Sitne krtice s debelim honorarima podgrizaju hrvatsku državu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 10 Rujan 2025 17:03
Vrijeme pristojno, prilično toplo za ovo doba godine, a jadna djeca moraju u školu, oni najmanji radosno jer ne znaju što ih čeka kada uđu u sustav. Sve je više škola sa sve manje učenika, ne samo na otocima, nego i u Podunavlju. Ne zna se zašto. „Ja mislim da se djeca skrivaju“, kaže Mak. „Možda ih je oteo Putin, kao ukrajinsku.“
„Ne pričaj gluposti“, velim, „nitko nama Hrvatima ne krade djecu, mi samo nastojimo lagodnije živjeti, a s djecom je teško. Stalno nešto cendraju, te su gladna, te bi novi mobitel, te ovo, te ono, čak bi i tenisice, ma daj, a potpuno su nesposobna za život, nesamostalna. Godinu dana im treba samo da prohodaju, a i onda klimavo.“ „A što je s demografskom politikom?“, pita Tor. „Ma postoji tako nešto, navodno“, odgovaram, „postoji strategija, ali nema taktike. Nju, taktiku, imaju samo idioti koji bi htjeli likvidirati djecu prije rođenja. Jer, čim se klinci rode, puno je teže, kazneno je to djelo.“
Tako mi razgovaramo, nevezano. Imamo i druge teme, političari se vraćaju s odmora, preplanuli i harni, festivali polako odumiru osim lijevih, ali će se preseliti u saborske klupice. Letjet će perje, oporba se već pripremila na klasičan jesenski Let iznad kukavičjega gnijezda, ludo ćemo se zabavljati. Oporbeno cendranje sve me više po duljini oporbenoga staža podsjeća na onaj svjetskorekordni štrudl. Nije da sam zaljubljen u aktualnu vlast, ima tu svega, ali barem dela, trsi se, hendla, osim u vanjskoj politici koja je najblaže rečeno kunktatorska. Opoziciju zanimaju jedino ustaše, manje partizani, ili nikako. Kako to? Čudno, svakako. Eto je Hajdaš već iskočio s pravim prijedlogom: u Ustav uvrstiti ustaše i četnike, ili barem u zakone koji će im stati na rep. Nešto je arogantni dečec zaboravio, slučajno, recimo komuniste, njihove čari i simbole. Znači, ne pušta komuniste u kaznenu sferu, nije im ondje mjesto jer su nevini, i moramo im biti zahvalni da nisu pobili više Hrvata nego što jesu.
Ima SDP prpošnoga dečeca, iskusnog. Iz mojeg Hrvatskoga zagorja, Bože mili, svojedobno pogodan premijeru Milanoviću za – ministra pomorstva, jer u Dalmaciji nikoga nije mogao naći. Kao, veslao po Krapinčici, skupio znanje. Ali ne samo pomorstva, nego i cesta. Pa upro uporno na sjajnoj viziji monetizacije hrvatskih autocesta. Bio i župan, izdao dekret protiv minica i dubokih dekoltea. Sada se iz modnoga područja prebacio na ideologiju, govori duboke gluposti koje prenosi HTV u središnjem dnevniku, valjda kao državničku misao: da Hrvatska ima dva identiteta, valjda i hrvatski narod. Premda mu pojam identiteta ostaje stranim. Znaš kaj, dečec, postoji samo jedan i jedinstven hrvatski nacionalni i kulturni identitet, nastajao je stoljećima, uzimao ponešto od mediteranskih i srednjoeuropskih pa i hajdašudaljenijih europskih susjeda, ali i te utjecaje apsorbirao, tako je. I tačka, što bi rekao Milenko Murale, čiji slučaj ne samo mene neodoljivo podsjeća na poljudsku svastiku, to jest podsjeća nas sve osim Zokija. Koji jedva čeka da netko osim njega kaže nešto protiv A.P-a, pa odmah veli: Dovedite mi toga, ja ću ga rado primiti, to je moj dečko. S predsjednikom na kavu. Već viđeno.
A što ćete, nema El Prezidente drugoga posla, da ima imali bismo i predsjednika Vrhovnog suda i diplomate u značajnim svjetskim središtima, u ovo vrijeme kada se svijet okreće naopako i vrlo je bitno biti svugdje, barem glede informacija. Recimo jedna insajderska: što u stvari radi Trump? Premda ionako znamo. Pred očima zaprepaštenih Amera, pretvara SAD u diktaturu, ali ne proletarijata. Uči od sjajnoga Putina i prekrasnoga Xi-a, čak se javlja na X-u. Zašto nije bio na paradi u Pekingu, vrag će ga znati. Zelenskoga potepa kad god može, ali ide i dalje – povlači američke trupe iz baltičkih zemalja, što je zlokoban znak i zeleno svjetlo prekrasnom Putinu. Htio ih je povući i z Poljske, ali su mu savjetnici objasnili što je Poljska, i da ne bi bilo dobro. U međuvremenu se osim s Los Angelesom i Washingtonom umalo zaratio i s Venezuelom, neka se nađe. Ameri već napola ludi, ako do kraja polude, mogao bi završiti kao pekinška patka. Europska mu unija ide na živce, makar je smislio dobar posao: on će Europljanima prodati oružje, po masnim cijenama, a oni će ga dostaviti Ukrajini, ako baš moraju. Vražja Europa, misli on, baš je navrla, dvadeset i šest država europskih i polueuropskih kani poslati snage u Ukrajinu, doduše ne na prvu crtu, nego na treću. Ne će Mađarska ni Ficoland, a bogme se skanjuje Hrvatska, ne zna što bi sa sobom. Za početak je stvorila savez sa Slovenijom, koja hoće. Čudno. Pa se prestrašio Vučić, jer dva su dva.
Dotle prekrasni Putin gađa i ondje gdje dugo nije, zapadnu Ukrajinu, Lvov, čak i Kijev. Iz zraka. Kopnom je već odavno bio krenuo na Kijev, ali naletio na Klička i branitelje, koji su mu zabranili pristup glavnom gradu. Zabranitelji. Malo je poklao seljane oko grada, pa se povukao. Zavidno gleda kako drugi zločinac, prekrasni Netanyahu, puno bolje radi, popravlja demografsku sliku Palestinaca. Trump bi ga rado zaustavio, nakon što ga od početka nije zaustavljao, ali se projboji lobija u Kongresu. Odjednom je otkrio što sam i ja znao, da je židovski lobi najlobi u Americi. Svijet čeka kada će SAD i RH priznati palestinsku državu. Ne čeka odvažna djevojka Greta, koja se već drugi put uputila brodom u Gazu, prvi put su ju zaustavile izraelske lađe, sada ju proglasili teroristicom. Tko god hoće pomoći nevoljnicima u Gazi, taj je terorist. I tačka, što bi rekao Milenko Murale.
Drčni Netnyahuu učio je od „najboljih“: kombinacija gladomora i ubijanja. Sada je u onoj fazi u kojoj je bio njegov nacistički, a ne samo staljinistički uzor. Sve što se ovih dana događa u Gazi neodoljivo me podsjeća na varšavski geto i njegov svršetak.
„Dobro, gazda, previše si otišao u inozemstva i ratove, idemo malo u povijest“, reče mudri Mak, pokazujući mi napis o seobama Slavena i novim otkrićima hrvatskoga seljakanja, a ja ne vidim ništa revolucionarno novo. Navodno su nove spoznaje došle iz Benkovca, odnosno nalazišta blizu grada. Te vrhunski eksperti zaključili da su Hrvati stigli na more preko neke putničke agencije u sedmom stoljeću. Pa to znamo, osim onih koji naučavaju da smo stigli u devetom, a neki i da uopće nismo stigli. Na žalost, ovi koji su za deveto, predaju (ne svi) studentima, kao što na političkim znanostima uče mladež da je Hrvatska neuspješan projekt. Kako neuspješan, a ostvaren? Čudno. Ili oni koji na filozofskom faksu (malo f), na zatvorskom odjelu kroatistike zastupaju idiotsku tezu o zajedničkom jeziku. Miljenici medija.
Nego, revolucionarna otkrića o seljakanju Hrvata u časopisu Nature vele da smo prvo bili oko gornjega Dnjepra, što je čudno, jer je Tanajska ploča nađena puno niže. Ma dobro, svakako između Dnjepra i Dona, a odakle smo stigli do DD točke? Pa iz Irana, ili kako se već onda zvao. Dobro je da smo sišli s visoravni, pa se za svaki slučaj glede jezika i slavenizirali, inače bi nas sada gađao Bibi, uz blagoslov Trumpa. A jesmo li poslije DD točke došli i do južne Poljske, sada je po novom upitno, koliko vidim, a nije, znao je papa Ivan Pavao II., i te kako znao, oko Krakova smo se naselili dok on još nije bio ni biskup. Želi li novo revolucionarno otkriće reći da nije postojala Stara Hrvatska, odnosno Bijela, odnosno Velika? Vrlo hrabro i čudno. Začudilo bi i Porfirogeneta.
Relativno nova jest tvrdnja da su se Hrvati jedini selili sa ženama i djecom. Pa nego kako, nisu ih valjda mogli ostaviti u benkUkrajini, nedajbože u SAO Dombasu, pa bi imali neprilike. Možda neki i jesu, pa se vratili po njih, u Prvom svjetskom ratu, a u Drugom ih tražili po Crnom moru. Ah ta čudna povijest. A sada bi opet u potragu?
„Znaš, gazda, vi Hrvati nemate pojma odakle ste došli, a ne znate ni kamo idete“, gunđao je Mak. „Ovo drugo znamo, životinjo, kad pogledaš koliko se manje učenika upisuje u škole, jasno je. Mi polako odlazimo, ali dostojanstveno. Sa stilom, moj mačiću.“
Rujan je, znači, počeo, s Hajdašem pajdašem, podrepašem možemovaca. I cvileži navodnih nasilja nad lijevim fašistima, protuhrvatskom falangom. Uz pratnju medija, kao što se i pristoji: te izvukli oni učene komentatore, a ovi žrtve nasilja u povijesti, nasilja nad umjetnicima i sličnima, sklonima satiri ili ljupkoj poeziji, od Rabelaisa do Baudelairea, pa sve do današnjih navodno njima sličnih, onih koji preko volje borave u Hrvatskoj i sišu njezin novac. Tako preko usporedaba s opisanim klasicima ulaze u svjetsku književnost i druge umjetnosti, provociraju u „sredinama“ koje su gadno stradale u srpskoj agresiji, ne osvrćući se na traume još žive, na što je likovnjake upozorio Buntak s Likovne akademije, čast. Sitne krtice s debelim honorarima, podgrizaju hrvatsku državu, a nego.
Kad sam već pri lijevim i orjunaškim „žrtvama“ u sadašnjosti, ne mogu odoljeti samomu sebi, jače je od mene. Naime, u vrijeme kada su njihovi pajdaši mislili da će lako pregaziti Hrvatsku, pa bili drski – a još smo imali zajednički telefonski nadbroj – danomice sam dobivao prijetnje tako plemenite da ih ne mogu ni ponoviti, jer ovo je pristojan portal. U redu, takva su bila vremena. Međutim, došla su i neka druga vremena, samostalna Hrvatska i tako dalje, kadli u njoj vuku mene na kaznene sudove zbog verbalnog delikta. Te me osude prvostupanjski, pa drugostupanjski, što je opisano u knjizi odvjetnika Srećka Ilića. Pa što. Sve u rok službe. Ali se sada pitam, tko je to u suverenoj Hrvatskoj skočio braniti me? Koja institucija, koja stranka, koja umjetnička udruga, koja novinarska? Jer ja sam i novinar, bio i ostao. Ne, dragi moji, nitko ni riječi. I tako deset godina. Nije mi prijetio zatvor? Ma jest, visoka novčana kazna za verbalni, ali ako ne platim – zatvor. Nisam platio. Srećom, imamo Ustavni sud, premda su oni s izdvojenim mišljenjem mislili da ipak moram u zatvor. Hoće li sada takvi biti u većini?
