Malić o Thompsonu, Milanoviću i Jergoviću: 'Neki se ne mire s Hrvatskom ni nakon 35 godina'
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 09 Rujan 2025 16:07
Dekonstruira se novija hrvatska povijest, tako što se održavaju komunistički mitovi, a demitologizira Domovinski rat iako ne znam što se ima demitologizirati kad si bombardiran i raketiran. Dekonstrukcija u filozofiji i lingvistici slična je dekonstrukciji u građevinarstvu. Upotrijebiš, jedan, dva ili više uglova gledanja i onda preko Domovinskog rata pređeš parnim valjkom da od njega ne ostane ništa osim besmisla.
Marko Perković Thompson, sporni festivali u Benkovcu i Šibeniku, prijetnje Miljenku Jergoviću, opoziv ministrice Nine Obuljen Koržinek... Sve su to teme koje su proteklih tjedana hrvatsko društvo podijelili na one za i one protiv, lijeve i desne. Za komentar društvene situacije u zemlji upitali smo istraživačkog novinara Gordana Malića.
Dosta se zadnjih dana govorilo o festivalima u Benkovcu i Šibeniku te braniteljima koji su se protiv njih pobunili. Kako Vi gledate na cijelu situaciju?
Ljeto je za većinu vrijeme odmora i opuštanja, a nekome pravi trenutak za protest i subverziju. Valjda ove što odmaraju s obiteljima ili se, ne daj Bože, provode, treba držati u stanju budnosti. To i jest smisao aktivizma, da te bude iz komfora i gnjave kad to najmanje želiš. Tako je već niz godina. U politici i društvu ljeto postaje vrijeme priprema za jesenski povratak oporbe na scenu, tj. u saborske klupe. Kad kažem oporbe, mislim i na lijevu kulturnu scenu. Prije par godina, prvi put od nastanka države, imali smo izvanrednu sjednicu Sabora. Probajte se danas sjetiti zbog čega? Većina neće imati pojma.
Glavni problem festivala, navodili su branitelji, bio je njihov sadržaj koji se, smatrali su, protivio vrijednostima Domovinskog rata te iskrivljavao povijest. Ipak, mnogi su za to rekli- umjetnička sloboda. Ono što se međutim sigurno može problematizirati je činjenica da su oba festivala dobivala novčanu potporu Ministarstva kulture.
Osim u razdobljima vladavine mimetike i socrealizma kada je prava umjetnost zabranjena, ona u pravilu jest iskrivljavanje stvarnosti i povijesti. Theodor Adorno je govorio je da će se u umjetničkim djelima manje uživati, ako se ona bolje razumiju... Mislim da nije tako kada je u pitanju angažirana umjetnost na djelu u Benkovcu, ali i na drugim mjestima u Hrvatskoj. Ona je jednako blizu socrealizmu, kao i zahtjevi za njenim zabranama.
Kao prvo, svi već znamo što se prikazuje i o čemu se govori na tzv. subverzivnim festivalima u Hrvatskoj. Dekonstruira se novija hrvatska povijest, tako što se održavaju komunistički mitovi, a demitologizira Domovinski rat iako ne znam što se ima demitologizirati kad si bombardiran i raketiran. Dekonstrukcija u filozofiji i lingvistici slična je dekonstrukciji u građevinarstvu. Upotrijebiš, jedan, dva ili više uglova gledanja i onda preko Domovinskog rata pređeš parnim valjkom da od njega ne ostane ništa osim besmisla.
Koja su to gledišta s kojih se dekonstruira Domovinski rat?
Reihl Kir postaje jedan pogled na rat, Aleksandra Zec drugi, Vještice iz Rija treći, a zapravo se radi uvijek o jednom te istom pogledu. Postoje ljudi i strukture u našem društvu koje se ne mogu pomiriti s idejom nacionalne države ni 35 godina nakon njenog stvaranja. Sve u vezi s tim proglašavaju mitom i zagovaraju tzv. građansku državu što god ona bila. Ako je na tradicijama SFRJ, onda sigurno ne bi bila i građansko društvo nego oblik diktature.
Treba li se takva umjetnost zabranjivati? Naravno da ne, bolje da to vidimo, nego da ne vidimo. Treba li se financirati iz budžeta? Opet ne. Angažirani kulturnjaci za sebe tvrde da su umjetnici i da su njihove predstave umjetnost, a da se politikom zapravo bavi Marko Perković Thompson, on valjda nije pjevač. Oni koji tvrde da se branitelji ponašaju kao SUBNOR nemaju pojma što je SUBNOR predstavljao ni što je bila socijalistička Jugoslavija. Takve su i usporedbe moderne Hrvatske i Jugoslavije. Po njima je moderna zapravo bila SFRJ. I jest, bila je modernija od Kraljevine SHS, a bila je i diktatura kao i kraljevina koja je odnijela puno manje života... U socijalističkoj Jugoslaviji od Titove smrti do raspada izrečeno je oko 500 godina zatvora po osnovi verbalnog delikta. U socijalizmu s ljudskim licem bojao si se zabrana, tko ih se danas boji? Pa iz svega je vidljivo da ih priželjkuju.
Na udaru se zbog festivala i uključenosti Ministarstva našla resorna ministrica Nina Obuljen Koržinek. Kako u ovom svemu vidite njenu ulogu? Smatrate li da dobro obavlja svoj posao i što mislite o inicijativi za njen opoziv koju je u Saboru pokrenuo Most?
Rasprave o povjerenju uvijek promoviraju onog koji ih predlaže, u našem Saboru to je uglavnom Most, jer drugih ideja i nemaju. To je legitimna demagogija koja ima svrhu, unijeti kaos u redove vladajuće koalicije. Da do rasprave dođe na udaru bi se našao Domovinski pokret jer bi bio prisiljen podržati ministricu, ako želi ostati u koaliciji.
Ja ministricu Obuljen Koržinek vidim kao obrazovanu, kvalificiranu resornu ministricu, doktorirala je upravo na temama o kojima razgovaramo, koja o realnoj politici nažalost ne zna puno ili ne želi znati previše. A kulturni ratovi koje neprekidno vodimo samo su jedan od oblika realpolitike.
To da Ministarstvo kulture financira knjige u kojima se otvoreno zagovara rekonstituiranje Jugoslavije kroz kulturnu politiku i suradnju u regiji, kako ovih dana piše politologinja Mirjana Kasapović, to nije znak inkluzivnosti nego neimanja nacionalne strategije. Strategija nije samo kad poplaćaš sve koji nešto traže, i one s kojima se slažeš i one s kojima se ne slažeš, nego kad imaš i neki poželjan društveni smjer koji slijediš. Toga baš i ne vidim.
Pojavila se u međuvremenu i informacija da je na zgradi književnika Miljenka Jergovića osvanula prijeteća poruka upućena njemu. Kako gledate na taj događaj i način na kojeg su javnost i neki poznatiji pojedinci na njega reagirali?
Svaki izraz prijetnje, slovom, brojkom ili slikom jest prijetnja. Oko toga nema dvojbi. Druga stvar je što iza nje stoji, kakve su zapravo namjere onog koji je upućuje, koliko je ozbiljan, je li to sve – kao što kod grafita obično jest. U svakom slučaju to nije nešto što se relativizira ili ironizira. Iz osobnog iskustva znam da manje neugodnosti doživiš od ljudi koji su nešto pisali od tebi, nego od onih o kojima si ti pisao. A on je u svojim polemikama ljude nazivao ološem, stokom, govnima, pozivao ih na samoubojstvo. Ne znam koji mu je đavo, povampirio se jer ga ne predlažu za Nobelovu nagradu?
Vlade premijera Plenkovića, kako piše Mirjana Kasapović, uložile su više od 100 tisuća eura u prijevode njegovih knjiga. Više nego u djela i jednog drugog pisca. Bez prijevoda nema prodaje knjiga u inozemstvu ni zarade od toga. Ne možeš biti ni najprevođeniji hrvatski pisac, prevođeniji i od Mire Gavrana, ako ministarstvo ne ubaci žetone u džuboks. Zar to nije dokaz da je prihvaćen? Ali ne, njemu to ne odgovara jer želi da svi vide to kao žrtvu, kao kaznu... Halo, kako kad ga Milanović prima u audijenciju, a Plenković mu daje lovu? Ugroženost postaje društveno sve prihvatljiviji obrazac žicanja love. Sve je borba za mjesto oko kazana, kultura najviše.
Kako bi u ovom svemu ocijenili ulogu predsjednika Republike Zorana Milanovića koji se sastao s Jergovićem u svom uredu, a kasnije nenajavljeno posjetio i šibenski festival FALIŠ?
Mislim da mu ne ide najbolje s imenovanjem veleposlanika i predsjednika Vrhovnog suda, pa se sprema na jesenski pritisak. Dobro mu dođu svi ovi u kojima tinja revolucionarni duh, potencijalni blokaderi institucija kakav je i sam.
Kakva Vam se pak čini pozicija premijera Andreja Plenkovića i vladajuće koalicije općenito, osobito HDZ-a? Posljednjih dana bili su dosta pod udarom ljevice zbog "ustašizacije društva".
To njima odgovara. Idealna pozicija je kad svi, i s ljevice i s desnice, s kulturnih rubova i iz središta, dolaze kod premijera Plenkovića po lovu. To se kod nas zove politički centar. S druge strane primjećuje se njegov odmak od ljevice i ljevičarskih narativa kakvi su postojali u vrijeme koalicije sa Srpskim narodnim vijećem. SNV nije par godina na vlasti i već vidi povratak ustaštva i buduće Jasenovce.
Moram reći da smatram društveno neprihvatljivim i nepristojnim urlati za Dom spremni na svakom koraku i u Saboru. To je stari hrvatski pozdrav onoliko koliko je i autentičan i novi Stari most u Mostaru. Ali izvan tih navijačkih izljeva hrvatska je demokratska, tolerantna, otvorena i sigurna zemlja. To ne tvrdim samo ja, to govore svi pokazatelji i sva istraživanja. To vam govore i stranci. Kad pitaš turiste iz bogatijih država oni bi sutra tu doselili, a kad pitaš naše kao da bi sutra otišli.
Ako se pita ljevicu, početna točna svih nabrojanih događaja, osobito "ustašizacije društva" je Thompsonov koncert na Hipodromu. Kako ste Vi vidjeli taj koncert i bi li rekli da je taj događaj bio toliko značajan i loš po hrvatsko društvo kao što ga pojedinci žele oslikati?
Vidim ga kao ventil za ono čega nema u manistreamu, iskrene ljubavi prema domovini. Nekima je to nemoderno, za jedan dio i nemoguće jer kako se može voljeti cijela Hrvatska, možda neki kraj kao Dalmacija kod Nikole Tomassea, zavičaj, neka planina ili otok, ali Hrvatska? To se smatra nacionalizmom. Mi na estradi, ali i na ukupnoj kulturnoj sceni i u medijima toga nemamo, a upravo to je ono što bi moglo amortizirati radikalizam koji pomalo guta zemlje Europe.
Thompson ima veliku ulogu u održavanju nacionalnih osjećaja. Ja priznajem da to baš i ne slušam, on je jedan moderni guslar, na svoj način širi povijesne mitove i održava usmenu kulturu živom. Sviđa mi se nekoliko pjesama i to je sve. Bilo bi dobro da objasni klincima da Za dom spremni nije samo pozdrav HOS-a nego i ustaški pozdrav. Njemu bi sigurno više vjerovali nego Jergoviću, ali to je rizik koji mu očito ne treba. Sigurno je da poslije njegovog koncerta na Hipodromu nije bilo nacionalističkih izgreda, antisrpskih prosvjeda, subverzija protiv Srpske pravoslavne crkve. Ni ikakvih subverzija desnice, što se ne bi moglo reći za lijevi spektar.
Tenzije između desnice i ljevice već neko vrijeme nisu bile ovoliko opipljive. Smatrate li da je ovo samo dimna zavjesa kojom se žele sakriti puno veći problemi društva/ekonomije/politike ili su možda u pitanju rasprave i sukobi koji su se već odavno odlagale pod tepih i bilo je samo pitanje vremena kad će se dogoditi?
Dolazi jesen i plaćaju se računi ljeta. Uskoro se na stol vraća jedina krizna tema, a to je inflacija.
