Provokacija ustaštvom kao zrcalo selektivnog antifašizma, od Dabre do Brechta
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 24 Veljača 2026 18:05
Tvrdnje g. Dabre iznesene na konferenciji za medije o potrebi osude i zabrane veličanja simbola komunizma u potpunosti su usklađene s europskim konvencijama, a sve što po tom pitanju trkelja politička ljevica zapravo je palamuđenje s ciljem obmane i izigravanja europske tradicije i europskih vrijednosti u smislu neujednačene osude simbola i prakse totalitarnih režima.
Ili nužnost provokacije ustaštvom kao metoda razotkrivanja dvostrukih standarda. Ili umjetnost dovođenja do apsurda u političkoj kritici kao metoda razotkrivanja. Bilo kako bilo, koliko god se na prvi pogled činile apsurdnim, činjenice su jasne: tvrdnje g. Dabro iznesene na konferenciji za medije o potrebi osude i zabrane veličanja simbola komunizma u potpunosti su usklađene s europskim konvencijama, a sve što po tom pitanju trkelja politička ljevica zapravo je palamuđenje s ciljem obmane i izigravanja europske tradicije i europskih vrijednosti u smislu neujednačene osude simbola i prakse totalitarnih režima. Zbog čega se provokacija jednim totalitarizmom kako bi se ukazalo na drugi i ne čini odveć lošom i neopravdanom.
O čemu je riječ? Ivo Andrić je to lijepo sročio, doduše u nešto drugačijem obliku, ali suština je ista: ‘Kad vas jedno određeno stanje počne mučiti, kad postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mjestu i trpjeti. Da biste se spasili, idite naprijed, tjerajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja, dok ne dotaknete dno, dok se ne ogadi. U tome je lijek.’ Provokacija NDH-azijom radikalna je ali i ciničnija verzija iste ideje: kad razum i normalni pristup zakaže, onda se više ne pregovara, ne popravlja, ne traži srednji put, nego se ide punim gasom do ruba, do karikature, do onog trenutka kad cijela konstrukcija sama od sebe pukne od vlastite besmislenosti. Taktika je to koja se koristi u raspravama gdje više nema smisla biti ozbiljan, stvari se dovedu do apsurda s nadom kako bi se ljudi mogli trgnuti, ili se bar vidi koliko je sve besmisleno, zapravo smiješno i krhko.
Izbjegavanje dubinskog suočavanja
U Hrvatskoj se povijest još uvijek tumači selektivno. Postjugoslavenske elite izbjegavaju dubinsko suočavanje s komunističkim naslijeđem, zapravo je riječ o klasičnom primjeru kako se ideologija koristi kao alat održavanja moći umjesto iskrenog razračunavanja s prošlošću. Nužno je stoga stanje stvari razložiti do najsitnijih detalja, koristeći stvarne argumente, činjenice i kontekst, kako bi se vidjelo koliko je situacija zaista apsurdna. Službeno gledano, Hrvatska je osudila komunizam na više razina, hrvatski državni sabor 2006. godine usvojio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. uključujući ‘priznanje’ kako su zločini opravdavani ‘klasnom borbom’ i ‘diktaturom proletarijata’. Osim toga, premijer Plenković je više puta javno osudio zločine totalitarnih režima, uključujući komunizam, fašizam i nacizam, naglašavajući kako Hrvatska ‘njeguje kulturu sjećanja na žrtve’.
Provokacija kao svođenje računa
Upravo tu dolazimo do srži argumenta o ‘nužnosti’ provokacije NDH-hazijom, kao metodi svođenja na apsurd, Brechtovski rečeno. Osuda komunizma uvijek ostaje tek na razini deklaracija i simboličkih gesta, bez ikakvih stvarnih posljedica. Nema muzeja posvećenog žrtvama komunizma, arhivi se ne otvaraju dovoljno brzo, mnoge ulice i trgovi nose nazive po partizanskim glavešinama, one osobe koje veličaju Tita ili jugoslavenski komunizam rijetko ili nikada bivaju kažnjene. Nedavno je u zagrebačkom HNK predstavljena knjiga o bestijalnim partizanskim zločinima nad Hrvatima u Sloveniji, valjda tisućita po redu, s uvijek istim efektom, posve beznačajnim.
Zar zaista netko misli kako će ikakvo otkriće o ratnim zločinima Titovih barbara bilo koga s političke ljevice ganuti? Nakon Hude Jame, Jazovke, Teznog, šume Lug pored Bjelovara, Macelja, stotina prikrivenih grobišta u Hrvatskoj i Sloveniji, istarskih fojbi te stotina likvidiranih i spaljenih svećenika, kao i smaknuća političkih emigranata, i mnogih drugih mega zločina, u usporedbi s čime čak i jedna Srebrenica izgleda kao blaga kamilica. Stare strukture spasonosno koriste tzv. antifašizam kao štit od kritike komunizma, što stanje stvari dovodi do apsurda tako da se zločini jednog režima minimaliziraju, dok se drugi prenaglašavaju i koriste kao vječno strašilo.
Zbog toga se ‘provokacije Madridom i nameću poželjnim alatom kako bi se stvari dovele do apsurda, to je upravo ta Andrićeva logika: gurni sistem do ruba da pukne od vlastite besmislenosti. Teško je povjerovati kako tisuće mladih ljudi, Torcida ili BBB, zazivaju ustaštvo pjevajući ‘ajmo, ajmo ustaše’ misleći kako će najednom tisuće ustaša od nekuda doći, prije bi se moglo kazati kako se radi o provokativnoj retorici kako bi se pokazalo koliko je licemjerno osuđivati jedan totalitarizam, a drugi tolerirati ili čini romantičnim.
Reductio ad absurdum
U filozofiji i logici, ‘reductio ad absurdum’, taktika svođenja na apsurd, predstavlja moćnu argumentativnu taktiku koja se koristi za opovrgavanje neke tvrdnje tako što se njezine implikacije razvijaju do krajnjih, očito besmislenih ili proturječnih posljedica. Ova metoda, koju su koristili još i antički mislioci poput Aristotela i Euklida, nije samo akademski alat, već i praktična strategija u političkoj debati. U kontekstu Hrvatske, gdje se povijesno nasljeđe totalitarnih režima još uvijek koristi kao oruđe ideoloških sukoba, ‘svođenje na apsurd’ može biti mudar pristup za razotkrivanje hipokrizije. Umjesto pasivnog prihvaćanja selektivnog osuđivanja, gdje se fašizam žestoko stigmatizira dok se komunistički zločini relativiziraju pod plaštom ‘antifašizma’, dovođenjem situacije do apsurda može natjerati društvo i elite na dubinsko suočavanje.
Korijenski problem
Selektivnost u osudi zločina totalitarnih režima nije samo povijesna anomalija, već i politička strategija: vladajuće elite, i SDP i HDZ podjednako, verbalno osuđuju oba režima, ali izbjegavaju konkretne korake, poput zakonske zabrane komunističkih simbola, strahujući od gubitka birača s ‘crvenim korijenima’. EU je već usvojila rezolucije koje osuđuju i nacizam, fašizam i komunizam kao jednako totalitarne, međutim, u Hrvatskoj se to ne provodi dosljedno. Ova dvoličnost stvara apsurd, društvo ostaje zarobljeno u selektivnoj amneziji, gdje se jedno zlo koristi kao izlika za drugo. Stoga se strategija dovođenja situacije do apsurda može smatrati mudrom, jer osim što prisiljava na transparentnost ujedno i pokreće procese promjene, kao što smo svjedoci zadnjih dana.
Rizici i granice mudrosti
Iako mudra, ova taktika nije bez rizika. Dovođenje do apsurda može pojačati polarizaciju, gdje se provokacije poput Dabrove tumače kao normalizacija totalitarizma umjesto kritike hipokrizije. U Hrvatskoj, gdje su povijesne traume još svježe, takve debate često prelaze u ‘politiku identiteta’, gdje ljevica optužuje desnicu za ‘ustašizaciju‘, a desnica ljevicu za ‘jugonostalgiju’. Stoga, mudrost leži u umjerenosti. U konačnici, ‘reductio ad absurdum’ treba biti alat za istinu, a ne za eskalaciju, mudar korak za razbijanje začaranog kruga selektivnog osuđivanja. Mudrost zahtijeva oprez: apsurd treba služiti iscjeljenju, ne podjelama. Samo tako Hrvatska može prevladati svoje povijesne demone i izgraditi budućnost utemeljenu na istini, a ne na mitovima.
Dabro i Brecht
Na koncu, da se vratimo na početak i na Brechta. U ovoj priči Brecht se odnosi na Bertolta Brechta, njemačkog dramatičara, pjesnika, režisera i teoretičara kazališta, jednog od najutjecajnijih figura modernog političkog teatra uopće. Iako se nemogućim čini Brechta i Dabru strpati u istu priču, možda i nije tako. Brecht je ovdje relevantan zbog svoje slavne tehnike ‘Verfremdungseffekta’, ili efekta distanciranja, efekta začuđenja. Brecht je namjerno koristio provokativne i neočekivane postupke na sceni kako bi publiku spriječio da se emocionalno identificira s likovima i radnjom. Umjesto da gledatelji ‘urone’ u priču i osjećaju sažaljenje ili katarzu, htio je da ostanu kritički distancirani, da promišljaju, postavljaju pitanja i shvate društvene i političke mehanizme iza događaja.
Stoga se autoru ovog osvrta ključna poveznica s Dabrovim slučajem čini dovođenje do apsurda ili preuveličavanje. Brecht je često koristio hiperbolu, grotesku, ironiju i namjerno ‘pretjerivanje’ da bi razotkrio kontradikcije društva. To je slično ideji da se ustaštvo ‘zazove’ ili preuveliča upravo da bi se pokazala apsurdna asimetrija u osuđivanju komunističkog totalitarizama. Brecht nije pripadnik ‘teatra apsurda’ poput Becketta ili Ionescoa, njegov pristup često ide u smjeru pokazivanja apsurdnih kontradikcija kapitalizma, rata, moći, i to kroz namjerno ‘čudne’, otuđene scene. Zato se ovdje i spominje kao simbol ‘umjetnosti dovođenja do apsurda’ u političkoj kritici. Ukratko, Brecht je tu kao teorijski i umjetnički uzor za Dabrin pristup, netko tko je dokazao kako se provokacijom i pretjerivanjem može efikasnije razotkriti društvena hipokrizija nego klasičnim, ‘realističnim’ osuđivanjem, poglavito ako je ono tek deklarativno.
