HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! 

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! 

(02.01.1945. – 29.11.2017.)

Na Lovrincu je obilježena 81. obljetnica Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda. u organizaciji Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije

Sve je očitije kako Komisija koristi europske fondove, pravne mehanizme i politički pritisak kako bi države članice prisilila na prihvaćanje dominantnih politika Bruxellesa iako su one u suprotnosti s nacionalnim interesima država članica.

Huda Jama 3 – kao obavještajni uradak - Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Nismo se time bavili kao neke udruge, ali znali smo, dragi drugovi, za jame. Mnogo je ljudi pojedinaca i obitelji znalo za vaše jame, ali se moralo šutjeti dugih pola stoljeća, a kako vidimo čak i danas. Zašto? Strah je najbolji recept za skrivanje zločina, strah koji se usadio u ljudske duše jer bi za svako prokazivanje neke jame, ne samo taj prokazatelj bio osuđen na smrt ili dugogodišnju robiju

Časnu sestru Agnezu su na otoku Molatu kod Zadra mladi skojevci izveli 1943.godine, silovali, polomili joj čeljust, izbili zube, iščupali jezik i objesili je naopako na stablo masline pored mjesnog groblja. 

Zelenski

Bivša glasnogovornica ukrajinskog predsjednika Julija Mendel žestoko je napala predsjednika Volodimira Zelenskog, optuživši ga da produljuje rat s Rusijom radi političkog opstanka i osobnog bogaćenja, dok istovremeno tvrdi da sve više običnih Ukrajinaca i dužnosnika želi mir.

Igor Peternel prvi puta javno izgovara misao želim Hrvatsku bez partizana, antifa i jugoslavenske ljevice. Raskrinkao je sektašku pozadinu tzv. stranke Možemo, kakvim se čudnim ritualima služe i kakvu Hrvatsku bi stvorili.

 Vidkun Quisling

Rieč “kvisling” (quisling) je rieč koja bi trebala služiti kao epitet za najveće izdajnike i kolaboratere s neprijateljem, tj. za sve one koji su na bilo koji način, iz bilo kojih razloga, za vrieme 2. svj. rata bili na strani Sila Osovine. Taj epitet “izdaje i sramote” dobio je svoje ime po norveškom političaru Vidkunu Quislingu.          

Bezveznjak Siniša Labrović i proizvođač „queer“ smeća Zvonimir Dobrović iz LGBT udruge Domino u mjesecu svibnju tradicionalno o našem trošku zagađuju kulturni i javni prostor svojom „umjetnošću“ čija je vrijednost istovjetna sadržaju plave ZG vrećice.

To je bit i povijesna istina!

Pobili su pola milijuna Hrvata 1945.

Sustavno ubijali i razbijali hrvatsku inteligenciju 1945, 1971, i 1991. 

Da se iz groba u Kući cvijeća digne mnogima i dalje ljubljeni i neprežaljeni jedini maršal među bravarima (a obzirom na horde “intelektualaca” koje su harale Zagrebom od 1945. i pobile mnoštvo stvarnih intelektualaca, tko zna kako su pojedinci bili nagrađeni), pitanje je bi li pristao na DNA test o kojemu se i ovih dana piše, uglavnom po društvenim mrežama.

Rijeka – europska prijestolnica torture

Pin It

Image result for šljivančanin

Divovska petokraka na neboderu je drugi zanimljivi simbol EPK, pogotovo u gradu koji slavi različitost, a pod njom je svojedobno etnički očišćen od većine stanovništva. Zadnje aktivno korištenja istog tog simbola u Hrvatskoj bilo je na glavama Mladića i Šljivančanina

Prikazani proračun manifestacije je 30 327 000 eura, od toga 10 milijuna dolazi iz državnog proračuna, 10 milijuna i 327 tisuća daje grad Rijeka, 3 milijuna županija, 3 milijuna su dobivena putem natječaja iz EU fondova, 3 milijuna od sponzora i milijun iz drugih izvora.

Svečanost otvaranja sezone u kojoj Rijeka, zajedno s irskim gradićem Galwayem, nosi titulu „europske prijestolnice kulture“ uzburkala je duhove iz ideoloških razloga. No nitko ne govori o meritumu.

Što je EPK i što nam ta titula i ono što stoji iza nje govori o poimanju kulture danas? Ukratko, kultura je sluškinja turizma, i promatra je se primarno kroz ekonomsku korist. Pa koliko onda to sve košta i tko plaća?

Prikazani proračun manifestacije je 30 327 000 eura, od toga 10 milijuna dolazi iz državnog proračuna, 10 milijuna i 327 tisuća daje grad Rijeka, 3 milijuna županija, 3 milijuna su dobivena putem natječaja iz EU fondova, 3 milijuna od sponzora i milijun iz drugih izvora.

Dakle, manje od deset posto daje EU, jednako toliko sponzori, a 80% dolazi od javnih sredstava. Kada se zemlji članici dodjeljuje čast da ima grad kulture, odluka tko će to biti se ne prepušta nekom neovisnom nacionalnom tijelu, za koje se može pretpostaviti da bi najbolje moglo razlučiti koji su strateški interesi i potencijali pojedinih gradova, nego je donose tzv. europski stručnjaci, koji se pritom, i jako dobro plaćaju, konkretno 500 eura po danu.

Europa ti dakle dadne da nosiš titulu, a ti ćeš platiti. Dobiješ milijun eura, ali će toliko od tebe i iskamčiti na radionice, konzultacije i sl. A ti financiraj ostalo. Obersnelovi kult-menadžeri su geslom „luka različitosti“ vješto uboli ono što se prodaje u trenutnoj Europi koja je u rasapu svog multikulturnog identiteta. Iako su sami vrlo daleko od toga.

Rijeka je grad u propadanju. Izgubila je preko deset tisuća stanovnika u zadnjih sedam godina, više od Osijeka, no o tome se za razliku od slavonske depre, iz nekog razloga ne govori. Riječkoj vlasti je EPK dobro došao kao „opijum za narod“.

Iz vlastitih ideoloških okova i ograničenja ne mogu pa je najbolja stvar koje su se dosjetili da se digne kredit i ulupa pedeset milijuna kuna građana Rijeke na obnovu paradnog broda jugoslavenskog komunističkog diktatora.

Divovska petokraka na neboderu je drugi zanimljivi simbol EPK, pogotovo u gradu koji slavi različitost, a pod njom je svojedobno etnički očišćen od većine stanovništva. Zadnje aktivno korištenja istog tog simbola u Hrvatskoj bilo je na glavama Mladića i Šljivančanina.

Lijevi komentatori su uzbuđeni što je na otvaranju otpjevalo Bella ciao, no bolje da su titoisti otpjevali Ciao bei riječkim Talijanima, većini stanovništva grada, koje su pobili i potjerali, zauzeli im domove i tvornice pa prazan grad naselili novim ljudima od kojih su stvorili jugoslavenski melting-pot. Lokalno hrvatsko stanovništvo je ranije puno propatilo pod fašističkim režimom.

Spletom okolnosti, Staljin i Tito su im omogućili da se osvete i namire nad Talijanima, no time su upali u ideološku i moralnu klopku u kojoj im potomci tavore i dan danas. Bella ciao znaju otpjevati i alternativniji popovi u talijanskim crkvama, pa nije nikakvo čudo čuti je u gradu u kojem je komunistička partija na vlasti neprekinuto 75 godina, čime je i službeno oboren rekord Moskve. A i dalje traje.

Pokojni Denis Kuljiš je napisao da bi u Rijeci, da se kandidira, i Lenjinova mumija dobila izbore. Osnovi ton otvaranja je bio otužno provincijalan, u smislu, hej, pogledajte, i mi mali komunistički tupani „slušamo ploče i sviramo rock“. Trži se alternativna konfekcija, a vrhunac približavanja Europi je muškarac u haljini kao voditelj(ica) u HNK.

Smaraju time što su rano imali pankere. OK, pratilo se prilično ažurno proizvode britanske industrije zabave od prije gotovo pola stoljeća, i što sad? Sto godina nakon povijesne avangarde oni bi šokirali, kao buntovni su, a u biti potpuno na liniji europske oligarhije kojoj su se i umilili lažima o „luci različitosti“.

Sitniš je podijeljen brojnim udrugama, od vrtića do Matice umirovljenika Rijeke, od „LP Rock udruga riječkih rokera 60-ih“ do „Umjetničke udruge Ćeif“. Sve to, uz rodbinu koja dođe pogledati svoje, tiskalo se na kiši da gleda Prlju, Obersnelova režimskog pankera iz gradskog stana, kako u kombinezonu radnika Viktora Lenca glumi da malo vari, djecu kako lupaju po kutijama i finski zbor vikača koji „vrište, zveckaju i viču“, sve rade osim što pjevaju.

Ideologizacijom su se unaprijed zaštitili od bilo kakve estetske kritike tog provincijalnog treša, estetike ružnog bez duha i režimske „provokativnosti“ na tragu vrijednosti briselske vlasti, jer onda kažu kako ih napadaju desničari.

Očekivalo bi se od progresivnih alternativaca, koji su kao protiv sustava, da se kritički osvrnu na samu ideju prijestolnice kulture i centralističku politiku EU, a ne da se upregnu u oligarhijsku kulturnu politiku, uz malo vlastitog jugokomunističkog toucha. Kakav će biti epilog? Graz je od EPK turistički profitirao, Košice su uspješno izvukle novac iz EU fondova, no Maribor, primjerice, i danas otplaćuje dugove dok je belgijski Mons do datuma otvorenja uspio ostvariti samo jedan od pet planiranih infrastrukturnih projekata.

Rijeci držim palčeve da iz tog cirkusa nešto i dobije, no sudeći po ovima koji vode projekt i „otkačenom“ otvaranju, teško je vjerovati da će, kad se slegne crvena prašina, Riječanima išta vrijedno ostati.

Nino Raspudić / Večernji list

Login Form