Dežulović i ostala pupovčad su izvor nelagode oko hrvatskog jezika
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 23 Siječanj 2024 19:09
Često ljevičari – čitaj jugonostalgičari – okreću pilu naopako pa optužuju normalne Hrvate da zadrti, ksenofobni i kakvi sve ne kada se radi o jezičnim pitanjima. Tako notorni Dežulović u srpskim Novostima, plaćenima hrvatskim novcem, piše: ''Hrvatska jezična obavještajna služba gora je čak i od tajne policije u Istočnoj Njemačkoj, gdje je za Stasi, špijunirajući pola nacije, ipak radila samo polovica stanovnika.
U Hrvatskoj, svi špijuniraju sve. Prestravljen od opasnog i strašnog materinjeg jezika, svatko nadzire svakoga, svatko je istovremeno i podmukli srpski govornik i prilježni hrvatski lektor.'' I tako on razglaba nadugo i naširoko o nelagodi i strahu koje osjećaju govornici hrvatskoga jezika zbog nesigurnosti govore li pravilno. Poteže čak i shizoglosiju, ksenoglosofobiju i razlaže etimologiju tih pojmova. Nisam znao da u srednjoj građevinskoj u Splitu tako temeljito uči grčki. Mašala! Premda bi bolje bilo da su ga naučili zidati jer zidara fali, a ljevorukih je stupničara napretek.
Šalu na stranu, ova Dežulovićeva zajebancija na račun hrvatskoga jezika bila bi još probavljiva kada se nad hrvatskim jezikom ne bi nadvijala sto i pedesetgodišnja mračna sjenka agresivnoga jugoslavenskoga nacionalizma, svojevrsne divlje verzije nacizma prije Hitlera. Zbog koje su mnogi nedužni stradali. Dežulović se prenemaže kako su ljudi u strahu da će im netko zamjeriti ako u Hrvatskoj kaže 'hiljadarka'. Međutim, isti taj Dežulović uporno piše hiljada i hiljadarka i dobro živi od pisanja u novinama koje gotovo nitko čita, a hrvatska ih država izdašno financira, dok bi, da baš tjera hrvatsko jezično čistunstvo, teško našao posao u novinama koje država financira. No, upravo je ona država za kojom Dežulović neutješno žali imala po život i slobodu opasnu ''jezičnu obavještajnu službu'' o čemu svjedoči slučaj doktora Šretara. Na njega se u novinama požalio neki Srbin, penzionisani oficir, da mu je u otpusnom pismu napisao ''umirovljeni časnik''. To je toliko razgnjevilo Gorana Babića da je u Nedjeljnoj Dalmaciji za Šretara tražio kaznu sljedećim riječima: ''Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. ŠreterZemljica čarna, trava zelena.'' Njegovu ''presudu'' u djelo su sproveli pobunjeni Srbi početkom devedesetih. Oni s kojima je Dežulović ulazio u Vukovar. A ondašnja država zadovoljila se samo s pedeset dana zatvora.
Neka mi Dežulović ili bilo tko navede sličnu ili čak bilo kakvu neugodnost koju je netko u suvremenoj Hrvatskoj doživio zbog uporabe ''krive'' riječi! To što je netko u kavanskoj raspravi doživio da ga tkogod ispravlja, nije neugodnost, nego prihvatljivi rizik izlaska u kavanu i biranja društva, ništa neugodnije od onoga kada ja, primjerice, moram slušati nekog mudrosera kada, kao, izvodi šale na račun hrvatskog jezičnog čistunstva hvatajući se 'zrakomlata' i 'ukrudbe'. Dok nam u isto vrijeme istom tom 'ukrudbom' na glavnom zagrebačkom trgu za novogodišnju noć po glavi mlate nesretne članove Zagrebačke filharmonije Dežulovićevi pandani u lakoglazbenoj industriji. A oni sjede, ne mrdaju, kao neka stvar u sladoledu. Za volju gradonačelniku koji loše pleše, loše pjeva, loše igra košarku, a još lošije upravlja gradom. Dobar je jedino u uništavanju onoga što je relativno dobro funkcioniralo u Zagrebu. Zato je valjda i instaliran na čelo glavnog grada Hrvatske.
Međutim, nisu Dežulović i njemu slični zabrinuti zbog nelagode u hrvatskim glavama uslijed jezičnog purizma, drugo njih kopka. Zbog nečega drugoga oni napadaju ''preveliku'' brigu o jeziku, uostalom upravo njihovi ideološki predšasnici, hrvatski vukovci, bijahu najveći puristi u hrvatskoj lingvistici. Po Vuku i nikako drukčije! U tom grmu leži zec, to jest vuk. To nepobitno potvrđuje sam Dežulović kada piše: ''To je zato što hrvatski jezični standard, za razliku od ostalih babilonskih jezičnih standarda, nije uveden zbog ujednačavanja komunikacije u organizaciji društva. Hrvatski jezični standard, naime, uveden je zato i samo zato da se razlikuje od srpskog.''. A razlike ne smije biti zavika hr hezikhvuk potjeran iz grma. Srbi svi svuda. Dežulović, jednostavno, muti bistru vodu. Naravno, da je hrvatski standardni jezik uveden radi ujednačavanja komunikacije, ali – kad već tjera mak na konac - i radi toga da neki provokator ne bi inzistirao da mu se u bolničke papire upiše ''penzionisani oficir'' ili ''inžinjer vazduhoplovstva''. Svojim upornim nastojanjem da hrvatski izjednače sa srpskim upravo su Dežulović i ostala pupovčad uzrok nelagode i smutnje oko jezika hrvatskoga.
Usput, kad već spominjasmo Gorana Babića, vidim da ga Dežulovićev supatnik za Jugoslavijom i novopečeni književni kritičar Dragan Markovina proglašava ''jednim od najvećih pisaca kojeg je Hrvatska ikad imala''. Je, je, Dragane oštroumni, i Adolf Hitler je jedan od najvećih slikara koje je Austrija ikada imala! Do kojih pličina ideološka zaslijepljenost može dovesti čovjeka! Uostalom, iako kobajagi piše o Babićevoj poeziji, svoje književno-vrijednosne prosudbe donosi na temelju Babićevih tekstova poput ovoga gore navedenog uz slučaj doktora Šretara.
Damir Pešorda
