 |
HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! POČIVAO U MIRU BOŽJEM! (02.01.1945. – 29.11.2017.) |
Komunizam je tolerirao korupciju, stvorena je generacija podobnih…
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 20 Veljača 2023 11:26
Sve to je omogućeno postojećim izbornim sustavom koji proizvodi takvu političku kartu Hrvatske kojoj i danas svjedočimo. Postoji povezanost kontinuiteta dugoga trajanja. Ako tolerirate nepravilnosti i ponašate se kao da ih nema ili da ne postoje, onda ih potičete. Komunistički sustav prešutno je tolerirao korupciju i poticao sve pojedince da budu prosječni u svemu
Nedovoljno smo istražili bivši komunistički sustav, tu ne mislim na osobne sudbine pojedinaca i političke odabire naših prethodnika, nego isključivo na način funkcioniranja sustava koji je uzrok današnje situacije. Nismo zaspali u socijalizmu i probudili se u ovom današnjem sustavu, nego smo iz njega povukli mnoge navike, predrasude, načine rada, ponašanja i odgoja. – kaže u razgovoru za Glas koncila dr. sc. Davorka Budimir, predsjednica udruge Transparency International Hrvatska.
Razgovor u nastavku prenosimo u cijelosti.
Prema jednomu istraživanju, Indeksu percepcije korupcije, Hrvatska je popravila svoju poziciju za šest mjesta u odnosu na prošlu godinu. Koliko je korupcija danas raširena u Hrvatskoj? Gdje se sve očituju »simptomi« korupcije?
Dr. sc. Davorka Budimir: Korupcija je izrazito složena i teško iskorjenjiva društvena pojava koja se brzo prilagođava promjenama i mutira. Može se usporediti s više slika. Primjerice, kada pogledate drvo tijekom zime, možete vidjeti stablo bez listova i nametnike koji su zelene boje i u punoj snazi. Nadalje, korupcija je usporediva s teškim bolestima. Čovjek ne primjećuje prve simptome bolesti, a u kasnijim fazama postaje nemoguće ozdraviti.
Isto je i s korupcijom. Ona razara neku zajednicu iz temelja i ne dopušta da se zdravi dijelovi razvijaju, jačaju i rastu. Danas možda više nego ikad prije u Hrvatskoj živimo korupciju u vlastitim životima. Ljudi postaju svjesni da ne mogu zadovoljiti ni jednu osnovnu životnu potrebu i da materijalna moć ima golem utjecaj na sve što ih okružuje.
Teško je zaposliti se na temelju stečenoga znanja i kvalifikacija. Teško je liječiti se redovitim i normalnim kanalima koji bi trebali biti solidarni i pružiti zdravlje u trenutku kada ga pojedinac treba i očekuje. Teško je odgajati djecu i mlade pozivanjem na poštenje i odgovornost, a istodobno kršiti te temeljne vrijednosti u vlastitom životu. Teško je i u starosti biti ostavljen, osamljen i prepušten vlastitoj nemoći, iako osoba zna da je radila i živjela u dobroj vjeri i nadi u pravdu.
Tko za takvu, kako kažete, tešku situaciju korupcije ima najveću odgovornost u hrvatskom društvu? Treba li pogled usmjeriti prema donositeljima političkih odluka?
Dr. sc. Davorka Budimir: Možda je najveće razočaranje građana u one koji su u izbornom procesu osvojili vlast kako bi upravljali javnim dobrima i zajedničkim poslovima. Tu mislim na sve političare, na vlasti i u oporbi, bez obzira na dužinu političkoga staža. Svaka nova garnitura lošija je od one prethodne, bez socijalnoga kapitala i vještina vođenja. Sve se svodi na njihovu težnju za materijalnom moću, povlasticama i društvenim utjecajem te donošenjem obvezujućih odluka za sve građane.
Borba protiv korupcije svedena je isključivo na političke obračune između političkih aktera koji se time koriste kako bi došli na vlast ili kako bi nekoga svrgnuli s vlasti. Borba postaje trajni križ na leđima pojedinih građana koji su stigmatizirani poput prijavitelja nepravilnosti ili svih onih koji pravdu čekaju u dugotrajnim sudskim procesima. Za njih presude nakon dvadesetak godina postaju nebitne i zakašnjele.
Koliko je o raširenosti korupcije u pojedinom društvu moguće zaključivati isključivo na osnovi indeksa percepcije?
Dr. sc. Davorka Budimir: Nema veće štete za prosperitet društva od korupcije koja omogućava da se nezakonite aktivnosti namjerno prikrivaju, a izbijaju u javnost kroz skandale, istrage i suđenja. Zbog tajnosti koruptivnoga djelovanja ne postoje čvrsti empirijski podatci na temelju kojih se može procijeniti apsolutna razina korupcije u nekoj državi. Empirijski podatci mogu pokazati samo to koliko su učinkovita pravosudna tijela, tijela javne vlasti ili pak mediji u istraživanju i otkrivanju korupcije.
Na taj način moguće je procijeniti stanje korupcije u javnom sektoru. Indeks percepcije korupcije nužno je ograničen u svom opsegu jer uključuje samo dojam o korupciji javnoga sektora – među dužnosnicima, političarima ili službenicima – odnosno takozvanu administrativnu i političku korupciju. Procjenjuje se zlouporaba povjerenih ovlasti, podmićivanje dužnosnika, izigravanje postupaka javne nabave, pronevjere javnoga novca, uspješnost antikorupcijskih mjera u javnom sektoru i slično.
Procjenjuju se neke od sljedećih situacija: Koliko je vjerojatno da će javni dužnosnici koji zloupotrijebe svoju poziciju biti pod istragom ili kažnjeni? Kako se vlast obračunava s korupcijom? Postoje li jasne procedure povezane s raspodjelom javnih sredstava? Postoje li tokovi novca koji se ne kontroliraju? Je li uobičajeno plaćati mito za dobivanje poslova ili stjecanje povlastica?
To istraživanje potiče svijest o štetnosti korupcije na globalnoj razini, usmjerava vlast na djelovanje i promjene te omogućava usporedbu stupnja korupcije u javnom sektoru u različitim državama. Mjesto na ljestvici pokazuje poziciju u usporedbi s ostalim državama i ono nije toliko važno jer svake godine u istraživanju sudjeluje različit broj država, ali trend porasta ili smanjenja pokazuje smjer antikorupcijskih politika.
Hrvatska je najgora članica EU kada se gleda korupcija?
Možemo li se osloniti i na neka druga istraživanja kada je riječ o korupciji? Pokazuju li ona drukčije rezultate od ovoga indeksa percepcije korupcije?
Dr. sc. Davorka Budimir: Primjerice, Eurobarometar o korupciji objavljen u lipnju 2020. godine pokazao je da čak 97 od 100 hrvatskih građana smatra da je korupcija raširena, a njih 70 da se u protekle tri godine povećala. U Finskoj takav dojam imaju 22 od 100 građana. Također 84 posto anketiranih smatra da je korupcija dio naše poslovne kulture i da je poslovni uspjeh moguć samo preko političkih veza. Prema tom istraživanju Hrvatska je najgora članica Europske unije, a objavljivanje tih podataka prošlo je neopaženo u hrvatskim medijima i javnosti općenito.
Kada smo posljednji put razgovarali, u Hrvatskoj se donosio paket »antikorupcijskih« zakona, no opet svjedočimo brojnim slučajevima korupcije u hrvatskom društvu. Je li za iskorjenjivanje te prakse dovoljno donošenje zakonodavnih okvira?
Dr. sc. Davorka Budimir: Glavni uzroci korupcije u Hrvatskoj zaslužuju posebnu analizu jer daju moguće odgovore na pitanja zašto su razmjeri korupcije i njezina ukorijenjenost duboko usađeni u svijest građana i načine ponašanja u svakodnevnom životu. Prema našem istraživanju iz 2021. godine građani su prepoznali materijalizam i želju za stjecanjem bogatstva kao glavni uzrok pojave korupcije u Hrvatskoj, a na razini osobnoga integriteta tu treba dodati nedostatak samokontrole pojedinca i etičkih pravila.
Ponašanje političara loš je primjer građanima. Zakonodavni okvir sam po sebi ne znači ništa. Ključna je prevencija, tj. takvo djelovanje da se korupcija onemogući dobrom provedbom antikorupcijskih politika, neovisnim radom preventivnih tijela koja će voditi stručni, obrazovani pojedinci s integritetom, a ne politički imenovane osobe po stranačkom ključu ili političkim dogovorom nositelja vlasti.
“Iz socijalizma smo povukli mnoge navike i načine ponašanja”
Što bi onda trebalo učiniti da se suzbije korupcija? Možemo li se osloniti na alate, preporuke i iskustvo drugih zemalja? Kako graditi kulturu poštenja i suprotstaviti se zlu korupcije?
Dr. sc. Davorka Budimir: Kao društvo moramo se osloniti isključivo na sebe, vlastiti rad i pojedinačni integritet. Iskustva drugih država, tijela i pojedinaca mogu biti pomoć, ali nisu od presudne važnosti. Dobre prakse mogu pomoći, ali se ne mogu prepisati i provesti u našem kontekstu. Neki učinkovit i uspješan alat ne mora biti nužno dobar i za hrvatske prilike. Stalno se kao društvo sramimo svoje prošlosti i uvijek razloge neuspjeha tražimo u vanjskim faktorima. No, ključno je da poznavanjem vlastite prošlosti otkrivamo gdje smo radili pogrješke, da ih ispravljamo, ali onako da nama kao zajednici donese prosperitet.
Nedovoljno smo istražili bivši komunistički sustav, tu ne mislim na osobne sudbine pojedinaca i političke odabire naših prethodnika, nego isključivo na način funkcioniranja sustava koji je uzrok današnje situacije. Nismo zaspali u socijalizmu i probudili se u ovom današnjem sustavu, nego smo iz njega povukli mnoge navike, predrasude, načine rada, ponašanja i odgoja.
Osim toga, važno je da ne osuđujemo nikoga za vlastite odluke, postupke i ponašanje jer na to nemamo pravo. Tko zna kako bismo se i sami ponašali da smo bili u sličnoj situaciji. Ono na što bi trebalo upozoriti jest ipak ponašanje prve tranzicijske političke elite u Hrvatskoj početkom devedesetih. Imam dojam da smo se probudili u divljem kapitalizmu početkom devedesetih, a onda krenuli prema kasnom feudalizmu i raspolaganju zajedničkim dobrima kao u vazalnim odnosima.
S jedne strane ljudi su spremi odmah osuditi korupciju, ali traže kontakte i veze da bi došli do liječnika ili neke potvrde. Koliko takvi »mali« primjeri korupcije, ako se uopće može govoriti u tim terminima, utječu na povjerenje u institucije?
Dr. sc. Davorka Budimir: Mnogo je veći problem ravnodušnost kojoj danas svjedočimo. Navikli smo se na koruptivno ponašanje, a afere više i ne primjećujemo niti na njih reagiramo. One se danas tiču samo korupcijskih aktera i svih koji bi iz rezultata korupcijskih istraga mogli osobno profitirati u međusobnim obračunima na političkoj razini.
Na razini običnih građana promjena nema i njima ne možemo zamjeriti jer je njihovo ponašanje racionalno. Građani primjećuju da institucije ne funkcioniraju, a nedostatak povjerenja rezultat je osjećaj da su mnogo puta bili prevareni kada su unaprijed vjerovali. Ponekad je koruptivno ponašanje jedini izbor, posebno kada je u pitanju borba za život. Građani najmanje vjeruju političarima i političkim strankama, a što je razina upravljanja niža, korupcija je veća.
“Jedna od posljedica bivšeg sustava je način na koji se pojedinci biraju na pozicije”
Kada se gleda s te osobne razine, korupcija je i moralno pitanje jer se potpadanje pod utjecaj interesa, naklonosti, na neki način izdaje opće dobro. Živi li ta, moglo bi se reći, »vjernička« svijest o korupciji u našem narodu?
Dr. sc. Davorka Budimir: Opće dobro izdaje se svaki put kada smo kao pojedinci sebični. Sve materijalno što nam je dano trebalo bi služiti kvalitetnijemu životu svakoga čovjeka. Materijalna moć i želja za društvenim utjecajem polazi od posjedovanja. Novac, povlastice i napredovanje motiviraju na nezasitan način – što pojedinac više ima, više želi. Tako se uništavaju temeljne vrijednosti poput odgovornosti, poštenja i mirne savjesti.
Većina građana svoj život provodi na tim temeljima. Problem je u pojedincima koji na različitim pozicijama političke moći motive vlastitoga djelovanja vide u osobnom bogaćenju u kratku roku iskorištavajući tuđe resurse. Pri tome zaboravljaju da nisu imenovani ili izabrani na temelju vlastitih sposobnosti, nego kao podobni pojedinci u pozicijskom lancu.
Koliko je posljednji primjer objave poruka Vladinih dužnosnika potvrda da i dalje za zapošljavanje u državnim tvrtkama treba imati »preporuku«?
Dr. sc. Davorka Budimir: To je posljedica kontinuiteta dugoga trajanja institucija o kojoj sam govorila. Jedna od posljedica bivšega sustava jest način na koji se pojedinci biraju na pozicije. Hrvatski sustav zarobljen je i zabetoniran od podobnih pojedinaca koji se grčevito bore za očuvanje takvoga stanja kaosa u kojem jedino traju pojedinci, njihove pozicije i povlastice cirkulirajući na vlasti.
Stalno se govori o suočavanju s prošlošću, ali više mi se čini da trebamo suočavanje sa stvarnošću. To što ste nazvali »preporuka« u bivšem sustavu nazivalo se moralno-politička podobnost. Taj pojam sam je po sebi proturječan. Kako je moguće istodobno biti i moralan i podoban? On je pretpostavljao potporu sustavu koji je promicao prihvaćanje poslušnosti i straha. Tako je nastala negativna selekcija prema kojoj se razina kvalitete spuštala do današnjih razmjera. Oni su poražavajući za Hrvatsku.
Pri tome je ta mreža podupiratelja velika i nije samo institucionalna, nego je prožeta mnogim veto-igračima kroz neformalne kanale koji utječu na javnost i svakoga pojedinca. Strah od gubitka pozicije pokazuje da smo kao društvo nezreli. Kada prestane dužnost ili mandat, dolazi do gubitka i svih ostalih povlastica, a mnogi se pojedinci ne mogu vratiti u prijašnje profesionalne karijere jer ih većina nije ni imala.
“Komunistički sustav je prešutno tolerirao korupciju”
Na korupciju nisu imuni ni europski dužnosnici, koji su prije ulaska Hrvatske u EU jako pritiskali upravo u tom području. Svjedočili smo primjeru afere potplaćivanja potpredsjednice Europskoga parlamenta krajem prošle godine… Kako onda povući jasnu granicu između lobiranja i korupcije?
Dr. sc. Davorka Budimir: Korupcija nikada ne će biti iskorijenjena. Ni jedno područje, gospodarska grana ili politički poredak nije imun na korupciju. Postoje samo društva u kojima će razina korupcije biti niža, a život građana kvalitetniji, humaniji i pravedniji. Problem s lobiranjem jest u tome što to područje nije regulirano na način da se zna tko, kada i za koga lobira. Ta profesija postoji i u nas je u neformalnom obliku prisutna svakodnevno kod donošenja gospodarske, političke ili bilo koje druge odluke. Na sastancima se samo usvajaju unaprijed dogovorene odluke, do kojih se dolazi izvan formalnih institucija. Nije svako lobiranje korupcija.
Već ste više puta natuknuli odgovor, ali evo i izravnoga pitanja: Postoji li povezanost korupcije i komunističkoga nasljeđa?
Dr. sc. Davorka Budimir: Prvoj tranzicijskoj eliti s početka devedesetih treba zamjeriti uspostavu nepravednoga sustava. Oni su donosili zakone i pravila, formirali institucije, ali ih istodobno prilagođavali sebi i svojim potrebama. Tako je stvoren zakonodavni okvir i institucije u koje građani ne vjeruju. Umjesto čvrstih institucija i vlasti koja se izmjenjuje u izbornom procesu dobili smo pojedince koji traju i institucije koje se prilagođavaju.
Sve to je omogućeno postojećim izbornim sustavom koji proizvodi takvu političku kartu Hrvatske kojoj i danas svjedočimo. Postoji povezanost kontinuiteta dugoga trajanja. Ako tolerirate nepravilnosti i ponašate se kao da ih nema ili da ne postoje, onda ih potičete. Komunistički sustav prešutno je tolerirao korupciju i poticao sve pojedince da budu prosječni u svemu.
Svaki ekstrem nije bio prihvaćen, ali se tolerirao u većini slučajeva. Posljedice takvoga ponašanja političari su koji su bili odabrani i povlašteni, građani koji su imali podanički mentalitet i poslušnost te sustav koji je imun na nepravilnosti. Da bi se opravdale povlastice odabranih, stvorena je generacija podobnih pojedinaca koji su prihvatili takav sustav kao normalan. Zato i danas osjećamo posljedice jer je mnogo lakše postati podoban nego se vlastitom sposobnošću boriti za bolju, pošteniju i pravedniju Hrvatsku.
