HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! 

POČIVAO U MIRU BOŽJEM! 

(02.01.1945. – 29.11.2017.)

Sadašnji sukob predsjednika Republike Zorana Milanovića i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića oko slanja vojnika na mimohod u Parizu neočekivano je stavio na stol pitanje strateške suradnje i partnerstva Hrvatske i Francuske.

Tjednik i portal Novosti te audiovizualni kanal Vida TV Srpskog narodnog vijeća (SNV) godišnje primaju velike iznose iz državnog proračuna za promicanje ekstremno lijevih politika, simpatiziranje zločinačkog partizanskog pokreta i komunističke revolucije iz Drugog svjetskog rata te blaćenje i obezvređivanje Domovinskog rata.

Nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva i poraza od Portugala, sve se više pojavljuje pitanje odlaska Zlatka Dalića s klupe Vatrenih, a Sportske novosti pišu da je Hrvatski nogometni savez već pripremio njegova nasljednika.

Marko Ljubić: Plenković treba smijeniti Ninu Obuljen i raspustiti HAVC

Kako uvezane grupe dobavljača same sebi fakturiraju tehnički budžet, zašto oprema plaćena EU novcem završava na zagrebačkim umjesto na ugovorenim adresama i tko dopušta da se filmski biznis ugaslih dužnika nastavlja pod novim imenima dok dug državi ostaje nepovratan.

S druge strane za Osijek, koji je branio Glavaš i hrabri naši sokolovi branitelji, u vrijeme kad je krv tekla ulicama, spaljeno Hrvatsko narodno kazalište, masakrirana konkatedrala, i danas neobnovljene zgrade, pa i KBC pun rupa od granata — nitko od agresora nije tužen ni suđen. A branitelj grada koji je napadnut, general Glavaš, presuđen je kao ratni zločinac u procesu koji je trajao 20 godina!!!

Ovdje svjedočimo opasnoj političkoj akciji u kojoj se javne institucije i kulturni programi ne doživljavaju kao javno dobro, već kao plijen i produžena ruka partijskog aparata. Kad u gradu u kojem vlada Možemo! organiziraš radionicu o budućnosti tog istog grada, pa onda osnovnoškolcima suptilno zadaš da reproduciraju crveni logo "MOŽEMO", to nije slučajnost.

Moniquet, bivši časnik francuske obavještajne službe DGSE i suosnivač Europskog centra za stratešku obavještajnu službu i sigurnost, rekao je za Nice-Matin da je Jermolajev posljednjih tjedana “planirao održati prezentaciju u Europskom parlamentu kako bi razotkrio korupciju u Ukrajini”.

U svijetu koji se dramatično mijenja svakoj državi i narodu, ma koliko veliki bili, potrebni su pouzdani saveznici, prijatelji i partneri. Kako to izgleda kad ih nema najbolje pokazuje teška sudbina Kurda na Bliskom istoku, koje „saveznici“ redovito ostavljaju na cjedilu kad im više nisu potrebni. Mnogi su vjerovali da će Hrvatska ulaskom u euro-atlantske integracije riješiti sve svoje strateške probleme.

I love Rome, but Rome doesn't love us': the city's new migrant crisis |  Cities | The Guardian

Italija je desetljećima jedno od najomiljenijih odredišta za putnike iz Sjeverne Amerike i cijeloga svijeta. Njezine crkve, svetišta, umjetnička baština, gastronomija i bogata kultura svake godine privlače milijune posjetitelja.

Markić

Na vijest da je Općinski sud u Splitu potvrdio optužnicu protiv RTL-ove novinarke Danke Derifaj, snimatelja Pere Janjića i Branka Miodraga zbog provale na terasu Marka Perkovića Thompsona, reagirala je dr. Željka Markić, izvršna direktorica udruge U ime obitelji.

Rijeka – europska prijestolnica torture

Pin It

Image result for šljivančanin

Divovska petokraka na neboderu je drugi zanimljivi simbol EPK, pogotovo u gradu koji slavi različitost, a pod njom je svojedobno etnički očišćen od većine stanovništva. Zadnje aktivno korištenja istog tog simbola u Hrvatskoj bilo je na glavama Mladića i Šljivančanina

Prikazani proračun manifestacije je 30 327 000 eura, od toga 10 milijuna dolazi iz državnog proračuna, 10 milijuna i 327 tisuća daje grad Rijeka, 3 milijuna županija, 3 milijuna su dobivena putem natječaja iz EU fondova, 3 milijuna od sponzora i milijun iz drugih izvora.

Svečanost otvaranja sezone u kojoj Rijeka, zajedno s irskim gradićem Galwayem, nosi titulu „europske prijestolnice kulture“ uzburkala je duhove iz ideoloških razloga. No nitko ne govori o meritumu.

Što je EPK i što nam ta titula i ono što stoji iza nje govori o poimanju kulture danas? Ukratko, kultura je sluškinja turizma, i promatra je se primarno kroz ekonomsku korist. Pa koliko onda to sve košta i tko plaća?

Prikazani proračun manifestacije je 30 327 000 eura, od toga 10 milijuna dolazi iz državnog proračuna, 10 milijuna i 327 tisuća daje grad Rijeka, 3 milijuna županija, 3 milijuna su dobivena putem natječaja iz EU fondova, 3 milijuna od sponzora i milijun iz drugih izvora.

Dakle, manje od deset posto daje EU, jednako toliko sponzori, a 80% dolazi od javnih sredstava. Kada se zemlji članici dodjeljuje čast da ima grad kulture, odluka tko će to biti se ne prepušta nekom neovisnom nacionalnom tijelu, za koje se može pretpostaviti da bi najbolje moglo razlučiti koji su strateški interesi i potencijali pojedinih gradova, nego je donose tzv. europski stručnjaci, koji se pritom, i jako dobro plaćaju, konkretno 500 eura po danu.

Europa ti dakle dadne da nosiš titulu, a ti ćeš platiti. Dobiješ milijun eura, ali će toliko od tebe i iskamčiti na radionice, konzultacije i sl. A ti financiraj ostalo. Obersnelovi kult-menadžeri su geslom „luka različitosti“ vješto uboli ono što se prodaje u trenutnoj Europi koja je u rasapu svog multikulturnog identiteta. Iako su sami vrlo daleko od toga.

Rijeka je grad u propadanju. Izgubila je preko deset tisuća stanovnika u zadnjih sedam godina, više od Osijeka, no o tome se za razliku od slavonske depre, iz nekog razloga ne govori. Riječkoj vlasti je EPK dobro došao kao „opijum za narod“.

Iz vlastitih ideoloških okova i ograničenja ne mogu pa je najbolja stvar koje su se dosjetili da se digne kredit i ulupa pedeset milijuna kuna građana Rijeke na obnovu paradnog broda jugoslavenskog komunističkog diktatora.

Divovska petokraka na neboderu je drugi zanimljivi simbol EPK, pogotovo u gradu koji slavi različitost, a pod njom je svojedobno etnički očišćen od većine stanovništva. Zadnje aktivno korištenja istog tog simbola u Hrvatskoj bilo je na glavama Mladića i Šljivančanina.

Lijevi komentatori su uzbuđeni što je na otvaranju otpjevalo Bella ciao, no bolje da su titoisti otpjevali Ciao bei riječkim Talijanima, većini stanovništva grada, koje su pobili i potjerali, zauzeli im domove i tvornice pa prazan grad naselili novim ljudima od kojih su stvorili jugoslavenski melting-pot. Lokalno hrvatsko stanovništvo je ranije puno propatilo pod fašističkim režimom.

Spletom okolnosti, Staljin i Tito su im omogućili da se osvete i namire nad Talijanima, no time su upali u ideološku i moralnu klopku u kojoj im potomci tavore i dan danas. Bella ciao znaju otpjevati i alternativniji popovi u talijanskim crkvama, pa nije nikakvo čudo čuti je u gradu u kojem je komunistička partija na vlasti neprekinuto 75 godina, čime je i službeno oboren rekord Moskve. A i dalje traje.

Pokojni Denis Kuljiš je napisao da bi u Rijeci, da se kandidira, i Lenjinova mumija dobila izbore. Osnovi ton otvaranja je bio otužno provincijalan, u smislu, hej, pogledajte, i mi mali komunistički tupani „slušamo ploče i sviramo rock“. Trži se alternativna konfekcija, a vrhunac približavanja Europi je muškarac u haljini kao voditelj(ica) u HNK.

Smaraju time što su rano imali pankere. OK, pratilo se prilično ažurno proizvode britanske industrije zabave od prije gotovo pola stoljeća, i što sad? Sto godina nakon povijesne avangarde oni bi šokirali, kao buntovni su, a u biti potpuno na liniji europske oligarhije kojoj su se i umilili lažima o „luci različitosti“.

Sitniš je podijeljen brojnim udrugama, od vrtića do Matice umirovljenika Rijeke, od „LP Rock udruga riječkih rokera 60-ih“ do „Umjetničke udruge Ćeif“. Sve to, uz rodbinu koja dođe pogledati svoje, tiskalo se na kiši da gleda Prlju, Obersnelova režimskog pankera iz gradskog stana, kako u kombinezonu radnika Viktora Lenca glumi da malo vari, djecu kako lupaju po kutijama i finski zbor vikača koji „vrište, zveckaju i viču“, sve rade osim što pjevaju.

Ideologizacijom su se unaprijed zaštitili od bilo kakve estetske kritike tog provincijalnog treša, estetike ružnog bez duha i režimske „provokativnosti“ na tragu vrijednosti briselske vlasti, jer onda kažu kako ih napadaju desničari.

Očekivalo bi se od progresivnih alternativaca, koji su kao protiv sustava, da se kritički osvrnu na samu ideju prijestolnice kulture i centralističku politiku EU, a ne da se upregnu u oligarhijsku kulturnu politiku, uz malo vlastitog jugokomunističkog toucha. Kakav će biti epilog? Graz je od EPK turistički profitirao, Košice su uspješno izvukle novac iz EU fondova, no Maribor, primjerice, i danas otplaćuje dugove dok je belgijski Mons do datuma otvorenja uspio ostvariti samo jedan od pet planiranih infrastrukturnih projekata.

Rijeci držim palčeve da iz tog cirkusa nešto i dobije, no sudeći po ovima koji vode projekt i „otkačenom“ otvaranju, teško je vjerovati da će, kad se slegne crvena prašina, Riječanima išta vrijedno ostati.

Nino Raspudić / Večernji list

Login Form