Šarić: Hoće li Tomašević Hodu za život naplatiti i ispuštanje CO2?
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Travanj 2026 12:00
Obitelj, koju čine mama, tata i djeca, možda je i glavni neprijatelj stranke Možemo u gradu Zagrebu. Kakav HDZ, ta je demonkršćanska stranka saveznik! Mržnja prema obitelji, braku i svemu onome što se smatra svetinjom i u obitelji Smiljana i Ivanke Tomašević, dostigla je nevjerojatne razmjere.
To se najviše očituje u proljeće kada su u doba trnjanskih kresova i besramnih perverznih parada održava Hod za život. Ta lijepa manifestacija obilježena majkama, dječjim kolicima, balonima i porukama da je svaki život vrijedan i unikatan kod gradske vlasti izaziva glavobolje i pjenu na ustima.
Oni koji glasno viču protiv govora mržnje, vlastitu mržnju ne mogu sakriti u svojim svakodnevnim aktivnostima i porukama kada čuju za nešto s čime se ne slažu. Kolika je mržnja naspram Hoda za život i općenito kulture života iščitao sam u jednom dokumentu gradske vlasti. U hladnoći birokratskog jezika nije se uspjela sakriti mržnja prema svetome – životu.
Udar na ženino pravo na izbor
Nerođeno dijete pojam je koji kod nekih izaziva sreću i radost, a kod drugih pitanje trebamo li imati pravo ubiti ga i do kad to „pravo“ možemo iskoristiti. Dijete za neke ne postoji dok se ne rodi, ono je parazit, nekakav „potencijal“ koji je često problem, stoji na putu ženi da se ostvari kod svog poslodavca koji će ju iskoristiti za profit u zamjenu za prosječnu plaću.
Došavši na vlast, možemovci su se prvo pobrinuli da unesu potpuni nemir i nesigurnost u tisuće obitelji onemogućivši ženama pravo na izbor – ostati kod kuće i odgajati djecu koja će Tomaševiću, Dolenec i Korlaetu raditi za mirovine i javno zdravstvo ili otići na tržište rada. Poput pravih kapitalista, ženama su pokazali prst prema tržištu rada. Lako za djecu, čekaju ih LGBT aktivisti u školama i vrtićima. Oni će ih odgojiti. Mi ih samo trebamo platiti.
Napad na priziv savjesti, ali ne onaj u vojsci
Potom su se okomili i na priziv savjesti, ali ne u vojsci, potonji je svet i vrlo važan za opstojnost države. Prema nekima, posao ginekologa nije samo brinuti o zdravlju žene, voditi trudnoće i u konačnici se pobrinuti da porod i za ženu i dijete prođe u najboljem redu.
Možemovci bi ginekologe prisilili da u rađaoni porađaju žene (a što je to uopće žena?), a preko puta hodnika ubijaju nerođenu djecu. Tu ne smije biti pregovora i izbora. Ginekolozi to moraju raditi, a čuli smo i pozive na zakon da se liječnicima uopće ne bi trebala dopuštati specijalizacija iz ginekologije ako ne polože svojevrsnu Hipokratovu zakletvu kulturi smrti – da će s jednakim oduševljenjem porađati djecu te ih komadati i njihove dijelove slagati da vide jesu li sve iščupali.
Jednako snažno i bešćutno kao što su ženama oduzeli pravo na izbor da se posvete majčinstvu, možemovci su se okomili i na bolnicu Sv. Duh gdje se ne izvode pobačaji. Okružili su tu ustanovu kao vukovi i s neviđenom strašću zacrtali si cilj da će se i u toj bolnici ubijati nerođena djeca. Ako bude potrebno, rastjerat će i sve ginekologe. A tko će tada raditi? Sarnavka i njezine Babe? Rada Borić i Centar za ženske studije?
Boško nije budućnost Hrvatske
Kada su u pitanju kultura smrti i kultura života, kompromisa s možemovcima jednostavno nema. Mnogima to još uvijek nije jasno, a znakovi su na sve strane. Još jedino nisu zajašili na eutanaziju, no doći će i to. Nakarade sa Zapada u Hrvatsku uvijek dolaze nekoliko godina kasnije. Evo, eutanazija, odnosno potpomognuto samoubojstvo, bila je tema referenduma u Sloveniji.
Mnogima ne dopire i do glave da su djeca budućnost svake države. To jest i mora biti broj jedan i glavni prioritet svake države – obitelj. Moja je mama odgojila jedanaestero djece. Toliko je trenutačno i unuka, a na putu je i dvanaesto. Tomašević ima psa. Tko je više dao ovoj državi i društvu? Tko će raditi, stvarati ili ne daj Bože braniti ovu državu? Boško sigurno neće. Nisu niti ostali možemovci pretjerano otvoreni životu. Primjerice, Rada nije svijetu dala niti jednu snažnu ženu. Zauzeta je gomilanjem kapitala.
Kad feminizam ne bi bio rak društva, štitio bi nerođenu djecu
Hod za život događa se jednom godišnje u gradu Zagrebu. Okupi se par tisuća ljudi ili koliko već, pošalje se poruka da je život vrijedan i da ga treba štititi od začeća do naravne smrti, zapjeva se i zapleše, djeca skakuću po Zrinjevcu i potom se svi upute svojim kućama i životnim brigama. Ništa opasno, no ima onih koji se tog događaja plaše kao vrag egzorcista.
Ono što je meni osobno kruna svakog Hoda su svjedočanstva, posebice žena, koje su se suočile s teškim životnim situacijama i dijagnozama svoje djece i unatoč tome odabrale život. I nijedna nije požalila. Ima i tužnih slučajeva žena koje su društvo i najbliža obitelj natjerali na pobačaj. To je na svima njima ostavilo ožiljak koji će nositi cijeli život, no opet ih spoznaja da je život vrijedan i svet vuče dalje. Najviše im u tome pomažu – njihova djeca, odnosno radost života. Hod za život donosi u naše društvo veliko osvještenje kakvo je zlo djetetu oduzeti život i kakve posljedice to ostavlja na žene.
Kada feminizam ne bi bio rak društva, u nekom alternativnom svemiru, glavna bi misija feminizma bila štititi nerođeno dijete koje se nalazi u tijelu žene. Nije li to i logično? Nije li dijete nešto najvrjednije svakoj ženi i majci? U konačnici, jednako se pobacuju i muška i ženska djeca, čak i više ženska u mnogim kulturama koje ne cijene žene kao naša zapadna i kršćanska, čak i ovakva bolesna kakva danas jest.
U ime obitelji sve plaća, Zagreb Pride paradira na račun građana
Oko čitave ove sada aktualne priče u kojoj Tomašević opstruira Hod za život u Zagrebu, a laže da to ne radi; zabranjuje zastave Hoda na ulicama, dok će one šestobojne visjeti mjesec dana, te panično traži popis izvođača tražeći jednog čovjeka; meni su u oko zapele prijetnje gradske vlasti kako će organizatorima Hoda naplatiti, karikiram, crkne li i golub na Jelačić-placu za vrijeme trajanja manifestacije.
Krajem ožujka 2026. udruga U ime obitelji primila je rješenje gradske vlasti o dozvoli postavljanja četiri štanda na Trgu Republike Hrvatske te korištenju jednog turističkog autobusa. Dok se LGBT udruzi Zagreb Pride iz gradske blagajne plaćaju svi mogući troškovi održavanja parade, U ime obitelji će dobiti po džepu ne budemo li „hodali po jajima“.
Napišete li Zagreb Pride u aplikaciju iTransparentnost Grada Zagreba vidjet ćete kako se kulturi smrti plaća sve što joj je potrebno. U dvije godine Tomašević je udruzi dao više od 70.000 eura za aktivnosti koje su društvu ne samo potpuno beskorisne već i štetne. Gradska vlast i Zagreb Pride su kao prst i nokat.
Grad je LGBT ekipu počastio i policom osiguranja!
Dok se udruzi U ime obitelji maše prstom pred nosom i upozorava da ne smije biti preglasna, Tomašević je jednoj tvrtki platio oko 650 eura da izmjeri buku na tzv. povorci ponosa. Dobili su organizatori Hoda i podatke o najvećoj dozvoljenoj razini buke. Hoće li se mjeriti buka pa naplatiti Hodu ukoliko premaši za pola decibela?
Iz gradske uprave od Hoda za život se traži i zaštita grada od – svjetlosnog onečišćenja! Kako se svjetlosno onečišćuje grad usred bijela dana, vjerojatno i sunčanog, to znaju ekološki stručnjaci poput Tomislava Tomaševića od Cambridgea. Kako uopće dopušta Festival svjetla?!
S druge strane, Zagreb Prideu Grad je 2024. platio najam opreme za paradu u visini od 5.125 eura. Grad je LGBT ekipu počastio i policom osiguranja! Za slučaj da bilo tko iz Hoda bude koristio električnu energiju, Grad će to naplatiti, kao i svaku oštećenu plohu na kojoj će zagovornici prava na život boraviti. Pomakne li se ijedna kocka na Trgu bana Josipa Jelačića, platit ćete hodači! Doduše, prije Hoda gradska bi vlast trebala popisati sve oštećene kocke i rubnike na trasi Hoda za život kako bi znali što je već bilo oštećeno. Previše posla, najbolje im je da to preskoče…
Uostalom, istog se dana obilježava i Dan Europe na Trgu, koji se tamo nikada nije obilježavao, što nema veze s Hodom za život! Desetak političara i dvanaest prolaznika preplavit će centralni gradski trg mašući EU zastavama.
A CO2 onečišćenje?
Tomašević je putem svojih aparatčika upozorio građane koje mrzi da nikako ne smiju ometati svoju okolinu ili neke druge manifestacije. Dakle, mi smo potencijalna smetnja, prijetnja, paraziti koji narušavaju spokoj i mir Tomaševićeve partizanske republike, dok su prajdovci sa svojim bubnjevima i zviždaljkama melem za uši, a kondom haljinama užitak za oči.
Jednu je stvar Tomašević zaboravio. Naime, ljudi onečišćuju planet i samim svojim postojanjem, odnosno disanjem. Stoga, trebao bi nam i naplatiti za svaki gram CO2 koji će biti ispušten u atmosferu grada koji supergradonačelnik posebno štiti svojim eko politikama. A zašto je onda kvaliteta zraka izrazito loša, pitate se, dok gradom upravlja zelena ljevica? Kriv je pokojni Bandić! Ili “hodači”?
Uglavnom, ista pravila vrijede za sve, kazao je vjerodostojni Tomašević koji ne mrzi. Jedva čekam vidjeti što smiju, a što ne smiju prajdovci i hoće li im i ove godine gradonačelnik platiti najam WC-a.
