Milanović kao Milošević, samo gluplji

Pin It

Cirkusiranju kukuriku ministara povodom proslave Oluje ni četiri dana poslije ne nazire se epilog. Nakon što su svojim prisustvom po običaju zagadili proslavu vojne pobjede s kojom niti su imali, niti danas imaju ikakve veze, već nas puna četiri dana kroz priglupa priopćenja i PR gerilsko djelovanje po tzv. vodećim medijima maltretiraju s Milanovićem i zvižducima upućenim njemu.

Na stranu to što je evidentno da hajka na kritičare briljatne politike kukuriku vlade i samih kreatora te politike ima dublju notu koja se očituje u urušavanju slabašno kreirane slike da u ovoj zemlji postoji netko tko o vladinoj politici misli dobro, i da meta te kreacije nisu samo građani, nego upravo premijer koji je izgubljen u vremenu, prostoru, prijevodu i u svemu ostalome pa danas praktično funkcionira kao beskorisna maketa kojem poslušnici na uho šapuću da ga narod voli, prisutnost naglih obrata i različitih reakcija na situaciju s izviždanim premijerom pokazuje nam nekoliko političkih elemenata, već oprobanih, koji direktno potječu iz udžbenika udbe i kos-a.

Prije nekih 20 godina, taman prije početka srpske agresije na Hrvatsku, u Beogradu su održane tzv. 'martovske demonstracije' protiv Miloševića, prve takvog tipa od kada je isti zasjeo na vlast u Srbiji. Iako je danas karakter tih demokracija lažan pa se iste prikazuju kao demokratske, radilo se o klasičnim četničkim demonstracijama koje je organizirao vođa jedne od četničkih frakcija Vuk Drašković (danas potpisnik koalicije za REKOM), nezadovoljan što Milošević tada još nije bio krenuo u vojno stvaranje velike Srbije. Bilo je malo naguravanja, vodenih topova, jedan ili dva poginula, na kraju su izišli tenkovi na ulice, a Milošević je uhapsio Vuka Draškovica i njegovu ženu, na što su onda poludjeli zapadni mediji i političari, izbezumljeni što Milošević hapsi vođe demokratske oporbe. U Beograd je tada došla i supruga francuskog predsjednika Mitteranda moljakati Miloševića da pusti Draškovića iz zatvora, na što je ovaj odgovorio da je Srbija pravna i demokratska država i da on nema ovlasti nad uhićivanjem i puštanjem ljudi iz zatvora, kao ni nad pravosuđem.

Zvuči poznato, zar ne? Ne da zvuči poznato, nego se radi o identičnoj situaciji, odnosno o identičnoj vrsti režima koji je vladao Srbijom za vrijeme Miloševića, i Hrvatskoj za vrijeme Milanovića. Prvo se na narod šalje policija, protivnici i kritičari režima se hapse i zastrašuju, a veliki vođa od svega naivno pere ruke, glumi dobričinu, velikog demokrata i još većeg zaljubljenika u pravnu državu koji nikada ne bi hapsio svoje protivnike, ali jebiga, takav je zakon, on je tu nemoćan, na što mu pripuzni mediji plješću i kuju ga u zvijezde poštenja, političke inteligencije i demokracije, iako se tu ne radi o ničemu drugome nego o klasičnoj komunističkoj represiji koja će biti sve gora kako će se stanje u državi pogoršavati, također zahvaljujući istim vlastodršcima.

Milanović je protiv uhićenja onih koji mu zvižde, on je na vlasti, ali oni se i dalje uhićuju? Pa u čemu je stvar? U zakonima nije, uostalom ušli smo u EU, naši zakoni su usklađeni s pravnom stečevinom EU. Doduše, ima onih zakona koji nisu usklađeni, poput zakona o zaštiti udbaša, ali i to će se uskoro srediti i uskoro ćemo tu veselu ekipu ispratiti u Njemačku. Pa ako nije stvar u zakonima, onda je stvar u ljudima, dakle upravo u režimu. Nitko ne može biti odgovoran za hapšenje kritičara režima osim režima samog, a režim nisu nitko drugi nego upravo Milanović, Ostojić i kompanija, koji su i direktno i indirektno odgovorni za političke progone, ma koliko glumili demokrate. A ovim političkim uhićenjem oni su svoj cilj postigli: pokazali su tom nezahvalnom narodu kako se poštuje narodna vlast, i od sada će svaki mutikaša dobro promisliti kada će i hoće li uopće zazviždati ili nedajbože nazvati majmunom nekog demokratskog kukukuriku ministra, ili možda i samog Miloševića, ovaj, Milanovića samog. No, taj cilj ima vrlo kratkoročni domet, a dugoročnu štetu, jer režim koji od vlastitih građana koje je prethodno unesrećio vlastitom politikom stvara političke zatvorenike, makar i samo prekonoćne, osuđen je na propast. A to može biti samo dobro.

A Milanović bi, da ima i mrvicu pameti, skupa sa Ostojićem, i sam zaključio kakva ga sudbina čeka, upravo na primjeru sudbine svog političkog uzora, pokojnog Slobe Miloševića.

Diana Majhen