Zvonimir R. Došen: Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici ( 3. dio )
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 17 Travanj 2026 13:00
Pukovnik američke vojske prof. dr. Asaf Duraković
Nastavak iz knjige dra. Asafa Durakovića:
BOSNA I HERCEGOVINA U SVIJETLU HRVATSKOGA NARODNOG PREPORODA:
(…) Veliki pokreti u Europi u drugoj polovini 18. i u početku 19. stoljeća rađaju težnju habsburške vladalačke kuće za uvođenjem jedinstvenog jezika u cijelome carstvu.
Taj se pokušaj sukobio s odporom pokrajina carstva, među kojima i Hrvatske, u kojoj se stvara pokret za kulurno i političko okupljanje svih Hrvata. Taj je pokret zahvatio kako Hrvate katolike tako i muslimane, čiji preporoditelji (Janko Drašković, Ljudevit Gaj i dr.) nisu zaboravili Bosnu, koja se nalazila pod turskom upravom. Hrvatski narodni preporod uskoro je prerastao u preporod Južnih Slavena, uzevši naziv Ilirski pokret, prema uvriježenom načinu stranaca nazivanja Hrvata Ilirima.
Pokret je naiđao na velik odaziv u Bosni, a na slab odaziv među Srbima, Slovencima i Bugarima.
Pokret je bio zabranjen zbog naziranja opasnoga Panslavizma, ali niti kasniji Strossmayerov pokušaj oživljavanja pokreta pod jugoslavenskim imenom nije naišao na odjek kod Srba i Slovenaca.
Srbi su bili protivni, kako ilirstvu tako i Strossmayerovom jugoslavenstvu, jer su uspješni srpski ustanci za njih oživbljavali mogućnost obnavljanja Dušanova carstva, s idejom ujedinjavanja svih Južnih Slavena pod srpskom upravom, a u čemu su bili podupirani od nekih slavista toga vremena.
Ideje nisu ostale bez djela i te su težnje dobile formu u “Načertaniju” ( nacrtu, op. ZRD. ) Ilije Savića “Garašanina” 1844., u vrijeme kneza Aleksandra Karađorđevića.
Udeja velikosrpstva, data u “Načertaniju”, išla je tako daleko da se upotrebljavala terminologija o “Srbima zapadnog i istočnog veroispovedanija”.
Vuk Stefanović Karadžić ide čak i tako daleko da Hrvatima smatra samo čakavce i kajkavce u županijama zagrebačkoj,varaždinskoj i križevačkoj, dok su Bosna i Hercegovina, Banat, Bačka, Srijem, Slavonija, Dalmacija, Lika i Krbava srpske pokrajine.
Te su koncepcije s jasnom pozadinom naišle na otpor hrvatskih suvremenika, posebno Ante Starčevića, koji je u nizu govora i članaka razotkrio Karadžićeve tendencije, kao i tendencije svih onih koji ga pomažu, i sažeo ih u načelu “Hrvatska Hrvatom”.
Tendencija srpske propagande u polovini 19. stoljeća bila je ujediniti Bosnu sa Srbijom, a Hercegovinu s Crnom Gorom. Pravoslavni Srbi su se pridružili Hercegovačkom ustanku, koji je bio podignut od strane Hrvata, i tražili su, suprotno zahtjevu Hrvata, ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom. Hercegovački su katolici, međutim, uputili službeni proglas Visokoj Porti i europskim državama, da ne žele ujedinjenje sa Srbijom.
Rat Srbije i Crne Gore s Turskom 1875., a zatim rusko-turski rat 1877., doveli su do Berlinskog kongresa, koji je 1878. donio na prijedlog Engleske odluku da se Bosna i Hercegovina pripoje Austrougarskoj, što je bio i zahtjev početka Hercegovačkog ustanka. Iste godine Austrougarska je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine.
( Asaf ovdje griješi. Austrougarska je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine 1908. godine, nap. a. )
POSTOJI LI SVIJEST O HRVATSKOJ PRIPADNOSTI U MUSLIMANA BOSNE I HERCEHOVINE
Unatoč rivilegijama koje je Srpska pravoslavna crkva uživala u Osmanlijskom carstvu, trajno prisutna tradicionalna nesnošljivost Srba prema svemu što je vezano za mučne uspomene iz doba turske uprave , zhvaćala je sve što je u vezi ne samo s Turskom nego i s islamom u širem pojmu riječi.
Ta se mržnja trajno ispoljavala u početku oslobođenja Srbije, nad muslimanskim stanovništvom Srbije, a kasnije zahvaćujući muslimane Bosne i Hercegovine u vrijeme kada su povijesne prilike rodile srpsku težnju dominacije nad tim tradicionalno hrvatskim krajevima.
Stvaranje “Krvave Krajine” 1804. i pokolji dahija, u koje su bili uključeni i mnogi nedužni muslimani a ne samo oni koji su bili u vezi s omrznutim dahijama, a zatim borbe u srpskim ustancima, stvarale su atmosferu konačno dočekane osvete i u tim danima ranog devetnaestog stoljeća ne može se govoriti o prisutnosti viteškog momenta od strane Srba prema muslimanima.
Treba se razumjeti mnoge pojedinosti iz toga doba , jer je ojađeni srpski narod imao dosta razloga za obračun s dahijama i tiranijom koja je uvedena u Srbiju u vrijeme njihove vladavine, koja je bila osuđena i od Porte, ali nisu svi oni koji su nepravedno bili sasječeni imali drugoga “grijeha” prema tome narodu osim pripadnosti muslimanskoj vjeri.
Trajna težnja za “osvetom Kosova” postojla je još od prvvih dana oslobođenja Srbije i traje još i danas, a bila je razlogom da muslimani, ne samo Srbije nego i ostalih krajeva koji su naseljeni muslimanskim stanovništvom imali dovoljno prilika vidjeti zavjetnu mržnju Srba protiv islama.
Ugovorom u Drinopolju, koji je bio podpisan između Rusije i Turske, muslimani su morali napustiti Srbiju.
To se stanovništvo naselilo u istočnu Bosnu u dolini rijeke Drine.
Širenje Srbije pojačavalo je progone i muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine nužno je upiralo svoj pogled prema Austriji i Hrvatskoj. Sam Husein-beg Gradaščević našao je utočište u slobodnoj Hrvatskoj nakon svoga neuspjelog ustanka.
Hrvatski narodni preporod, te ilirski i jugoslavenski pokret koji su u 19. stoljeću podigli nacionalnu gordost Hrvatske imali su u svome programu kao važnu komponentu nužnost konačnog pripajanja Bosne i Hercegovine svojoj iskonskoj matici, sa zajedničkim jezikom koji bi bio štokavski jezik Hercegovine.
Te su ideje nalazile odjek ne samo među katoličkim nego i među muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine. Ti su dogođaji, međutim, bili pomno praćeni i od strane velikosrpskih krugova, koji su imali kao vitalnu zadaću anektiranje Bosne i Hercegovine Srbiji i Crnoj Gosri.
Srpski interesi za područje Bosne i Hercegovine nisu, međutim, nisu imali mogućnost popularnosti na tlu Bosne i Hercegovine, čije je stanovništvo tradicionalno svjedočilo inkompatibilnost srpskog i muslimanskog elementa.
Povijesni motivi svakako nisu postojali u težnji Srbije prema Bosni i kazuju suprotno u nizu vjerodostojnih primjera. Hrvatska misao tinjala je u Bosni i u vrijeme turske uprave. Mnoge su stare i časne muslimanske obitelji čuvale i štovale hrvatsku zastavu kao obiteljsku dragocjenost, brojne su džamije Bosne i Hercegovine bile ukrašene hrvatskom trobojnicom (vidi Mandić, 1963.), a Ali-paša Rizvanbegović ratovao je pod hrvatskom zastavom. Sjeverozapadni dio Bosne (Krajina) nazivao se sve do dolaska Austrougarske turskom Hrvatskom.
Urska uprava u Sarajevu 1876. naziva bosanski jezik hrvatskim, a hrvatski jezik bio je drugi diplomatski jezik na dvoru Turske carevine. Hrvatsko osjećanje Omer-paše Latasa bilo je spomenuto u pismu I. F. Jukića Ludevitu Gaju (1850.) u kojem spominje počast koju je Omer-paša ukazivao banu Jelačiću, šaljući mu Fazli-pašu s izrazima svojega štovanja.
( Mihajlo “Mićo” Latas, rođen u Latasima kod Ogulina, bio je pravoslavne vjere, u ono vrijeme velikosrbski političari i popovi još nisu pravoslavni puk u Hrvatskoj pretvorili u Srbe, to će se postepeno dogoditi kasnije. Kao austrougarski časnik koji je pribjegao Turcima, Mićo je prešao na islam i postao Omer-paša, nap. ZRD. )
Niz je drugih razloga, prvenstveno klasične neizbrisive nepodnošljivosti između Srba i muslimana, što su muslimani Bosne i Hercegovine bili daleko skloniji prihvatiti manje od dva zla i prikloniti se radije Austriji nego Srbiji koja je inzistirala na aneksiji Bosne i Hercegovine.
Činjenica da muslimani Bosne i Hercegovine dugo vremena nijesu imali jasne predodžbe o svome pravom podrijetlu i svojoj prippadnosti ima svoj korijen u čimbeniku naobrazbe stanovništva, koja je bila suprimirana i to s jasnom tendencijom da se muslimanima onemogući visoko školovanje.
Ta je tendencija bila realno prisutna u vremenu od pokreta među stanovništvom današnje Jgoslavije za odbacivanjem utjecaja tuđinaca i samostalnošću.
Čim su muslimanski intelektualci imali prilike zboriti u ime svojega naroda bila je jasna orijentacija muslimana Bosne i Hercegovine.
Činjenica je, međutim, da takovi stavovi nisu imali uvijek jednaki odjek kod muslimana, jer je pojam hrvatske pripadnosti bio vezan uz pojam koji je krivo srastao s pojmom Hrvat, a to je pripadnost Rimokatoličkoj Crkvi, koja je u povijesti imala jednako neprijateljski stav prema širenju islama, kao što su ga imali i Srbi prema turskoj okupaciji. Stoga je razumljivo oklijevanje muslimana za izjašnjavanje Hrvatima, jer je povijest bila pisana krvavim slovima na granici katoličke Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
Ta je vjerska podvojenost bila uzrokom da su muslimani radije ostajali na neutralnim pozicijama u vezi s nacionslnim momentom, jer se steklo uvjerenje da su muslimani u mogućnosti da budu izigrani od strane Hrvatske kao i od strane Srbije. Takovi stavovi nisu bili gušeni niti u samom hrvatskom katoličkom žiteljstvu u kojemu je pojam muslimana dugo vremena krivo tumačen i prema tome je umjetno održavana atmosfera udaljenosti. Muslimani nisu imali osjećaj pravoga mjesta, zahvaljujući kratkovidnosti onih Hrvata koji su poistovjećivali pripadnost rimskoj Crkvi s pripadnošću hrvatskom narodu.
Energičan borac protiv tih vitalno opasnih stavova za budućnost hrvatskih muslimana u Bosni i Hercegovini bio je sam Ante Starčević, koji je bio borac za stavljanje muslimana na mjesto koje im pripada, priznavajući im kvalitet najstarijeg i najčišćeg plemstva Hrvatske.
Zadaća rasčišćavanja pojma vjere i pojma nacionalnosti pripala je intelektualcima Bosne i Hercegovine, koji su u prvome redu preko pera književnika muslimana, kao i preko časopisa “Behar” ( Sarajevo 1900. - 1910. ) i “Biser” ( Mostar 1912.-1918. ) doveli do širenja pokreta hrvatske misli među muslimanima.
Bio je niz drugih časopisa,kao Gajret, Muslimanska Svijest, Narodna Uzdanica i dr., koji su njegovali hrvatsku nacionalnu svijest muslimana, a među imenima koja su ostala u povijesti tih pokreta vrijedna su spomena: kao Osman Hedžić, Hamid Džinić, Savfet-beg Bašagić, Ekrem Mulabdić, časni poglavar Reis-ul-ulema Džemalusin Čaušević, Halid-beg Hrasnica, Musa Ćazim Ćatić, Džafer-beg Kulenović, Hamdija Kreševljaković i mnogi drugi.
O jasnoj hrvatskoj orijentaciji muslimana Bosne i Hercegovine govori i sam Svetozar Pribićević u svome djelu “Diktatura kralja Aleksandra”, u kome, među ostalim,jasno navodi istovjetnost bosansko-hercegovačkih muslimana s ostalim Hrvatima.
Unatoč prosvjetiteljskim stavovima koji su jednako održavali ideju hrvatstva, kako dolaeći od strane katoličkog, tako i od strane muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine, još je i danas ostalo dosta negativnih stavova od strane hrvatskog katoličkog stanovništva o mjestu muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici. Ti stavovi, koji se u pravilu zasnivaju na vjerskom momentu, tolio su štetni i negativni da o njihovom energičnom likvidiranju u mnogome ovisi i pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hercegovine.
POKUŠAJI STVARANJA BOSANSKE NARODNOSTI I MUSLIMANSKE ETNIČKE PRIPADNOSTI
Ideja stvaranja bosanske narodnosti o kojoj se govori u novije vrijeme i nije tako nova. Te su ideje imale su svoj temelj još u politici Austro-Ugarske, kojoj je smetala ideja ujedinjenja Bosne i Hercegovine s matičnom Hrvatskom. Ideja bosanske nacionalnosti bila je posebno zagovarana od Kallaya i grofa Bilinskog, koji su u toj podijeljenosti gajili ideje trajne aneksije Bosne i Hercegovine Mađarskoj, odnosno Austriji. Hrvatski Sabor je tražio u Zagrebu još 1878. od kralja Hrvatke Franje Josipa da se Bosna priključi Hrvatskoj, što je Franjo Josip odbio i raspustio Sabor, s motivacijom da je prekoračio svoje kompetencije.
Austrija je sistematski radila na uništenju hrvatske misli u Bosni i Hercegovini lukavom politikom uvođena “bosanskog jezika”, favorizirajući nepismenost i zaostalost muslimanskoga stanovništva u isto vrijeme sa svojom nazovi prosvjetiteljskom ulogom, koja bi, prema njihovoj propagandi, imala poboljšati stanje u Bosni uvođenjem samostalnosti u toj pokrajini.
S druge strane, austrijska je upravapomagala Srbe u Bosni i Hercegovini, u čemu su posebno aktivnu ulogu imali Kallay i Burian u razdoblju od 1883. do 1911., u isto vrijeme kada je Khuen Hedervary nastojao uništiti buđenje hrvatske misli u vrijeme svojega banovanja u Hrvatskoj od 1882. do 1903.
Hedervary je jednako upotrebljavao pomoć Srba za slabljenje Hrvata, pomažući širenje pravoslavlja u Hrvatskoj na jednak način na koji je, prema uputama iz Pešte, činio i Kallay u Bosni.
To je urodilo jačanjem srpstva u Bosni, kao potecijalnog oružja protiv jedinstva Bosne i Hercegovine s Hrvatskom.
Ta se politika nije ograničila samo na jačanje pravoslavlja nego i na muslimane Bosne i Hercegovine, koje su prema “Načetaniju” Ilije Garašanina trebali pridobiti za srpske težnje u Bosni i Hercegovini.
U tome se dijelom i uspjelo nakon neprihvaćanja muslimanskog žiteljstva Bosne i Hercegovine da se slože s aneksijom Bosne Austro-Ugarskoj nakon Berlinskoga kongresa.
Te nakane muslimana suprostavljanju aneksiji bile su pomagane od strane Srbije.
Nakon što je aneksija bla izvršena protivno tim težnjama, austrijska je vlast okrutno obračunala s muslimanima koji su se protivili pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji.
Nakon Hercegovačkog ustanka protiv službe u austrijskoj vojsci (1881.) Srbi su ponovno pokušali suradnju s muslimanima , štosu, u ostalom, pokušavali i u nekoliko kasnijih navrata, prikazujući se zaštitnicima islama protiv opasnosti od Hrvata katolika.
Ta su nastojanja prikazana u svijetlu dogođaja kasnije povijesti kao taktički potez protiv širenja hrvatske misli među muslimanima, čija je pozadina bila likvidacija svega što je muslimansko i trajno zaposjednuće Bosne i Hercegovine srpskim stanovništvom.
Nastavit će se
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
