Veliki nacionalni praznik oslobođenja okupiranih dijelova Hrvatske početkom kolovoza 1995.  svečano je i organizirano proslavljen. Milijune hrvatskih srdaca ispunjavao je osjećaj ponosa i radosti, ali i bolnih sjećanja na poginule i druge u ratu stradale te na one poslije rata preminule, na ranjene i nepronađene ’nestale’.

Vojno-redarstvena operacija "Oluja" stvorila je temelje  hrvatske države, a ulazak pripadnika 7. gardijske brigade "Pume" u Knin 5. kolovoza 1995.  ostaje najupečatljiviji simbol te pobjede. Međutim, službena povijest i državni protokoli već godinama pate od selektivnog pamćenja.

Srpske Novosti izvijestile su o otužnom skupu u organizaciji Documente (“Protiv zaborava”), koji je još jednom pokazao u kakvom se krugu vrti tzv. ljevica u Hrvatskoj: oplakivanje Jugoslavije i komunizma, uz opravdavanje zločina nad Hrvatima te obezvrjeđivanje zakona i institucija Republike Hrvatske.

Dana 2. srpnja 2026. gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević donio je Zaključak o odobravanju i neodobravanju financijskih sredstava na temelju Javnog natječaja za financiranje programa i projekata udruga iz područja promicanja ljudskih prava iz Proračuna Grada Zagreba za 2026. godinu. Očekivano, dominiraju ekstremno lijeve udruge “antifašističkog” i LGBT usmjerenja.

Prošli je tjedan počeo dramatično, proslavom pokolja Hrvata u Srbu i okolici 1941., uobličen u komunizmu u dan ustanka naroda (množina) Hrvatske. Da se ne bi zatrla tradicija, brinu se Pupovac i družina, pa pod blagonaklonim prešutnim blagoslovom aktualne hrvatske politike nastavljaju slaviti rečeni datum u već dugo samostalnoj hrvatskoj državi, što bi trebalo biti nedopustivo i neoprostivo

Motiv za naglu provalu migranata su poruke madridskih socijalističkih vlasti, vrlo nalik nekadašnjim njemačkima tadašnje kancelarke Angele Merkel kako su migranti dobrodošli, te ranije sudske i vladine odluke kojima je gotovo milijun migranata bez kriminalnog dosjea dobilo pravo boravka, odnosno onemogućen je nasilan povrataka ilegalnih migranata u zemlje iz kojih su došli.

Jedna od najglasnijih i najangažiranijih kritičara gradske vlasti, Nikita Stoja prva je na X-u upozorila na nedostatak državnih obilježja u centru glavnog grada svih Hrvata: “Danas je 4. kolovoza. Dan prije Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Grad Zagreb jos nije izvjesio hrvatske zastave!!! U prilogu fotka otprije 10 min”, napisala je prije pet sati”.

Jer, sjetimo se koliko brzo znaju proraditi neki drugi mehanizmi. Kad negdje osvane grafit uperen protiv srpske manjine, kad se ošteti ploča na ćirilici, tada Milorad Pupovac zna gdje je mikrofon. Tada ima izjavu. Ima priopćenje. Ima zabrinutost za klimu u društvu. Pupovac spremno reagira na grafite. Doduše, ne na sve. Spomenik ubijenoj hrvatskoj djeci može stajati unakažen, a od SDSS-a nećete čuti ni slova.

U najtežim danima stvaranja hrvatske države, početkom kolovoza 1991. godine, istočna Slavonija proživljavala je svoje najcrnje trenutke. Nakon brutalnog masakra nad hrvatskim redarstvenicima i pripadnicima Narodne zaštite u Dalju 1. kolovoza, čitavo Podunavlje našlo se pod strahovitim obručem JNA, lokalnih pobunjenika i paravojnih formacija Željka Ražnatovića Arkana. 

Desetljećima nakon vojno-redarstvene operacije Oluja, u javnosti se i dalje lome koplja oko razloga masovnog odlaska srpskog stanovništva s dotad okupiranih područja. Dok službeni Beograd i danas inzistira na tezi o sustavnom protjerivanju, ključni povijesni dokumenti iz ljeta 1995. godine otkrivaju sasvim drugu stranu priče.