Kreće ruska liberalizacija nakon eliminiranja zapadne konkurencije
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 29 Rujan 2023 12:05
Državna kontrola nad ključnim resursima spasila Rusiju
– Ukrajinski rat i snažne zapadne sankcije otvorile su mogućnost za veću liberalizaciju ruskog strateškog sektora – onog energetskog. Straha od ulaska moćnih zapadnih kompanija kroz one ruske, privatne, i njihovog ovladavanja ruskim resursima i prihodima više nema;
– Kako zapadne tvrtke u Rusiji više nemaju što tražiti, širi se prostor za ulazak kineskih i indijskih energetskih kompanija u zajedničke projekte – prije svega na Arktiku. One to već obilato koriste;
– Biden, u međuvremenu, u Aziji igra svoje protukineske igre
U Kini su prije nekoliko dana otvorene Azijske igre – veliko sportsko natjecanje, svojevrsna azijska olimpijada. Međutim, nas puno više zanimaju one geopolitičke igre koje se počinju igrati na azijskom tlu (počele su već puno ranije) i čija dinamika najbolje ukazuje na tektonske globalne poremećaje, kao i na prebacivanje političkog i gospodarskog težišta sa zapada upravo na tu regiju.
Ali krenimo redom.
Rusija sređuje svoj plinski biznis
Poznato je kako na ruski izvoz prirodnog plina gotovo monopolističku poziciju ima tamošnji plinski div Gazprom, dok su privatni proizvođači usmjereni uglavnom na proizvodnju ukapljenog (LNG) plina (naravno, i Gazprom je već ranije dio svoje proizvodnje diverzificirao u tom smjeru prateći globalne trendove i profitabilnost LNG biznisa).
Međutim, ruske privatne energetske tvrtke ograničene su po pitanju izvoza različitim zakonima koji im onemogućuju ili otežavaju plasman proizvedenog ukapljenog plina na inozemna tržišta.
Rusija je time željela zaštititi svoje prirodne resurse i financijsku dobit od prelaska u ruke velikih inozemnih kompanija, koje bi, u slučaju potpune liberalizacije, sigurno povećali svoje, ionako do najnovijeg sankcijskog doba značajne udjele u ruskom energetskom sektoru. Bilo
Drugim riječima ruska država čvrsto je kontrolirala energetski sektor zemlje zbog čega je vrlo često bila izložena kritikama Zapada, sklonog liberalizmu, odnosno slobodnom tržištu i konkurentskom nadmetanju.
Državna kontrola nad ključnim resursima, umjesto liberalizacije, sada je spasila Rusiju
Samo zbog svoje snage i veličine, odnosno zbog velike važnosti zemlje za globalno energetsko tržište, Rusija se uspjela othrvati navedenim kritikama i pritiscima i nastaviti suradnju sa Zapadom i u uvjetima državne kontrole svog energetskog sektora.
Ona se na kraju po Rusiju pokazala i spasonosnom iz perspektive aktualnih geopolitičkih borbi sa Zapadom i u uvjetima nametnutih neviđenih sankcija. Vladi je, naime, lakše, u takvim – krajnje složenim uvjetima predlagati i donositi konkretne strateške odluke, nego kada bi se radilo o mnoštvu međusobno isprepletenih i konkurentskih interesa privatnih kompanija koje bi bilo teško usklađivati. To bi, uostalom, iziskivalo puno vremena, kojeg Moskva nije imala jer je bila primorana donositi žurna rješenja za operacionalizaciju nove strategije okretanja ruskog gospodarstva na Istok, i općenito prema tzv. Globalnom jugu nakon rušenja svih mostova suradnje sa Zapadom (prije svega u ovom posljednjem radilo se o odluci samog Zapada).
Problem s američkim vojnoindustrijskim sektorom
Problem navedene prirode, mnoštva isprepletenih privatnih interesa, upravo sada dolazi do izražaja u Sjedinjenim Državama po pitanju vojnoindustrijskog kompleksa, koji se u golemoj većini nalazi u privatnim rukama (na završetku Drugog svjetskog rata, pa sve nekako do sredine Hladnog rata, on je bio u većinskom vlasništvu američke države ili kasnijem približno jednakom omjeru vlasničke strukture). Ovakvim stanjem država je potpuno izgubila kontrolu nad jedinim od ključnih strateških sektora u SAD-u (ista je stvar i s onim energetskim), što je dovelo je do toga da o vrstama i količinama proizvodnje oružja odlučuju privatni ulagači. A oni su, razumljivo, prije svega zainteresirani za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda (poput zrakoplova F-35 i sl.) koji donose najveći profit, dok zanimanja za klasične, zastarjele vrste oružja (poput topništva) i streljiva više da gotovo i nema, što se itekako osjeća i po pitanju isporuka oružja i streljiva Ukrajini. Osim toga, potpuna privatizacija obrambenog industrijskog sektora dovela je do razvijenog lobizma, a gdje je lobiranje (makar bilo i ozakonjeno kao što je u SAD-u), uvijek ima i korupcije. Sve to skupa na kraju samo dodatno poskupljuje kako samu proizvodnju tako i finalni proizvod. Ulagačima i više nego dobro.
Ukrajinski rat sve je promijenio
Međutim, nakon što su se zbog ruske invazije na Ukrajinu krajem veljače prošle godine protiv Moskve počele uvoditi povijesno neviđene sankcije kroz različite sankcijske pakete od strane SAD-a i EU-e, između ostalog i one u sferi energetike, mnoge su se zapadne tvrtke bile primorane pod pritiscima svojih vlada povući iz unosnih poslova u Ruskoj Federaciji.
Upravo to, čini se, otvara mogućnost za veću liberalizaciju tog ruskog strateškog – energetskog sektora. Naime, straha od ulaska moćnih zapadnih kompanija kroz one ruske, privatne, sada više nema. I to će, prema svemu sudeći s obzirom na razvoj ukupnih geopolitičkih odnosa i procesa na globalnoj razini – biti dugoročne prirode.
Jer čak i da se odnosi Zapada i Rusije već danas nekim „čarobnim štapićem“ poprave, što je, naravno, potpuno nemoguće, još bi trebalo proći puno vremena za uspostavu minimalnog međusobnog povjerenja, a da i ne govorimo o vraćanju stanja na ono prije ruske invazije, ili, još preciznije – na stanje predrevolucionarne Ukrajine do 2014. godine.
Osim toga, ruski je predsjednik Vladimir Putin prije nekoliko dana objavio vijest kako se Rusija konačno i službeno othrvala zapadnim sankcijama i uspjela vratiti razinu proizvodnje na onu iz 2021. godine tj. prije rata i uvođenja sankcija, i da taj proces više nikakve sankcije ne mogu zaustaviti niti Rusiji nanijeti nepremostive štete.
Olakšavanje proizvodnje i izvoza plina za privatne tvrtke
Zato i ne čudi danas pristigla vijest iz Moskve prema kojoj ruski parlament, Državna duma, uskoro, već ove jeseni, u razdoblju listopad-studeni, planira usvojiti zakon koji će ruskim privatnim energetskim tvrtkama koje posluju na Arktiku olakšati proizvodnju i izvoz tamošnjeg ukapljenog plina (LNG).
Prije svega je za takvu odluku zainteresirana najveća ruska privatna LNG kompanija Novatek, u vlasništvu Leonida Mihelsona, koja planira nekoliko novih pogona za proizvodnju ukapljenog plina.
Inače, Novatek je do uvođenja zapadnih proturuskih sankcija nakon ruske invazije na Ukrajinu veliku većinu svojih proizvoda (LNG-ja) izvozio na zapadna, prije svega europska tržišta, a to u znatnoj mjeri još uvijek traje. Naime, usprkos krajnje zaoštrenim međusobnim odnosima, dizanja u zrak ruskih baltičkih plinovoda Sjeverni tok (čija je godišnjica bila upravo jučer), snažnim sankcijama i protusankcijama i td., Europska unija još se nije u potpunosti odrekla ruskog plina, već to planira učiniti postupno – do 2027. godine.
Jasno je i zašto: potpune zamjene tj. alternative ruskom plinu jednostavno još uvijek nema (uvoz ruskog plina u EU iz Rusije u posljednjih se godinu dana smanjio u velikoj mjeri). Zato, npr. ruski ukapljeni plin i dalje stiže do zapadnoeuropskih obala, prije svega u LNG terminale u Nizozemskoj i Španjolskoj.
Dakle, ruska Duma će razmotriti prijedlog zakona o liberalizaciji izvoza LNG-a (ono što je Zapad već odavno tražio) iz područja sjeverno od 67 stupnjeva sjeverne geografske širine (Krasnojarski teritorij i Nenecki i Jamalo-Nenečki autonomni okruzi).
“Prijedlog zakona je već usvojen u prvom čitanju. Radi se o vladinu prijedlogu. Planiramo ga usvojiti u drugom i trećem čitanju u listopadu,” – rekao je Pavel Zavalni, šef Odbora Dume za energetiku, na konferenciji “Nafta i plin Sahalina”, prenosi ruski medij Interfax.
Drugi zakon o proširenju popisa tvrtki kojima je dopušten izvoz LNG-a za projekte od najmanje 20 milijuna tona godišnje bit će razmatran 11. listopada, kazao je Zavalni.
Trenutačno Gazprom (koji je većinski državna tvrtka) i njegove podružnice imaju ekskluzivno pravo na izvoz LNG-a. To je dozvoljeno i tvrtkama s 50% državnog udjela ili privatnim tvrtkama koje imaju dozvolu za podzemna bušenja.
Ova situacija koči prije svega Novatekove projekte. Čelnik tvrtke Leonid Mihelson naveo je primjer srednje tonažne tvornice Cryogaz Vysotsk na Baltičkom moru, koja izvozi LNG samo prema uvjetima komisionog ugovora s Gazprom Exportom.
Ove je godine takva shema donijela probleme projektu, budući da je njemački Uniper, koji tuži Gazprom, uspio sudskim putem privremeno blokirati financijske transakcije ruske tvrtke s klijentima Cryogaza Vysotsk i, primjerice, opskrbu Finske koja je stala.
Ulazak kineskih i indijskih tvrtki
Ako već u Rusiji ne mogu ostati ili ponovo ući zapadne energetske tvrtke, spomenuta namjera promjene ruskog zakona u energetskoj sferi sigurno će dobro doći kineskim i indijskim tvrtkama i investitorima na Arktiku. Kineske već od ranije surađuju s onim ruskim po pojedinim arktičkim LNG projektima, a one indijske se također namjeravaju aktivno uključiti.
Upravo je rusko-indijska energetska suradnja, ne samo kroz uvoz ruskih energenata, već i kroz sudjelovanje u zajedničkim projektima bušenja odnosno proizvodnje i plasmana, i intencija Moskve i New Delhija koji se uspio osloboditi svih pritisaka od strane Washingtona po pitanju suradnje s Rusijom u sferi energetike i uvoza naoružanja.
U zamjenu za svoje uključivanje u američke geopolitičke i vojnosigurnosne projekte u Indopacifičkoj regiji, poput QUAD-a. Washington bi, naime, htio imati Indiju na svojoj strani u provedbi svoje protukineske strategije i tu želju uopće ne skriva.
Međutim, New Delhi je u tome krajnje oprezan (ipak Indija graniči s Kinom, a ne ni SAD ni NATO, a osim toga s Kinom ima snažne trgovinske odnose te je članica zajedničkih multilateralnih formata poput BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO). On zato prihvaća suradnju sa Sjedinjenim Državama – uključno i onu obrambenu, ali ne na protukineskoj osnovi, već kao dodatno jamstvo svoje sigurnosti i osiguranja svojih gospodarskih interesa u što svakako spada i pokušaj smanjenja kineskog utjecaja u regiji – što je po Indiju svakako povoljno gledano iz kuta njenih naraslih ambicija.
Amerikanci pažljivo biraju nove partnere u Aziji
Nešto slično sada čini i Vijetnam kojeg je nedavno posjetio osobno američki predsjednik Joe Biden s ciljem jačanja gospodarske, između ostalog i visokotehnološke suradnje i prihvaćanja dijela američkih investicija koje napuštaju Kinu.
Hanoi, naravno, sve to želi, jer se takva prilika rijetko pruža i od pametnih igrača nikada ne propušta. Ali poput New Delhija, ne želi sudjelovati u američkoj strateškoj borbi protiv Kine s kojom ima najrazvijenije trgovinske odnose, a s njom također i graniči. S Washingtonom, tako, nije želio niti uspostavu obrambene suradnje, što je Indija pak učinila. Vjerojatno se radi o učinku krvavog Vijetnamskog rata koji je još uvijek živ u sjećanjima Vijetnamaca.
Sjedinjene Države fokus biranja svojih partnera u Jugoistočnoj Aziji, razvidno, usmjeravaju na države koje imaju neriješene teritorijalne sporove s Kinom, poput spomenutih Indije i Vijetnama, kao i Filipina. Pritom im uopće nije važno jesu li one demokratske ili pak imaju marksističko-lenjinistički ustroj kakav je primjerice onaj u Vijetnamu.
Komunistima na komuniste
Paradoks, s obzirom na poznatu Bidenovu retoriku iz sfere ideologije, leži u tome da bi se rigidni komunistički Vijetnam, prema američkim željama, valjda trebao boriti protiv istog takvog sjevernokorejskog ili kineskog koji je u odnosu na ova dva znatno liberalniji.
Što se pak prakse tiče, čini se kako Bidenova administracija u svojoj novoj azijskoj strategiji želi koristiti prokušane metode Henryja Kissingera, koji je uspio zavaditi tadašnje komunističke divove i susjede – SSSR i Kinu, uvlačeći potonju u svoj tabor kroz ponudu izdašnih američkih investicija i kreditnih linija u zamjenu za očekivanje kineske demokratizacije i prihvaćanja američkih pravila igre. Iako se taj projekt na kraju pokazao potpuno kontraproduktivan: do kineske demokratizacije i prihvaćanja američkih pravila globalne igre na kraju nije došlo, ali je zato došlo do neviđenog kineskog gospodarskog rasta i njenog prerastanja u globalnu ekonomsku velesilu, skoro jednaku SAD-u.
Vidjet ćemo u kojem će se smjeru sve ovo dalje odvijati. Poglavito sada, kada se iznova počinje „kuhati“ na Korejskom poluotoku kroz aktivni i pojačani ulazak SAD-a (u Južnu Koreju) i Rusije (u sjevernu Koreju).
Kina sve ovo što se događa u „njenom dvorištu“ gleda s velikom pozornošću. Za sada je ipak primarno fokusirana na Tajvan i na prijeteći nadolazak gospodarskog (trgovinskog) rata sa SAD-om koji se čini sve više neizbježnim.
Ali zbog toga ne treba imati iluzija da sve ovo, o čemu je u ovoj analizi bilo riječ, Peking sada prepušta na milost i nemilost ostalim velikim igračima, a da prije toga i on o svemu tome nema nešto reći.
