Kriza savezništva: što rat protiv Irana otkriva o odnosima Europe i SAD-a
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 16 Travanj 2026 18:14
Europa s 500 milijuna stanovnika očekuje da je Amerika, sa svojih 350 milijuna, brani od Rusije koja ima 140 milijuna ljudi“. Ta se rečenica često izgovara kao vic, ali zapravo sažima duboku slabost današnje Europe. Kontinent koji je nekoć bio izvor tehnoloških i vojnih inovacija danas prečesto djeluje kao troma i birokratizirana struktura koja sve teže samostalno štiti vlastite interese.
Sukob između nekada čvrstih transatlantskih partnera, koji je izbio oko američkog rata protiv Irana, pokazao je koliko je NATO ozbiljno uzdrman. Odnosi između SAD-a i europskih saveznika vidljivo su narušeni, i politički i sigurnosno. To ipak nije problem koji je nastao jučer, nego proces koji traje već godinama, a aktualna kriza ga je samo ubrzala i učinila očitim.
Korijeni tog razilaženja sežu u ranije poteze američke politike, osobito za vrijeme administracije Donalda Trumpa, kada su saveznici sve češće svjedočili jednostranim potezima i drukčijem odnosu Washingtona prema partnerima. Današnji spor oko Irana samo je nastavak iste logike: Amerika djeluje prema vlastitim interesima, a od Europe očekuje političku i vojnu potporu.
Europske države na to su odgovorile oprezno i distancirano. Većina ne želi sudjelovati u takvoj politici, upozoravajući na sigurnosne i pravne posljedice. Time je postalo jasno da više ne postoji ista razina slaganja o ključnim strateškim pitanjima s obje strane Atlantika.
U središtu problema nalazi se gubitak povjerenja. NATO može funkcionirati samo ako članice dijele procjenu prijetnji i djeluju usklađeno. Kada najjača članica postupa samostalno i bez ozbiljnih konzultacija, slabi i sama osnova saveza.
Pritom se često zaboravlja da ovisnost nije jednosmjerna. Još je Zbigniew Brzezinski upozoravao da Europa za SAD nije tek saveznik, nego ključni geopolitički oslonac na euroazijskom prostoru. Američka mreža vojnih baza diljem Europe omogućuje projekciju moći prema Bliskom istoku, Africi i istoku kontinenta. Ako taj odnos oslabi, ne gubi samo Europa sigurnosni kišobran, nego i Amerika dio svoje globalne strateške prednosti.
Zato sadašnja kriza otvara sve glasniju raspravu o europskoj strateškoj autonomiji. U okolnostima nepredvidive američke politike sve više jača ideja da Europa mora razviti vlastite obrambene sposobnosti, jačati vojsku, uskladiti bradsigurnosne politike i graditi vlastitu industrijsku i tehnološku bazu. Najavljena golema ulaganja u obranu pokazuju da ta ideja više nije rubna, nego postaje ozbiljan politički smjer.
Ipak, taj proces nosi i politički rizik. Jačanje europske obrane ne bi smjelo postati sredstvo za daljnju centralizaciju moći u Bruxellesu i slabljenje nacionalnih država. Održiva europska sigurnost može se graditi samo na suradnji suverenih država, jer upravo one i dalje nose stvarni politički legitimitet, ali i najveći dio obrambenih kapaciteta.
Zato budućnost europske obrane ne bi trebala počivati na birokratskoj centralizaciji, nego na usklađenoj suradnji, zajedničkim projektima i ravnoteži između zajedničkih interesa i nacionalnih ovlasti.
Kriza NATO-a izazvana ratom protiv Irana pokazuje da transatlantski odnosi ulaze u novu fazu. I Europa i Sjedinjene Američke Države u toj promjeni imaju mnogo za izgubiti. Obnova povjerenja i jasnije definiranje zajedničkih interesa zato postaju nužni. Europa, međutim, više ne može ostati pasivan promatrač vlastite sigurnosti. Želi li opstati kao ozbiljan politički čimbenik, mora postati sposobna braniti samu sebe, ali bez odricanja od suvereniteta svojih država. U odnosima sa SAD-om Europa se mora postaviti kao relevantan i samosvjestan čimbenik, sposoban štititi vlastite interese i ne pristajati na političke ni sigurnosne ucjene.
