HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! 

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! 

(02.01.1945. – 29.11.2017.)

Kako se Tomašević odnosi prema Hodu za život i kako besramno traži stalna pojašnjenja tko će se pojaviti na pozornici, sve više izgleda kao oblik zastrašivanja i maltretiranja ljudi s kojima se ne slaže.

Nakon što je odvjetnik Luka Mišetić na svom X profilu razotkrio laži ‘povjesničara’ Eugena Jakovčića o tome da je MKSJ ustanovio da je za zločin u Ahmićima odgovoran politički i vojni vrh RH, Jakovčić, shvativši da je ‘stjeran u kut’, sada s novom objavom pokušava ‘zamutiti vodu’, iznoseći argument protiv hrvatskog vodstva.

Tomislav Tomašević ovime dobiva značajnu moć odlučivanja tko i kako može dobiti javnu površinu za svoje manifestacije. Zanimljivo je da se nekoliko odredbi u prijedlogu oslanja na formulaciju da se određene odluke mogu donositi ako su “u interesu Grada Zagreba”.

Nametnuti projekt digitalnog eura ide dalje bez stvarne demokratske rasprave i bez jasnog mandata građana. Pitao sam člana Izvršnog odbora Europske središnje banke Piera Cipollonea, zašto građani Europe nisu uvjereni u digitalni euro i zašto se čini da nitko zapravo ne pokušava objasniti zašto nam je to potrebno.

LGBT

Subverzivno ubacivanje lektire s naglašenom temom seksualnosti svih vrsta, pornografskim, homoerotskim, pedofilskim scenama, uopće temama izopačenosti, jedan je od načina šokiranja, zbunjivanja djece te normalizacije promiskuiteta i parafilija, što ćemo pokazati preko  oglednih primjera spornih naslova školske izborne lektire u Hrvatskoj i Sloveniji.

Istodobno se u europskim društvima pojavljuju i novi politički akteri. Muslimanske inicijative sve otvorenije ulaze u politički prostor i nastoje utjecati na javne politike. Upravo preplet tih procesa – pooštravanja migracijske politike i političke mobilizacije migrantskih zajednica – sve jasnije oblikuje europsku političku stvarnost.

Siniša Hajdaš Dončić, kako najgori ministar u najgoroj – SDP-ovoj Vladi, kao i obično ne zna ništa. I zato kada god progovori – rejting stranke propadne! 

The “Great Meme War:” the Alt-Right and its Multifarious Enemies

PORAST OD 71,72%!

Njemačka policijska statistika za 2025. godinu otkriva da je broj prijavljenih silovanja u Njemačkoj dosegao najvišu razinu u posljednjih nekoliko godina, dosegnuvši otprilike 13.920 slučajeva prema specifičnim zakonskim odredbama.

Izbori u Tiringiji: AfD prema anketama uživa snažnu podršku - Kamenjar

Kranje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) po prvi put je u ispitivanju javnog mnijenja javnog servisa ZDF relativno najjača politička stranka u Njemačkoj, priopćeno je u petak.

Probleme organizatorima stvorio je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević koji im je ove godine, osim što opet ne smiju izvjesiti zastave Hoda, uskratio i dozvolu za pozornicu na Trgu bana Josipa Jelačića, a kao razlog je naveo da se tog dana obilježava Dan Europe, što organizatorima, kako tvrde, tada tako nije iskomunicirano.

Nakotari

Pin It

Ubijene u Vukovaru s nerođenim djetetom pod srcem

Kada ljudskom biću treba najviše pomoći? Upravo u času rođenja i potom u času smrti kad naiđe i taj dan. U tradicionalnim i bogobojaznim obiteljima obično se starije bake i djedove, očeve i majke pazilo do smrti, kao što su i oni pazili svoju djecu od rođenja pa nadalje. U ovom Domovinskom obrambenom ratu protiv srbijanske JNA ubijena su i djeca i majke, čak i trudnice.

Arnold Künzli u djelu „Jedan psihogram“: ...Dvije od tri kćeri završile samoubojstvom, jedan zet također, tri su sina umrla od neishranjenosti; kćerka Laura, žena socijalista Laforguea, pokopala je dvojicu od trojice Kunzli Marxsvojih sinova, nakon čega se ubila zajedno s mužem.

Kćerka Eleanor odluči zajedno s mužem uraditi isto, ona umre, a on u posljednjem trenutku odustane od zamisli...“ (Arnold Künzli: Karl Marx. Eine psychographie, Zürich, Europa Verlag, 1966. i David Borisovič Rjazanov: Karl Marx, Thinker and Revolutionist, New York, International Publishers, 1927.) U knjizi „Sjećanja na Marxa i Engelsa“ kćerka Eleanor piše da se otac , kad su ona i ostala djeca bila mala, zabavljao pričajući im strašne i odvratne priče, a glavna koja je imala više varijanti bila je o nekom Hansu Rockleru koji je prodao sve svoje đavlu. Neke od pripovijedaka bijahu „strašne i jezive“. (Berlin, Dietz Verlag, 1964., 273-274.)

U isto vrijeme slavni tata obitelji, začinjavac svjetske revolucije, obilno pije, ne brine za djecu ni prije ni u tim tragičnim trenutcima, ima vanbračno dijete s kućnom pomoćnicom i također za njega ne brine. Živi na račun bogatog prijatelja F.E. Slavni Tata piše bogatom prijatelju čekajući da umre stric: “Ako ona svinja umre, zaista će me izvući iz neprilika“.(Pismo F. E. od 27. veljače 1852. U MEW, sv. XXVIII, 30) Konačno je „svinja“ umrla 8. ožujka 1855. Sretni tata piše bogatom prijatelju:“ A very happy, smrt devedesetogodišnjaka strica moje žene dojavljena nam je jučer. ...Moja će žena primiti oko 100 funta; bilo bi više da ona stara svinja nije oporučila guvernanti onaj dio koji nije spadao u neotuđivo nasljedno dobro (fidei-comis).“(Pismo F.E. od 8. ožujka 1855., Arnold Künzli, 438.)

Kasnije Marx, slavni tata obitelji, piše F.E.: “Prije dva sata stigao je telegram: umrla je moja majka. Sudbina je htjela jednog člana naše kuće. I ja sam već bio s jednom nogom u grobu. S obzirom na određene okolnosti ja sam u svakom slučaju nužniji od stare. Moram putovati u Trier radi sređivanja nasljeđa...“ (Pismo F. E. od 2. prosinca 1863. u MEW, sv. XXX, 376.) U isto vrijeme slavni tata se igra na burzi i gubi velike svote.

Eto, samo malo podataka o slavnom utemeljitelju sveopće svjetske revolucije, podataka kojih nema u onodobnim revolucionarnim oktobarskim i kasnijim izdanjima SKPb, kao ni u jednoj zemlji sretnoga socijalizma i komunizma. Ima još prekrasnih misli na kojima se zasniva njegova „ljubav“ prema obitelji, radničkoj klasi, narodima i uopće Marxljudskom rodu. Auktor toga psihograma kojega navodimo detaljno je proanalizirao i istražio dokumente o ocu velike zamisli sveopće revolucije. Ustanovio je da ovaj mrzi Židove o čemu piše u knjizi „Židovsko pitanje“, ne voli Nijemce, „glup (je) njemački narod“. „Nijemci, Kinezi i Židovi se mogu usporediti s uličnim prodavačima i trgovcima drugoga reda... Nijemci su nacionalno slabunjavi“. Rusi su podljudska bića, slavenski narodi su etnički otpatci, trebaju nestati s pozornice svijeta...itd. (Bertram Wolfe: Marxism- One Hundred Years in the Life of a Doctrine, New York, The Dial Press, 1965, 32.)

A osim toga i on je „nakotio“ (prema izvjesnom novinaru Babiću, ovodobnoj hrvatskoj zvijezdi i mrzitelju dječurlije), dakle slavni Marx, mnogo djece i to uz pomoć donacija bogatijega prijatelja i nasljedstava, ali pri tom - ne brinući se za djecu. (Marx je primio od Engelsa ekvivalent od 6 milijuna francuskih franaka - brojke potječu iz istih gore navedenih izvora.)

Ne znam što me više pogodilo ovih dana od ovoga tipa koji se usuđuje reći da se ljudi kote. Možda se samo Hrvati kote? I to se kote na tuđi račun. Taj se račun zove „okotarina“ pa prema tome svi takvi su „nakotari“. Što znači na tuđi račun? Država koja izumire kao u apokaliptičnom bunilu, odluči nešto spasiti i ponudi da odgajatelji troje i više djece dobiju pomoć kako bi mogli preživjeti, odgajati svoju djecu, rasteretiti vrtiće i spriječiti rasap jedva stečene države. E, ali babićevskim pristašama komunizma nije pravo da se djeca odgajaju kod svoje kuće, u domu s majkom ili ocem.

Time se isključuju utjecaji perverznih mogućnosti izopačenih liberalnih i inih LRGNBTFM na male duše u državnim vrtićima gdje je moguće nametnuti slikovnicu i ideologiju takvoga tipa, a u odgoju naklonjenom tradiciji - nije moguće. Kažem moguće, a na sreću mislim da to još nisu postigli ovi sljedbenici Zloga.

Ne znam je li takve babiće njihova majka „okotila“ ili rodila. Uvijek sam na strani majke, dostojanstva i porođajnih muka kao i kasnijega truda roditelja: ljudska se bića rađaju, životinje se mogu okotiti. Nije to samo vrvež glasova u riječi, to je duboka semantička razlika, to je ponor koji dijeli svijest od nagona i instinkta što ne isključuju ni kod životinje brigu i nježnost prema potomstvu, kod nekih uvjetovanu čak i smrću majke ili oca ako treba obraniti mladunče.

Kada ljudskom biću treba najviše pomoći? Upravo u času rođenja i potom u času smrti kad naiđe i taj dan. U tradicionalnim i bogobojaznim obiteljima obično se starije bake i djedove, očeve i majke pazilo do smrti, kao što su i oni pazili svoju djecu od rođenja pa nadalje. U ovom Domovinskom obrambenom ratu protiv srbijanske JNA ubijena su i djeca i majke, čak i trudnice. Jednoj trudnici Ružici s malim Antonijem u utrobi pucali su u utrobu ovakvi babići na Ovčari, o čemu smo pisali u dokumentarnom romanu „Jean ili miris smrti“. Ovih dana podigli su spomenik Ružici Markobašić u Vukovaru da bude znamen stradanja svih trudnica u ratu. Kidala se moja duša porad strahote slike u meni dok sam to pisala, jer maleni se Antonio nije stigao roditi. Odurni moji babići, ubili ste ga. Nije stigao biti vaš „nakot“ pa da njegova majka „nakotari“.

A bilo je to ovako: “Njeno je čedo teško podnijelo udarce čizmama, iako se majka skvrčila poput crva i vapila prema ubojici da ju ne ubiju, da ima dijete u utrobi. Ono se kupalo u plodnoj vodi, toploj i hranjivoj, a onda se ona pretvorila u sukrvavu i zamutila, drhtaje majčina tijela i bolne udarce dijete je osjećalo i samo se savilo u klupko, dižući male nesavršene ruke u obranu. ....Trajalo je to dugo, satima, jer uvijek se netko našao kome je nedostajalo još nekoliko Ovčaraudaraca cipelom u njeno materinstvo. A dolazile su i dvije žene - Nada i Dragica i udarale, izgovarajući nepojmljive riječi, s pjenom na ustima....

Djetešce se sve više krčilo i po sve gušćoj krvi u kojoj je plivalo, znalo: njegov život bit će kratak. Kao u leptira. Vraćale su mu se slike viđene majčinim očima: dvorište, rascvala trešnja, vedro nebo s dva-tri bijela oblačka, a netko gladi onu tanku pokožicu koja ga dijeli od velikoga svijeta u kome će jednoga dana živjeti. .....Osjeća djetešce kako majka drhturi iznutra i kako slutnje poprimaju sablasni oblik koji juri vrelinom krvi i optače njegovo malo tijelo koje se kroz pupkovinu napaja tim užasom. Vani se čuju urlici i pucnji, a ona i dijete padaju zajedno na zemlju. Tu je negdje vrhunac suludih klanja, tu je kraj njegova kratkoga leptirskoga života, nježnog poput vodomarovih krila što ih je majka gledala na obalama Dunava. Vani netko kaže: ja ću! Onda taj kojeg su zvali Zoran puca u središte njene utrobe, raznosi komade tijela po crnoj sutonskoj zemlji, prekida dah joj i čedo se rasprskava kao roj zvjezdica u božićnoj noći. Ali postoji još netko tko „overava“. Da, strahotnog li glagola. To je onaj koji ispaljuje posljednji metak u lubanju, izbliza, za svaki slučaj. Zna se njegovo ime, rečeno je po svjedocima u onom prokletom gradu na istoku, u onom farsičnom sudskom postupku, ali... ništa.“ ( (N. d., str. 127, 128.)

Podijeljeni smo bili i ostali. Sotonini pristaše razaraju obitelj, ubijaju djecu, preziru brojne obitelji koje su se posvetile djeci. Preziru one koji vjeruju da je čovjek i ne samo on, stvoren od Boga, da smo željni dostojanstva oca i majke, majka i dijete1željni baka i djedova, braće i sestara. Ja sam taj, po babićima „nakot“ jer sam šesto dijete u obitelji, u kojoj majka nije radila, nego je odgajala djecu. Nije imala, doduše, „nakotarinu“, nego smo često grcali, ali bilo bi nezamislivo da tada brojne obitelji i njihove majke netko nazove „nakotarima“ ako bi im tko pomagao, što se znalo dogoditi.

Dragi začinjavac moderne ideje gromoglasnoga rušenja svega tradicionalnoga, pristaša prezira prema vlastitoj obitelji, opoganitelj Boga i uljudbenoga tradicionalnoga načina života, „divan“ otac obitelji iz prvih odlomaka ovoga teksta, nije slučajno upao u babićevštinu. Ili obratno. On je taj Bafomet koji nam i danas gadometrom mjeri „nakotarinu“. Auktor je i ovih stihova koje umiljata babićevska čeljad možda već i zna: „Prezirno ću baciti svoju rukavicu/ u lice svijetu/ i gledat ću kako se ruši/ ovaj gigantski pigmejac/ a njegov pad/ ne će pogasiti mojega žara./ Zatim ću kao neki pobjednički bog/ poći nasumce/ kroz ruševine svijeta/ i, davajući svojim riječima snagu djela, / osjetit ću se jednak Stvoritelju.“

O, koliko oholosti i zloće!

Ovi koji mogu smisliti pogrdnu i bolnu riječ „nakotari“, umiru kao i Marx: izbezumljeni jer je došao njihov kraj, očajnici puni sumnje. Marxu se to dogodilo 14.ožujka 1883.

Slava svim majkama koje žrtvuju svoj život za dobro djece, slava njihovim suzama, slava njihovoj ljubavi kakva je bila Majke Marije, koja je imala sreću da glavu svoga Sina poljubi na krilu.

Za moj Vukovar.

Nevenka Nekić/hkv.hr

Login Form