Obračuni s izmišeljnim 'ustašama'
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 10 Rujan 2025 19:00
U tjedniku koji izlazi u Zagrebu piše da se dogodilo „ono što ni najžešćoj desnici nije uspjelo od uspostave hrvatske samostalnosti - ustaštvo je ušlo u svakodnevni život, usprkos Ustavu i antifašističkim vrijednostima na kojima je izgrađena suvremena Hrvatska“. Kad ustaštvom nazivaju poticanje antikomunističkih i antijugoslavenskih vrijednosti
protivnici takve hrvatske orijentacije samo pokazuju da je Hrvatska na dobrom putu, neovisno tomu što ima ljudi koji taj put nazivaju - ustaštvom. Nije to nikakvo ustaštvo. A čemu bi ustaštvo u 'svakodnevnom životu' služilo, nakon što je oslobođena i uspostavljena slobodna hrvatska država? U istom tjedniku čitamo i ovo pitanje: „Kakve će posljedice hrvatsko društvo pretrpjeti ako se ne pokuša zaustaviti val neoustaštva, kakva je uloga Crkve u svemu te može li krajnja desnica koja se predstavlja kroz neoustašku retoriku zauzeti snažnije pozicije u politici?“ (B. Vlašić, Globus, 20.8.2025.).
Iako ne citiraju ništa iz 'neoustaške retorike“, osim jednoga uzvika, kritičari temeljnih usmjerenja današnje hrvatske države, s iznimnom lakoćom postavljaju svoje 'dijagnoze'. Prosrpski mediji u Hrvatskoj, već javljaju da je u našoj zemlji započela 'ustaška kontrarevolucija'. Nisu slučajno započeli događaji koji su trebali usmjeriti pozornost prema drugoj razini 'hipodromske', hrvatske stvarnosti. U Zagrebu je 'gospođa zrelije dobi', sredinom kolovoza 2025., rekla jednom piscu neku neprimjerenu riječ, koju je on sam u javnosti okarakterizirao 'napadom'. Mnogi ne misle tako. Svejedno, naslovnice su bile pune vijesti o 'napadu' na M. Jergovića. To je bila tek najava obrane 'napadnutoga'. Navodna neugodnost na zagrebačkoj ulici je jedno, a državna, institucionalna skrb o književniku, drugo. Dostupni podatci pokazuju da je hrvatska država s dosta novca podupirala i Jergovićevu inozemnu afirmaciju. Ipak, jedna je riječ sve to zasjenila, ali i pokrenula nova pitanja. Ljudi su htjeli malo više saznati o 'napadnutom' književniku?
'Postjugoslaveni' i euri
Boris Postnikov, književni kritičar, publicist i novinar „poimence navodi autore iz Hrvatske koji konstituiraju postjugoslavenski književni prostor. Čine ih egzilanti Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Slobodan Šnajder i Predrag Matvejević, ratni izbjeglice Miljenko Jergović i Daša Drndić te Boris Buden, Boris Dežulović, Ivica Đikić, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina, Marko Pogačar, Borivoj Radaković, Ivana Sajko, Olja Savičević euriIvančević i dr.“ Usput ćemo dodati bilješku: „Premda je godinama javno govorila da se ne smatra hrvatskom književnicom, Ministarstvo kulture i medija uporno financira prijevode djela Dubravke Ugrešić na strane jezike.“
Za prevođenje svojih knjiga izvan RH u razdoblju od 2016. do 2025. M. Jergović, pisac iz postjugoslavenskoga književnoga kruga, od hrvatske je države primio 106.507 eura. „Na popisima dobitnika državnih potpora za prijevode na strane jezike nema djela Krleže, Marinkovića, Kamova, Kranjčevića, Đalskoga, Ujevića, Brlić Mažuranić, Šoljana, Šimića, Novaka, Fabrija, Slamniga, Kušana, Dragojevića, Gudelja i drugih klasika hrvatske književnosti, ili su zastupljena gotovo simbolično… U veljači i travnju 2025. Ministarstvo je dodijelilo po tisuću eura za prijevode djela Ujevića, Nazora, Vojnovića na engleski.“ (M. Kasapović, Heretica).
I sad, M. Jergovića, netko usred Zagreba nazove pučkim nazivom za izmet, a on odluči alarmirati javnost i pozvati je u pomoć zbog toga što je 'u četiri oka' nazvan tako kako je nazvan. Pretpostavljamo da je apadnuti brzo uvidio da povod za javni alarm i nije dobro odabrao. Zbog toga je osvanuo novi razlog za poziv u pomoć. Nešto je napisano na zidu zgrade u kojoj taj pisac živi. I tu je primjetan 'pjesnički' utjecaj, ispravak 'č' u 'ć', kako bi se uputilo na neukost autora grafita, ali 'rime' u napisanoj rečenici svjedoče drukčije. Tek tada započinje prava uzbuna. Naslovnice dijela ovdašnjih medija pune su vijesti o 'prijetnjama' piscu.
Ulični incident i zagrebačko europstvo
Književnik je u svoju diletantsku objavu, o tomu što mu se dogodilo pred kafićem pored džamije u Zagrebu, pokušao uplesti Hrvatsku policiju i Plenkovićevu vladu, iako ne objašnjava zašto to čini. Glavni likovi njegove priče o 'napadu su, 'agresivna zagrebačka gospođa' i on, pisac koji sjedi za stolom u središtu Zagreb i osjeća se kao da je „u bilo kojem europskom gradu.“ Kao da je. 'Napad' na njega, koji trenutak kasnije, razumio je kao dokaz da - nije. Za njega Zagreb jergovićprestaje biti 'europski grad'. 'Agresivna zagrebačka gospođa', se ne ustručava, jednom riječju, reći tom čovjeku što o njemu misli. Ali ta riječ, ta jedna jedina riječ postaje znakom koji se diže na razinu nacionalnoga problema. Moralna karakterizacija Jergovićeva lika, izgovorena je tako da je drugi nisu mogli čuti, ali pisac je sam narušio tu nejavnu 'komunikaciju'.
U jednom osvrtu na Jergovićevu objavu o 'napadu' čitamo kako je prije više godina napisano „da Jergović nije nikakva nezaštićena spisateljska ovčica, nego da je vrlo utjecajan, moćan, dobro pozicioniran protagonist našeg književnog života. To je točno, a da bi Jergović zbog svoga umiljavanja četnicima ovdje bio životno ugrožen, to nije ni točno ni netočno, to je jednostavno - komično. Pa u Hrvatskoj je mnogo manje opasno biti proglašen četnikom nego ustašom. Ustaše su ovdje odavno i nedvosmisleno izvan zakona, a četnici, premda još formalno nepriznati, ovdje su oduvijek - da se poslužim Jergovićevim izrazom za Dražu - bili trodimenzionalni: nikako da ih se svede na jedinu njihovu pravu dimenziju, zločinačku.“ (J. Pavičić, Večernji list, 1.2.2011.) (Citirane su riječi napisane u vrijeme kad u Srbiji četnici i Draža još nisu bili - rehabilitirani. Već deset godina je drukčije, četnici su rehabilitirani).
„Samouvjerenost nepoznate gospođe u njenim uličnim napadima (plural, ?, op. a) posljedica je stanja u hrvatskom društvu, djelovanja Plenkovićeve vlade i postupanja Hrvatske policije.“ Tako danas M. Jergović motri svijet i hrvatsku državu. Što Vlada ili policija može učiniti da netko na ulici ne kaže riječ ili dvije, kojima iskazuje svoj stav o moralnom profilu osobe kojoj se, navodno, obraća?
F. Tuđman u Benkovcu
Ubrzo nakon 'strašne vijesti' kako je netko Jergoviću rekao da je, prepisujemo samo tri slova iz njegove objave 'gov..', na istoj razini uzbune, dolaze vijesti o prijeporima uz održavanje jednoga 'festivala'. Tih su dana 'napadači' iz 'ustaških redova', u južnim hrvatskim krajevima, nazvali ružnim imenom majku organizatorice frljićevskih priredba, a i nju su osobno ti prosvjednici 'fizički zlostavljali', navodnim, neprijateljskim dodirom njezine ruke. Ima znakova da je baš ona u Benkovcu tražila izravni kontakt s prosvjednicima. Ipak tvorci ovih 'vijesti' ne uspijevaju naći ono što traže, a to je benkoeskalacija 'ustaštva' koju su najavljivali nakon 'Hipodroma'. Ljudi koji sebe nazivaju 'ugroženima', šalju apele međunarodnoj zajednici da se i ona konačno uključi u njihovo djelovanje protiv 'hrvatske kontrarevolucije', koju prikazuju kao aktualno ustaštvo. Ustaštvo, danas!?
Kad bi i mogli, Hrvati se nemaju razloga vraćati se natrag kroz vrijeme, ni u 1941. ni u 1945., ni u ustaštvo, ni u partizanstvo ni u komunizam, jer su, nasuprot tim vremenima, uspostavili, obranili i godine 1995. oslobodili svoju državu - Republiku Hrvatsku. Predobro znaju kome to nije bilo po volji i tko u javni život unosi 'nove' moduse potkopavanja hrvatske države. Najprije bi se obračunavali s 'ustašama' i to onima koje su sami izmislili. Zbog toga, slušamo i čitamo o navodnim napadima na oponente, izazivanja i izmišljanja napada na 'Jugoslavene'. Cilj je samo jedan: oklevetati Republiku Hrvatsku.
Zagovornici Frljićeve umjetnosti tražili su nove pozornice po Hrvatskoj pa su, odlučili navratiti i u Benkovac, gradić u kojemu je u ožujku 1990. bio i F. Tuđman, na jednom javnom događanju. Dok je na otvorenom Tuđman držao govor, prema njemu su neki ljudi, vrlo neskloni Hrvatskoj, bacali pivske boce i jaja, a onda je nastupio čovjek s pištoljem u ruci koji je htio ubiti F. Tuđmana. Nije uspio. Tuđman je tada rekao i ovo: „Ne bojte se, braćo. Ako hoće, neka nas i ubiju! Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali ne ćemo dopustiti da nama vladaju.“ Obećanje je i održao. Srbi i danas, s Hrvatim i ostalima, žive u Hrvatskoj. Uz domaće Srbe danas su u Hrvatskoj i mnogi turisti iz Srbije, a nije zanemariv ni broj Srba koji preko ljeta dolaze na našu obalu raditi i zarađivati, kao privremeno zaposleni u turizmu.
Što dalje od jugoslavenskih staza
Od 'Hipodroma' naovamo, na nogama su zagovornici politike koja bi htjela, učiniti ovaj dio svijeta onakvim kakvim su ga zamišljali Karađorđevići 1918. Ali prije toga treba ponovno uništiti 'ustaše'. Nekad, prije skoro stotinu godina, ustaše su se spremale osloboditi Hrvatsku od srpske vlasti. Ustaški su ratovi davno završili, a Tuđmanova vojska, pedeset godina nakon njih, oslobodila je napadnutu Hrvatsku. Danas aktivisti velikosrpstva (jugoslavenstva) ponovno među nama traže 'ustaše'. Prema parametrima razvijenoga svijeta, europska se Hrvatska uspješno oporavlja od života u okovima jugavelikosrpstva, komunizma i ratne agresije koncem prošloga stoljeća, učvršćujući slobodno demokratsko društvo. Dosta je onih u našemu okruženju i na važnim mjestima po svijetu koji na to ne gledaju s odobravanjem. Traže bilo kakav razlog kako bi Hrvatsku ponovno gurali prema 'jugoslavenskim' stazama. Nasuprot svim izazivanjima, Hrvati ne žele obnovu ni fašističkoga, ni nacističkoga ni komunističkoga totalitarizma ili kakva drugoga protudemokratskoga poretka.
Ipak, 'nelustrirani' privrženici jugoslavenskoga komunizma, udruženi s ideologijom osvetničkoga velikosrpstva, ponovno pokušavaju u našu zemlju unijeti duh isključivosti, netolerancije i osvetoljubivosti. Oni vjeruju kako razoreni svijet 'jugoslavenskoga komunizma' mogu ponovno oživjeti. Otuda mnoštvo provokacija, izazivanja i laži. Tim 'silama' nije do toga kako Hrvatsku učiniti uspješnijom, nego im je do riječi i djela koja bi trebale učiniti da Hrvatske kao države ne bude, i da opet oživi duh pokornosti Hrvata. Ovo je, dakle, vrijeme vrlo glasne klevetničke, prosrpske propagande. Tu je izvorište govoru o verbalnim napadima i 'ustaštvu'.
Kako sve to prate 'strani mediji', odnosno, što svijetu dojavljuju 'revolucionari' iz Hrvatske? „Reakcija s opozicijskog krila u RH pritom uglavnom izostaje, ali vidno je zato eksponirana ljevica ili lijevi centar u kulturnom miljeu. Primjer toga je otkazivanje jednog alternativnog festivala u Benkovcu prošli vikend, nakon fizičkog nasrtaja predstavnika lokalnih hrvatskih ratnih veterana na organizatore. Nešto vrlo slično pritom sada prijeti i festivalu Fališ u Šibeniku, a ne treba zaboraviti ni progon književnika Miljenka Jergovića prijetećim grafitima na njegovoj kući i drugdje po Zagrebu.“ (Deutsche Welle, 30. 8. 2025.)
'Postjugoslaveni' mrze Hrvate
U istom prilogu, govoreći o tomu kamo ide Hrvatska, stanoviti Boris Buden iz Austrije odgovara pitanjem: „A kamo? U budućnost sigurno ne. Hrvatska nacija nema budućnosti. Izumrijet će do kraja ovog stoljeća. Generacija koja danas arlauče ovaj slogan, među zadnjima je. Znaju sve što je bilo, ali za njih više nitko ne će znati.“ I tako može izgledati govor 'učenih' ljudi, koji prikazuju prilike u Hrvatskoj. Tvrde da je Hrvatima „prošlost sve što im je preostalo, jedina dimenzija u kojoj još mogu slobodno i suvereno oblikovati svoj život“, sve ostalo je „u tuđim rukama: pitanje rata i mira, socijalne pravde i materijalnog blagostanja, prijetnja klimatske katastrofe i nuklearnog samouništenja.“ (I. B. Budena je B. Postnikov upisao među 'postjugoslavenske književnike'.)
Šalju poruku da su Hrvati pred teškim kušnjama. „O svemu tome ni njih, ni njihovu naciju nitko više ništa ne pita. Ali zato je tu bolja prošlost. Tko to kaže, tko to laže da su ustaše izgubile Drugi svjetski rat? Povijest nikada nije bila hrpa objektivnih činjenica, nego stvarnost našeg aktualnog odnosa prema njoj. To je očigledno.“ (B. Buden, DW).
Žestoki kritičari navodne 'ustašofilije' u Hrvatskoj, 'postjugoslavenski književnici' i njihovi simpatizeri, uz izmišljanje različitih aktualnih hrvatskih krivnja i grijeha, uporno 'zaboravljaju' da je između onodobne ratne ustaške vlasti i današnje hrvatske države, bio još jedan rat, koji je započeo ubrzo nakon atentata na Tuđmana u Benkovcu. Srpska agresija 1991.! Rat u kome su Srbi napali Hrvatsku, a Hrvati se uspjeli obraniti i osloboditi svoju napadnutu domovinu. Sljedbenici onih koji nisu bili zadovoljni raspletom 1995. i obranom od srpske agresije, dolaze poučavati Hrvate u njihovoj zemlji i o - 'dekonstrukciji rata'. Prikazuju se vrlo upućenim u značenje toga pojma iako je put do njegova razumijevanja vrlo zamršen.
'Dekonstrukcija' rata
Pojedini istraživači tvrde da je čovjek zatvoren - u neprozirnost jezika. Tu se 'dekonstruktorima' skriva misterij rata. Pojednostavljujući za ovu svrhu, jednu složenu filozofsku misao, spomenut ćemo samo da teorija dekonstrukcije polazi od zamisli da je „jezik nužno dvosmislen i da tekst kao takav ne može imati jedinstveno značenje.“ 'Jugoslaveni' su se sa svojim razumijevanjem 'dekonstrukcije rata', uputili u Benkovac. Na to su reagirali i ljudi koji su razumjeli njihove ratintencije. „Zar su malo subverzivni ljevičarski festivali koji 'dekonstruiraju rat' po hrvatskim gradovima, nego sad treba ići i na mjesta pokolja Hrvata. Zašto su doveli anarhiste i lijeve ultraše iz BiH da nam dekonstruiraju rat? Zašto sve to prvo ne isprobaju u Srebrenici? Dekonstrukcija genocida mogao bi biti radni naslov.“ (G. Malić, Direktno, 24. 8. 2025.) Žele prikazati kako je moguće već danas postići da Domovinski rat ne znači to što Hrvati tvrde da znači. Udruženo protuhrvatstvo tvrdi da je hrvatski obrambeni i oslobodilački rat (1991.-1995.) bio ono što oni kažu da je bio (građanski rat), a ne ono što je doista bio (obrambeno-oslobodilački rat). Od te 'dekonstrukcije' u Hrvatskoj nikad ne će biti ništa.
Ako se malo vratimo unatrag, više ćemo saznati o toj 'školi mišljenja'. Svojedobno je visoko pozicionirani srpski obavještajac pred sudom u Haagu svjedočio da je srpski državni vrh imao svoje agente po Hrvatskoj koji su izazivali i poticali incidente, a mediji ih razglašavali stvarajući atmosferu straha kako bi došlo do onoga što su priželjkivali, najprije 'spontane' pobune, a onda i rata. Na kraju svega i raspleta koji nisu očekivali htjeli su prikazati da je sve to bio 'građanski rat', a ne ono što su i slabije upućeni znali i vidjeli - osvajački rat. Skupština SAO Krajine usvojila je odluku (16. 5. 1991.) u kojoj piše da je 'teritorij SAO Krajine sastavni dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije'.
Globusovi sugovonici ne biraju riječi
Nakon navodnoga napada na M. Jergovića usred Zagreba i festivalskih događaja u Benkovcu, znatan dio prosrpskih medija u Hrvatskoj kao da je dočekao znak za novi 'frontalni' napad na Tuđmanovu Hrvatsku. Tjednik Globus je, primjerice, (20. 8.2025.) odvojio svojih sedam stranica kako bi prikazao mišljenja 'pouzdanih' prosuditelja o hrvatskom 'ustaštvu'. Pozvani su uglavnom sveučilišni profesori. Jedan profesor prava iznosi da posjet premijera Hipodromu i susret plenkis pjevačem „ima aluziju na poklonstvo njemačkih političara prema kancelaru prije Drugoga svjetskog rata“. (I. Rimac). Hrvatski premijer, navodno, nije to mogao izbjeći „jer bi u protivnom bio žrtvom bijesne retorike mase koja će za svoje pravo na Thompsona sada biti vrlo glasna.“ Poklonstvo Thompsonu, kao poklonstvo nacističkom kancelaru, dio je neke zamišljene političke obveze jer bi premijer u protivnom 'bio žrtvom bijesne retorike mase' koja misli da ima pravo slušati jednoga pjevača. Profesor, valjda, misli da 'masa' to pravo nema.
U pomoć je pozvan još jedan sociolog koji se „ruga crkvi zbog njezinih osuda komunizma, pitajući se koja je to osobita hrabrost napadati sustav koji je mrtav već više od trideset godina, umjesto da se kritizira aktualna politika.“ Hrabrost? Pitajmo sociologa koliko je prošlo godina od smrti fašizma i nacizma. Fašizam i nacizam su poraženi prije 80 godina, a komunizam prije manje od 40 godina. Današnja Europa osuđuje i odbacuje sva tri totalitarizma, ali i u Hrvatskoj ima učenih ljudi koji nisu spremni prihvatiti kritički odnos prema komunizmu. I u tomu je izvorište mnogim našim današnjim problemima. „Hrvatska se promijenila u posljednja dva mjeseca. Od održavanja prvoga Thompsonova koncerta do danas legitimirala je manifestiranje nacionalnoga oblika fašizma, ustaštvo. Ako se pola milijuna građana pozdravi ustaškim pokličem, a desetci, možda i stotine tisuća ljudi nosi crne majice s aluzijama na ustaštvo, onda je ta ideologija, u najmanju ruku, dobila pravo javnosti“. (B. Vlašić, Globus, 20. 8.2025,).
Pjesme, povici i crne majice
Ti učeni ljudi još nisu prikazali od čega se sastoji navodni sadašnji 'nacionalni oblik fašizma' osim pozdrava i 'crnih majica s aluzijama'. Jedan 'filozof'' (M. Vučetić) „kaže da javno poigravanje s ustaštvom, obnovljenim zahvaljujući Thompsonovim koncertima „pokreče spiralu nezaustavljivog nasilja“. Gdje, kad, kako? 'Ustaštvo' obnovljeno zahvaljujući koncertima!!! Iz tih riječi treba zaključiti da je sve ovo oko nas danas, zapravo, samo ustaštvo. „Zbog toga u medijima vlada konsternacija, dok vlast sve relativizira.“ Filozof 'pokušava' kamuflirati svoju tvrdnju da je ustaštvo 'obnovljeno'. Kao mptda želi navesti ljude na pitanje: a što je onda bilo ustaštvo, ako i sadašnji život u Hrvatskoj nazivaju 'ustaštvom'. Dakle, imamo samo 'poigravanje' koje, navodno, 'pokreče spiralu nezaustavljivog nasilja'. Kako se manifestira 'poigravanje' a kako 'nezaustavljivo nasilje'?
Prokomunistički orijentirani ljudi koji su u dodiru i s visokoškolskim obrazovanjem, ističu hrvatstvo važnih hrvatskih književnika koji su bili 'ljevičari'. Tu se pojavljuje i slabije razumljivo prikazivanje hrvatskoga duhovnoga nasljedstva. Ovako to formulira jedan ljevičar: „Hrvatska kulturna baština u velikoj je mjeri nastala iz lijeve, pa i partizanske tradicije. I zato je krajnje bezobrazno kada netko tko ne zna ni elementarne činjenice o toj povijesti prisvaja pravo da određuje tko je, a tko nije dovoljno dobar Hrvat.“ (D. Markovina, Večernji list, 23. 8. 2025.). U toj tvrdnji nisu iznesene istinite činjenice. Nije, naime, sporno da je među Titovim partizanima bilo i Hrvata, a među tim Hrvatima i ne velik broj onih koji su bili među viđenijim umjetnicima jugoslavenske i komunističke orijentacije.
Ali 'hrvatska kulturna baština' je tisućljetna ostavština naših predaka, pa ono što je nastalo u nekoliko godina partizanske borbe i 'lijeve tradicije', ne bi trebalo uspoređivati s tim nasljeđem. Ako je u 'velikoj mjeri' 'hrvatska kulturna baština' nastala u četiri godine partizanskoga života, među nekoliko umjetnika, kako tvrdi citirani analitičar, onda je nešto dvojbeno u samom razumijevanju i kulture i kulturne baštine. „Iz lijeve partizanske tradicije“ nastala je sljedba koja je odobravala 'komunističku revoluciju' koja se uzdizala do vrhunaca totalitarne vlasti, koju suvremena Europa stavlja uz bok fašizmu i nacizmu, iako je za sobom ostavila znatno više žrtava, u znatno dužem razdoblju progona kontrarevolucionara.
Potiskivanje i odbacivanje hrvatske nacije
Ovih je dana filozof N. Sesardić u svom tekstu 'Antifašisti u borbi protiv vjetrenjača' (Heretica) podsjetio na riječi jednoga visoko rangiranog Titova čovjeka u Zagrebu. „U svojim sjećanjima i Ivan Šibl neočekivano iskreno priznaje da njemu i drugim hrvatskim komunistima hrvatsko pitanje nije bilo u prvom planu jer su imali druge prioritete.“ Citira jedan Šiblov komzapis: 'Spomenuo sam hrvatsko pitanje. Mi hrvatski komunisti potisnuli smo ga, moram priznati, u drugi plan. Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali. Danas više ni sama sebe iz onog doba ne mogu razumjeti. (I. Šibl, Sjećanja I: Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Zagreb, 1986, str. 40.)
Kod 'postjugoslavenskih književnika' hrvatstvo je 'potisnuto' u tko zna koji plan. Ima i onih iz drugih nacionalnih zajednica koji rado prihvaćaju književno 'jugoslavenstvo'. Ovako to vidi M. Kasapović: „Primijenjeno na hrvatski kontekst, to znači da postjugoslavenski književnici nisu Hrvati, odnosno ne osjećaju se Hrvatima unatoč podrijetlu (anacionalni); odbacuju hrvatsku naciju i sve oblike manifestacije hrvatstva, od jezika do države (antinacionalni); protive se hrvatskom nacionalizmu s internacionalističkih pozicija (antinacionalistički); nadilaze granice hrvatske književnosti, kulture i društva (transnacionalni); svuda u svijetu osjećaju se kao da su doma (kozmopolitski).“ (M. Kasapović, Heretica).
N. Sesardić, u prije spomenutom članku, upućuje i na jedan tekst B. Radice iz 1945. u kome opisuje tadašnje prilike u Zagrebu, u kome se „osjećala se nagla, upravo agresivna najezda velikosrpstva! Kod hrvatskih komunista nije bilo nikoga da se tome suprotstavi i da Zagrebu osigura vodstvo hrvatskog naroda /…/ hrabrili (su) Srbe da mogu upotrebljavati sva sredstva da zagospodare nad Hrvatskom /…/ odgovorni čimbenici Republike Hrvatske nisu ni prstom maknuli da zaustave krvavi val osvete nego su ga čak i podupirali i pomagali…“
*
Ovaj je tekst već bio završen, kad je objavljena vijest da je predsjednik RH Z. Milanović, u državnom uredu na Pantovčaku, 3. rujna 2025. ugostio Miljenka Jergovića. (Književnik je o tomu, uz ostalo, zapisao: „Za razgovora koji je lijepo potrajao (!, op.a) upitao me je želim li da se susret dokumentira ili da ostane u diskreciji. Odgovorio sam da želim da stvar bude javna. M. J.“) (Index, 4.9.2025.).
