom saboru devedesetih, kada su i on i Perica bili zastupnici u Zastupničkom domu. Promatrao je, kaže, Đuru, za vrijeme govora Ivice Račana, koji je toga dana držao zastupnicima govor o demokraciji. Đuri Perici se nije pomaknula ni obrva, mirno je slušao lekcije onoga koji se u komunističkom kavezu strjelovito uspinjao na hijerarhijskoj ljestvici u vrijeme kada su politički protivnici trpani u gulage, bestijalno mučeni u Staroj Gradiški i drugdje, Pericu toliko izmrcvarili da poslije nije mogao postati ocem djeteta, koje je želio. I taj i takav Perica mirno je slušao Račana, druga tada u oporbi i ravnopravnog zastupnika u Hrvatskom saboru, u hrvatskoj državi, koju u ključnim trenutcima nikako nije bio voljan odvojiti od Jugoslavije, da bi na kraju, a što se može, ipak prihvatio novu stvarnost.
Spominjem taj napis zato što je slučajno ili ne pao u vrijeme spomendana (tako je drugorazredno kvalificiran u Hrvatskoj), odnosno europskoga Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, među kojima se našao i komunizam.Misa zadusnica Jazovka Ove je godine (subota) mitska žumberačka Jazovka bila središnja točka sjećanja na stradanja Hrvata u Krašiću i okolo njega – prvi put 1943. kada sam se ja rodio, a partizani pod M. Kufrin, Bulatom i Belinićem pobacali poklane ljude u Jazovku, drugi put već kao jugovojska 1945., s tim da je potonja dovozila roblje i iz zagrebačkih bolnica, među njima časne sestre milosrdnice.
No, prisjećalo se u subotu na Mirogoju i drugdje masovnijih komunističkih zločina, primjerice onoga najvećeg na Križnim putovima hrvatskoga naroda (jedna od postaja i Jasenovac), progona Crkve u Hrvata, nadalje Golog otoka, ali i udbaških ubojstava onih koji su u iseljeništvu organizirali otpor, dok je u domovini trajala represija faktički sve do devedeste godine, a nastavila se agresijom one iste jugovojske i srpskih terorista.Nisam opazio da je u ogrlici zločina posebno naveden i teror nad proljećarima.
Toliko. A poslije Domovinskoga rata (u ratu ne bi bilo oportuno) trebalo je biti obavljeno makar obzirno sklanjanje iz političkoga života i javnog djelovanja zadrtih komunista. Nije učinjeno, a komunisti-komformisti sami su se sklonili – u novonastale stranke. Zavladala demokracija, koju su bivši iskoristili puno bolje od drugih, u gospodarstvu, u medijima, na kulturnom polju, ali i na političkom, te u Saboru držali lekcije o demokraciji, kao što je rečeno. I opet zajahali početkom stoljeća, nastojeći dekroatizirati Croatiju, kriminalizirati hrvatske branitelje i dajući potporu medijima vrlo nezadovoljnim što je stvorena hrvatska država, a kad već jest – hajdmo ju opanjkavati, polako razarati, sve do časa kada će sama od sebe nestati. Pa kada danas vidite u medijima prenemaganja oko ove ili one teme, napise zamumuljene i zakukuljene, iz raznih područja života, imajte na umu da autori imaju na umu samo i jedino hrvatsku državu, nesretni što postoji i još k tomu ih sili da u njoj žive, a kako to ipak ne mogu javno reći, pribjegavaju stilističkim vratolomijama i sitnim podmetanjima, koje neiskusno oko ne primjećuje.
Spomenuti (nespomenuti) nastoje djelovati i izvan Hrvatske, kao što ću pokazati na jednom primjeru, a osobno sam zainteresiran jer je riječ ni manje ni više nego o mojim Smogovcima.
Kao što znate, u Padovi postoji staro i ugledno sveučilište, na kojemu su studirali mnogi hrvatski ljudi, u starijoj povijesti niz mladih našijenaca, u zreloj dobi proslavljenih. I sada ima ondje mladih, diplomiraju, poststudiraju i doktoriraju, a na kojoj je razini laureando Marco, nisam istraživao. smogovci23Uglavnom, njegov studiozni, valjda ipak diplomski rad, naslovljen je „Dehumanizacija neprijatelja tijekom jugoslavenskih ratova u djelima Hrvoja Hitreca“.
Ne može se reći da je rad običan pamflet, nego znanstveni. Marco (talijanizirani Marko, prezimenom nimalo talijanski Jakovljević) doista se potrudio, pokazao zavidnu akribiju i stavio Smogovce u kontekst „popularne kulture“ osamdesetih u Hrvatskoj i Jugoslaviji općenito. Piše: „Serija je kao nijedna uhvatila Zeitgeist ranih zagrebačkih osamdesetih“. „H. Hitrec je nepoznat u Italiji, premda su njegova djela važna za razumijevanje različitih razdoblja hrvatske i jugoslavenske povijesti.“
Te se laureando upušta u objašnjavanje rečene povijesti, s osloncem na „neutralnog“ Ivu Goldsteina, izbjegavajući, koliko može, povjesničare poput Davora Marijana i Dragutina Pavličevića, koji su valjda previše naklonjeni hrvatskoj strani.Uzgred se služi Roksandićem i njegovom knjigom „Srbi u Hrvatskoj između lojalnosti, neposlušnosti i pobune.“
Vraća se potom liku i djelu Hrvoja Hitreca (u daljnjem tekstu H. H.) i donosi opširan životopis, s detaljima koje sam i ja zaboravio, štoviše biobibliografiju tako opširnu kakve nema nigdje u hrvatskim priručnicima. Te dolazi do knjige „Smogovci u ratu“, u kojoj je publici namaljana „prilično loša slika neprijatelja, tj. Srba, kao nekulturnih, prljavih i nasilnih bića ,koja mrze sve hrvatsko“. Tu zastaje. Kada se bude vratio na temu, rabit će točnije riječi Srbi/četnici.
Dramaturški razlomljeno, odlazi autor u svršetak osamdesetih, tek da bi pokazao objektivnost i naširoko hvalio nizanku, trošeći desetke stranica na prikaz likova, braće Vragec i ostalih, navodeći i imena odličnih glumaca. Ma nitko do sada nije tako lijepo pisao o knjizi i seriji: „Smogovci su karikiran ali vjerodostojan primjer običnih ljudi.“ „Moguće je zaključiti da su Smogovci genijalan primjer dječje književnosti u Hrvatskoj, ali i u cijeloj Jugoslaviji.“ Ha.
(Unutar teksta pregršt citata iz Smogovaca, kojih se ni ja ne sjećam, a autor znanstvenoga rada zna i točan datum , pa i sat početka emitiranja prve sezone, što nije zabilježeno otkako je Petrarca prvi put vidio Lauru.)
O nastanku nizanke cijelo poglavlje (redatelja će tek poslije spomenuti), sljedeće o živahnim osamdesetim, Bijelom dugmetu, Pankrtima, Azri, Haustoru, Filmu i Prljavom kazalištu, u doba kada mladi više ne žele u Partiju, a Vrageci su, piše, „tipični Jugoslaveni“. (Tu sam se prvi put nasmijao.) Slijedi dvojba i iskrena zaprepaštenost laureanda: „H. H. je aktivno sudjelovao u rušenju države, čiji je za mnoge serija jedan od najdražih simbola.“ (Tu mi već idu suze na oči, unatoč nezgrapnosti rečenice. Jugoslaveni Vrageci iz jugoslavenske serije, simbol Jugoslavije.)
Došao je tako Marco do sumraka, zbivanja uoči rata, potom rata, „vrijeme je za ratnu mitologiju kojom će Smogovci otkriti svoje pravo lice“, trijumfalno zaključuje.smogovci u ratu
Tu opet zastaje, dramaturški zbunjeno, pa objašnjava, valjda neupućenoj publici, kako je sve započelo: s Međugorjem, s nadijevanjem djeci hrvatskih imena (Mislav, Trpimir, Hrvoje) i tako dalje, ali spominje ipak Memorandum, te nove stranke u Hrvatskoj, odmah i podjelu Bosne sporazumom Milošević-Tuđman (valjda pročitao kod Goldsteina). U Zagrebu, kaže laureando, „zastava ne nosi petokraku nego hrvatsku šahovnicu, a time „mnogo liči na ustašku zastavu.“ Eto Marco ide napokon na temu.
Počinje rat, prvo Slovenija. Migovi nadlijeću Sloveniju, „u Ljubljani im mašu veseli Slovenci“, citiram. Ipak dolazi do sukoba, svega deset dana, dok „Hrvatska marljivo šuti“. Hrvatska ima svojih problema – njezini dečki gađaju granatama Borovo Selo, što izaziva gađane žitelje, pa ubijaju hrvatske policajce. (Zna Marco „tko je prvi počeo“). Uzrujalo je to i Beograd, pa jugovojska navalila na zločestu Hrvatsku tenkovima, okružila Vukovar.
Zanimljivo, ali u skladu s pristupom toplo-hladno, objektivno naizgled, podmuklo u stvari, gotovo točno govori se nadalje o agresiji, razaranju hrvatskih gradova, raketiranju Banskih dvora itd. i hrvatskom otporu. Sve je dobro dok su Hrvati žrtve, ali kada uzvrate, tada su zločinci (Medački džep).
Natrag u literaturu: H. H. u knjizi i seriji bavi se „prvim burnim vremenima rata“, osobito zagrebačkom situacijom, uzbunama, dolascima prognanika u siguran grad, švercom oružja (Crni Džek), a HRT pušta „ratnohuškačke pjesme“ (Čavoglave) i domoljubne (Moja domovina). „Hrvatska država aktivno promovira nasilje“, neprijatelja nepristojno naziva „srbočetničkom soldateskom“, OTV ismijava turbofolk i balkanski mentalitet, „što prihvaća i H. H. koji ismijava Srbe/četnike, a smogovci nazivaju Blagoja Adžića kromanjoncem“. Vrageci iskopaju u vrtu oružje zakopano tko zna kada, što je Marcu nov adut, zaključak: „znači, ustaška prošlost obitelji Vragec“. Odlaze Smogovci u borbu, i tada se vidi kako H. H. tretira četnike, dehumanizira ih valjda alkoholom, a kada Vrageci zarobe četnike užasno ih muče puštajući Čavoglave, što im ostavlja trajne traume.
Tako mladi znanstvenik, te osjeća potrebu da kaže i ovo: „Potrebno je napomenuti da je H. H. bio ministar informiranja i predsjednik (!) HRT-a, dakle upoznat s metodom propagande. Smogovci zato sliče na groteskni i pretjerani ratnohuškački spot.“ Još spominje djecu toga vremena, kojoj je rat bio svakodnevica, ali (pazite ovo, tu umijeće pisanja i logike dostiže vrhunac) „kada su odrasle osobe ne razmišlja se puno o opasnoj i šovinističkoj retorici H. H. djela.“
***
Što se zbiva na nekad uglednom padovanskom sveučilištu, ne znam, u Padovu dolazim ponekad jer mi se grad sviđa. No ipak, kako se moglo dogoditi da to staro i mudro sveučilište prihvati pamflet pod krinkom „znanstvenoga rada“? Da sam maliciozan, podsjetio bih na Drugi rat i srdačnu suradnju Talijana i četnika, ali ne ću.
Nego, kada je već spomenuta Hrvatska televizija, nešto se slično događa i ondje, u svezi s repriziranjem Smogovaca. Bilo je repriza, ovakvih ili onakvih, u zadnjih osam ili koliko godina nikakvih, o čemu sam pisao.Nosi se Benkovac Onakvih ili ovakvih, kažem, jer je u vrijeme dekroatizacije i detuđmanizacije početkom stoljeća, tadanja garnitura ipak prikazala seriju, ali bez zadnje sezone, bez Smogovaca u ratu. Razumljivo. Aktualna HTV garnitura ne želi Smogovce ni u cjelini, što znači da su – bunkerirani. Kao i film Bogorodica, snimljen po mojem scenariju (i po knjizi Hrvatska Bogorodica), a i taj ima za temu početke srpske agresije na Hrvatsku. Valjda film ima elemente dehumanizacije neprijatelja, što bi rekao pamfletist Marco, budući da je u dijelu filma prikazan gotovo dokumentarnim načinom humanitarni pokolj hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Tu je i u početku prihvaćen, a zatim miniran projekt televizijske serije Kolarovi, vjerojatno, vidi vraga, jer putujući kroz 20. stoljeće scenarij dolazi i do Domovinskoga rata. Pa se, molim vas, vratite na uvod ovoga teksta, uz isprike na opširnosti i privatiziranju Portala. Zahvaljujem na strpljenju, a ako vidite neku vezu s „dekonstrukcijom Domovinskoga rata i nasilja“ (Benkovac), dobro vidite. Ma neka Nosi se bagra provokatorska.
