„Geograf“ Filip Lukas - ustaša prije ustaša, a i potom

Pin It

Goldstein i neki drugi opet nasrnuli na povijesne velikane hrvatske  kulture, pa tako i na Filipa Lukasa –

Vjetrovit tjedan, i nije samo vjetar s Dinare, nego s hrvatskih planina uopće. Stari su Hrvati još u ranom srednjem vijeku vjerovali da bura prebiva u pukotinama gorja, spava, a kada se probudi, loše je volje i stušti se dolje – eto sam i ja počeo repati kao jedan originalni reporter HTV-a, ekspert za buru.

Burno i u Zagrebu, gdje su hitrecroditelji prosvjedovali protiv (slabo) prikrivenih pedofila i pokušaja da uguraju svoju ideologiju, da ne velim idiotologiju u inače potreban zdravstveni odgoj. Rasrđeni se roditelji pozivaju na Ustav, da oni imaju pravo odgajati svoju djecu, da ne bi. Kao da se sekta osvrće na neki tamo navodno važan dokument, ako baš bude trebalo, donijet će zagrebački ustav. A Rijeka riječki. Fiume o morte. Agram o morte. I tako dalje. Iz resornoga ministarstva blage izjave, a treba istupiti oštro i reći ovo: u Hrvatskoj postoje samo hrvatske škole (uz manjinske, ali to je druga priča), znači ne postoje zagrebačke ni riječke ni osječke. Pa hrvatske škole, ma gdje bile, trebaju i moraju imati isti program, uputnik, kurikul, te ne mogu neke slučajne gradske vlasti ubacivati ama baš ništa na svoju (lijevu) ruku, ni izborne predmete ni neizborne, a status osnivača daje im neke posve druge zadaće, takoreći tehničke.

Druga je mogućnost da gradovi i općine utemelje centre za preodgoj djece, s tim da bi djeca bila oduzimana roditeljima s navršenih šest godina i ondje se školovala, igrala i kartala, a nakon svršetka nauka bivala zaposlena u gradskoj upravi. Za vrijeme školovanja nastavnici bi trebali biti inkluzivno iz redova pedofila i istih spolnika.

„Pa toga nije bilo ni u vrijeme Šuvara“, uplašio se mačak Mak. „Nije“, velim, „ali uvijek može gore. Zagreb ima i drugih problema, recimo s nazivima ulica i trgova.“ „Znaš, Mak“, kažem mu , „ja sam ti bio svašta u životu, svaštar, pa sam nekoliko godina predsjedao i zagrebačkim povjerenstvom za ulice.“ „Znači, bio si uličar“, umiješao se Tor, i dalje loše volje zbog operacije koljena. „Tata ti je bio uličar“, obrecnuo sam se na cucka. „Bilo je to ozbiljno povjerenstvo, s ozbiljnim povjesničarima i znalcima, recimo Lelja Dobronić, Petar Šimunović, Fredi Kramer, Baloković…" Tko sada ondje sjedi, nemam pojma, ali vidim rezultate. Kad nisu našli ustaše među onih pola milijuna na Hipodromu, malo su se pozabavili navodnim ustašama za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. I našli! Recimo Filipa Lukasa. Čitam ja u novinama da je oduzeta ulica „geografu“ Lukasu. Ne piše (nije slučajno) da je bio predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. Znači ustaša prije ustaša, a i potom. Netočno, ali valjda to boljševičko zagrebačko povjerenstvo znade više od Hrvatske enciklopedije, primjerice, gdje lijepo piše da je Lukas, rođen u Kaštel Starom, bio pravaš, starčevićanac.

Naravno da se u početku razveselio hrvatskoj državi, kao i većina Hrvata, pa nezavisna Hrvatska bila je program starčevićanski, ali naravno da se potom distancirao od ustaškoga režima. Što mu, eto, nije pomoglo 2025. Nisam vidio lukasda se poradi likvidiranja Lukasove ulice javila Matica hrvatska i prosvjedovala, valjda je više zaokupljena ovrhom nad Matoševom kućom u Tovarniku. A ono „geograf“ je također podcjenjujuće. Bio je Lukas zemljopisac i vrhunski intelektualac. Nego, ni s Bonifačićem zagrebačka sekta nije na „ti“, na stranu što je bio odličan pjesnik (ma ne znaju o njegovoj poeziji ništa) ali je „djelovao“ u vrijeme NDH. Ma nemojte. Predstojnik odjela za kulturne veze pri Ministarstvu vanjskih poslova. Užas. Ustaša. Na vrijeme se spasio, za razliku od moje tete, činovnice u nekom odjelu, možda baš kulturnom, ne znam, ali koja je pet godina čamila na betonskom podu u komunističkom logoru. Nego, i Tin Ujević je radio kao prevoditelj u „državnoj službi“, pa će aktualna zagrebačka vlast srušiti njegov spomenik u središtu grada, nego što. Tin ustaša. I nije da ga ideološki očevi sadašnje zgb vlasti nisu natezali po sudovima, i njega i Tabaka koji mu je dao posao, ali se na jedvite jade izvukao. (Tin je umro, zna se kada, a vrlo stari Tabak bio je među prvima koji su se javili u Zbor hrvatskih umjetnika 1991., organizam koji je bio sastavni dio Zbora narodne garde, dakle Hrvatske vojske.) „A kaj je s Arkom?“, pita Tor. „Ni on nije bio ustaša, nego tvorničar. Vidiš, ja sam desetljećima živio na uglu Zvonimirove i Makančeve, a između Makančeve i Heinzelove bile su jednokatnice, Arkove kuće. Za Arkove radnike. Između kuća hrastovi, i to nam je kao djeci bilo igralište."

Usporedo, zgb. sekta potiho radi na povraćanju trga zločinačkoga maršala, a znakova ima: ljetna izložba o maršalu u produkciji hribariziranoga KIC-a, s predgovorom koji i nije neproziran, a s vremena na vrijeme hrvatski dnevni listovi daju prostora likovima poput Lale sociologa, zagovaratelja istoga „rješenja“. Znači, skinimo Trg Republike Hrvatske, vratimo onoga koji je mrzio i pomisao na hrvatsku državu, bila ona i demokratska, još gore. (Uzgred: ne znam je li u vrijeme mojega predsjedanja ili poslije u akcijama Krug za trg, nije važno, ali ostaje činjenicom: jedna od onih dama, književnica, koja hrvatsku državu također nije mogla smisliti, pa odbjegla u svijet i opanjkavala Hrvatsku, izjavila tada za neke strane novine da postoji namjera skidanja Tita s trga, a isti će trg biti nazvan po Anti Paveliću. Laž, naravno, tada je u optjecaju bila jedino ideja Kazališnoga trga. Lažljivica se poslije vratila u Hrvatsku, a što se može, i čudila se kako je lijepo primljena, pa joj se i knjige obilno objavljuju, a piše ona i za hrvatske dnevnike.

Usporedo, vidim da načelnik ili što već, poziva u Kumrovec sve ljubitelje djela najvećega sina naših naroda i narodnosti, sve u sklopu etnografske znanosti, neka dođu svi, samo ne oni sa šajkačama, kaže lik. „A što je s brodom Galeb?“, pita cucak Tor. „E, to ti je zagonetka. Donedavna je riječka vlast Galeba lijepo restaurirala, ali ima jedna caka: Galeb je bio pun azbesta, a azbest su ugradili ustaše da napakoste maršalu. Azbest je otrovan. Znači, Tita su trovali, kao i Stepinca. Da maršala nisu trovali, još bi bio živ. Svinjarija, da. Kao i činjenica da je azbest s Galeba prevezen u – Gospić. U Liku. Ondje živi previše Hrvata na jedan četvorni metar, pa ih treba barem djelomice potrovati. A navodno je nekoliko tona otišlo negdje blizu Zadra. Nova atrakcija: Pozdrav azbestu. Splićani su dobro prošli, otjerali i onaj strani azbestni Moby Azbest, a azbest s Galeba također ne puštaju blizu."

„Daj, gazda, nešto veselije, športski a ne šporko“, cima me Mak. „Pa eto, ako baš hoćeš, utakmica Dinama i Maccabija, recimo.“ Neki čovo mi je zamjerio što sam napisao da Dinamo u Bačkoj Topoli igra na domaćem terenu. Kako to? Tako, moj Mak, treba znati što je bilo. Bačka, poglavito sjeverna Bačka, nekada ne tako davno nazivana je ovako: Bačka Hrvatska. To ti je povijest. Kao što je zapadni dio Bosne nazivan Turskom Hrvatskom. Jest… A Subotica najvećim hrvatskim gradom. Jest. A tu je i Sombor. „A sada su u Bačkoj Topoli Izraelci?“, pita Mak. „Ma nisu, nego je to UEFA tako pametno složila, da je Topola domaći teren Maccabija.“ „U Srbiji?“. „Ma ne, Mak, u Vojvodini." Uglavnom, Izraelci izgubili utakmicu na domaćem terenu, frke nije bilo jer su pametni Boysi odustali od puta, nego što, ne će valjda dopustiti da ih mlati srbijanska policija, dosta je mlatila njihove očeve i djedove… A Hrvata je u Bačkoj Topoli malo ili nimalo, u stvari ima više Mađara nego Srba, ako se ne varam. Uglavnom, gledalište prazno, ali je stadion izvrstan. Uzvrat će se igrati na puno lošijem stadionu, u Zagrebu. Premda mislim da je Izraelce trebalo izbaciti iz Europske lige, ne zbog nogometa, nego zbog genocida u Gazi. Nisu krivi športaši, ali ne bi bili ni prvi ni zadnji koje civilizirani svijet izolira zbog mahnitoga režima u njihovim zemljama. A Izrael ima baš takav – nemilosrdni gadovi Netanyahu, Smotrich, Ben Gvirc ili Gvir, ne pamtim. Zločinci. Gaza je nalik Vukovaru u prosincu 1991., s tim da u Gazi nije ostao čitav ni vodotoranj. Pa ako Neronov mirovni plan kojim slučajem uspije, te se priđe obnovi Gaze na kojoj će najviše zaraditi Neronov zet, kako će izgledati uklanjanje ruševina? Teškim strojevima odvozit će se gromade betona pomiješane s dječjim kostima, da. I kostima njihovih majka i očeva. Poslužit će za temelje hotela u kojima će odsjedati turistička elita, mlade imućnije obitelji s djecom… Jest, hoćeš usporedbe: nad kostima pobijenih Hrvata 1945. komunisti su poslije napravili igrališta. Čitaj Kolarove.

A bešćutni svijet kao da se naglo probudio tek kada su Izraelci uhitili Gretu Thunberg, novu savjest svijeta. I sve koji su se bili uputili brodicama, humanitarci. U mnogim europskim zemljama prosvjedi. Propalestinski? Da, ali više proljudski. Ljudima prekipjelo. Narodima. Građanima. Znatno manje njihovim političarima, a osobito hrvatskim.

„Imaš pravo, situacija je i inače odurna“, mudruje Mak. „Čitao sam u novinama neki članak o statistici. Pa vi se, Hrvati, samo smanjujete, djece sve manje, i ona se smanjuju makar i inače malena. Jako sam zabrinut.“ Točno govoriš, rekoh, sva je sreća da se s vremenom smanjivao i naš prostor, da ne velim teritorij, pa i ovaj koji je ostao teško punimo hvpučanstvom. Samo ilustracija: nedavnih je dana predstavljen zbornik Zajednice Hrvata istočne Hercegovine. Znate li vi, životinje, da je Trebinjsko-markanska biskupija prvi put spomenuta 1022. godine, što znači da je postojala godinama prije. A sada je Trebinje u tom RS-u, u ratu je iz Trebinja gađan Dubrovnik, a upravo ondje pripremaju gradnju hidroelektrana Novi horizonti, te je na horizontu uništavanje doline Neretve, najdragocjenijeg komada južne Dalmacije. I ne vidim da se hrvatska „politika“ zabrinula. Barem ne previše.

A i inače, kako se Hrvatska priprema na ono što će se, očito, dogoditi? Dobro, vojska jača, nakon što je desetljećima uništavana, uvodi se vojni rok, imamo neke produkte u Karlovcu, nešto aviona, nemamo tvornicu streljiva, imamo ili ćemo imati omanje dronove. Ne one velike babe jage, nego male. Nemamo kupolu koja bi nas štitila, ne gradimo zidove. Šteta, a najveći zid u Europi bio je baš u Hrvatskoj. Čitam napis (Božo Skoko) u Matici, časopisu Matice iseljenika, da su autor i suradnik Frka napravili stručnu procjenu dužine suhozida na obali i otocima – iznos: 200.000 kilometara. Ha! A bilo je i više, odnosno bilo bi da suhozide (većinom) nismo žrtvovali „razvoju“. Ma kakav Kineski zid, molim vas, taj je prema hrvatskom zidić. Znači, ipak se donekle pripremamo na najgore, iako se nikomu ne ratuje, dosta smo se naratovali. A opet, ne možemo sjediti skrštenih ruku, mrak se spušta, dok idioti urlaju da se Hrvatska nepotrebno militarizira. Sjećam se jednoga razgovora s Tuđmanom, negdje početkom 1991. kada je još kružila floskula da će razum prevladati. „Mislim da je stanovita militarizacija potrebna“, rekao je, a dvije okomite bore malo se produbile. Jest, slično je i sada. U sebe vjerujemo, srca još imamo, i krunice imamo, okupila se vojska u Mariji Bistrici. Majko Božja i ti, Bože, čuvajte Hrvatsku. Od svega zla, uključujući kekine i druge fakine.

Ti si moja čokolada...

Odem u dućan, kao svaki dan (opet repam), tražim nešto slatko. Čokoladu. Vidim na polici čokolade poznate hrvatske firme. Na omotu nova dizajnerska rješenja – raznoliki tekstovi, valjda za svaku priliku. Poruke smislili lumeni. Jedna mi čokolada privlači pozornost. Na njoj piše, doslovce: „Ja sam vlak što zgazit će te, mali.“ Bit će da je namijenjena djeci. Nije vršnjačko nasilje, nešto gore. Čokoladu sam kupio, ne otvaram ju od straha da iz nje ne iskoči vlak, a i zato da imam dokaz. Dokaz da je glupost vječna.

Pokvarena peć

Čujem da je krematorij na Mirogoju prebukiran, pokvarila se jedna od dvije peći. Pa se naši pokojnici prevoze na raspelospaljivanje u Maribor ili Ljubljanu. Podosta logično: Slovenija je i inače najveće hrvatsko groblje, zahvaljujući genocidu nad hrvatskim narodom 1945. u izvedbi maršalove jugosoldateske.

U zadnji čas

Nekoliko minuta prije no što ću uredništvu poslati tekst, pada mi pogled na dnevne novine, napis o strahovitome stradanju katolika i kršćana uopće) u Nigeriji. Traje to već dugo, a nismo znali, barem ja nisam. Ma niste ni vi, jer naši dični mediji kaskaju za događajima u svijetu kao u doba Marka Pola, nemaju dopisnike, nemaju slike, nemaju ništa. I nema tomu dugo kako sam javno zapitao zašto ne znamo ništa o krvavim previranjima u Sudanu. Možda je tko pročitao, pa se tjedan dana poslije pojavio opširan napis o Sudanu. Sada je, o Nigeriji, progovorio novinar Despot, čast. Da nije, i opet bismo godinama čekali na izvješće o ubojstvima svećenika i vjernika, o rušenju crkava. A ni iz Vatikana ni glasa o Nigeriji, koliko sam pratio.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr