Jesu li ovo najgora vremena za našu vjeru?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 09 Travanj 2026 11:59
“U možda najgorim vremenima za našu vjeru, neka nas molitva održi da ne potonemo!” U moru (proslijeđenih) generičkih, slikovnih i inih poruka koje su mi ovih dana stizale kao uskršnje čestitke, nekoliko njih odskočilo je od ostalih istaknuvši se svojom originalnošću i iskrenom emocijom. Jedna od takvih je i ova.
Poslala mi ju je prijateljica s kojom sam nebrojeno puta dijelila ključne životne trenutke od kojih su mnogi tek pred nama. U predosjećanju “najgorih vremena za našu vjeru”, vjerujem, nije usamljena. Na temu vjere dijelimo stavove posljednjih 30-ak godina. I danas je tako. A danas je to možda važnije nego ikada.
‘Otkazivanje’ vjernika u sadašnjim vremenima
Koliko je potresna, toliko je i istinita rečenica o najgorim vremenima za našu vjeru. Dokazi su na svakom koraku. O njoj se u Hrvatskoj najzornije svjedoči prve subote u mjesecu kad se glasnim bubnjanjem, ometanjem i transparentima iskazuje nevjerojatna količina javne netrpeljivosti prema katoličkoj vjeri i molitvi krunice.
Medijsko, političko i društveno udruživanje u ideji “sklanjanja” “klečavaca” s trgova diljem Hrvatske tek je jedno u nizu nastojanja da se javno svjedočenje vjere zatomi i uguši. I sve to da bi se nekim drugim pojavama dao primat nad nekad postojećim, stvarnim vrijednostima.
Među vjernicima sve više vlada tišina, ona sablasna, naslijeđena iz komunističkog vremena. Iz doba kada je biti vjernikom bilo toliko nepopularno da su je ljudi prakticirali gotovo pa u tajnosti. Jer, posljedice javnoga su nerijetko bile – stravične.
Osude, progoni i ubojstva kršćana
Osude zbog molitve koje bi neki – ne mogu se oteti dojmu – na ‘mala vrata’ uveli i u Hrvatsku, ne ostaju samo na razini osobnih prosudbi. Govorimo o osudama u pravnom smislu. Stvarni primjer je Päivi Räsänen, žena koju je finski Vrhovni sud osudio radi “govora mržnje” jer je – citirala Bibliju. Njezin slučaj nedovoljno je popraćen u široj javnosti, a iznimno je bitno da dođe do što većeg broja očiju i ušiju.
Progoni i ubojstva kršćana već su godinama svakodnevica u Nigeriji. Uništeno je gotovo 20 tisuća crkava, a procjenjuje se da je od početka ovog stoljeća u toj zemlji ubijeno više od 60 tisuća onih koji su se deklarirali kršćanima. Na desetke svećenika je oteto, ubijeno i nestalo.
Je li Hrvatska usporediva s gore navedenim slučajevima? To je, bojim se, pitanje dana. Dokazi ‘otkazivanja’, mržnje i netrpeljivosti prema vjernicima više su nego opipljivi i vidljivi. No, iz nekog se razloga nad njima masovno zatvaraju oči.
Zanima me – tko zaboravlja da je Hrvatska deklarativno većinski katolička zemlja? Oni koji se upiru kako bi vjeru u javnosti sveli na minimum, ili oni koji čine taj najveći postotak, ali šute?
Jedino rješenje – molitva
Korak po korak, individualni slučajevi pokazuju nam da je okretanje vjeri postao korak kojim ljudi odgovaraju na povijesni kontekst vremena. Kod dijela ljudi riječ je o vraćanju korijenima. Kod drugog dijela riječ je o onima koji su došli do spoznaje i vlastitog iskustva Onoga koji svemu daje smisao.
Posljednjih petnaestak godina u Hrvatskoj raširen je stav popraćen izjavom “Vjerujem u Boga, ali ne i u Crkvu”. Na žalost pobornika ove retorike, to je neodvojivo. Popularna globalna perspektiva relativizacije vjere ipak nije održiva. Crkva je ona koja okuplja. Srećom, postojana je već dvije tisuće godina. Iako je pale, ubijaju joj glasnike i ušutkavaju sljedbenike.
Od prvih godina postojanja Crkve, svjedoci smo ponavljanja ove sekvence povijesti.
Ako nas je iz posljedica stravičnih vremena Domovinskog rata izvukla molitva, ona je, čini mi se, sada jedini put – kako reče moja prijateljica – “da ne potonemo”. Jer, glava nam je tek jedva iznad vode.
Helena Mostarkić Gobbo/narod.hr
