Što se to u Srbu slavi 27. srpnja?

Pin It

 Image result for srb mesić pusić pupovac

- Mali broj komunista u regiji, kao Gojko Polovina, Đoko Jovanić, Stojan Matić i Stevan Pilipović “Maćuka” sa šačicom drugih već su razgovarali o potrebi oružanog ustanka.

U drugoj polovici lipnja (poslie Hitlerovog napada na svoga dotašnjeg saveznika Staljina 22. lipnja 1941., nap a.) neki su počeli stvarati zametne podzemne “revolucionarne odbore”.

Oni su u drugoj polovici srpnja počeli stvarati neke konkretne planove poglavito u Srbu i Drvaru.  Ali uloga bilo kakve političke organizacije  kao što je bila komunistička partija Jugoslavije u organizaciji ustanka bila je od minimalne do nepostojeće. Kako reče jedan komunistički aktivist:  “Tu nije bilo ni partijskog vodstva niti dovoljan broj članova Partije.”

Kako u svojim memoarima navodi komunistički komandant Kosta Nađ situacija nije bila drugačija ni na širem području Like. Nađ kaže: “Osim u riedkim slučajevima, naše partijske organizacije nisu igrale nikakvu ulogu u organizaciji ustanka.” (M. Bergholz)

Profesor poviesti na Concordia sveučilištu u Montrealu Max Bergholz napisao je 2016. knjigu “Violence as a Generative Force” (Nasilje kao plodonosna sila) u kojoj detaljno  opisuje masovne pokolje koje su u ljeto 1941. počinili tzv. ustanici u Srbu i okolici. 

Za temu Bergholz je, za neki njemu poznat razlog, izabrao Kulen Vakuf i njegovu okolicu. Bez obzira na to što ga je na to potaklo i koliko se trudio da bude nepristran on, kao i većina drugih stranih povjestničara, pisaca i novinara koji su se odlučili pisati o događajima u tim krajevima, poglavito onim u zadnjih 100 godina, morali su se uglavnom osloniti dokumente koje su im dostavljali oni čiji su roditelji u njima bili glavni akteri.  Stoga nije čudno što Bergholz ustaše ne smatra vojnicima nego nekakvim čoporima divljaka koji muče i ubijaju  “Srbe” samo zato da okradu njihovu imovinu. Četnici su za njega, “srbski nacionalisti” ili “ustanici” i svi zločini koje su oni počinili nad hrvatskim narodom bili su “osveta za ustaške zločine nad Srbima”. 

Ipak, iako u ublažujućem tonu, Bergholz opisuje niz zbivanja koja su predhodila i bila uzrokom sukobima u tim dielovima Nezavisne Države Hrvatske.

- Godine 1918. Stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznata kao Prva Jugoslavija. Prije službenog proglašenja nove države 1. prosinca vlada je objavila proglas da će uskoro biti provedena agrana reforma i da će srž te reforme biti razpodjela zemlje onima koji je obrađuju a da će vlastnicima gubitak biti pravedno plaćen. (Nu svatko je znao da ta “reforma” nije bila ništa drugo nego do tada neviđeno orobljavanje bosanskih begova, kojima srbijanske vlasti nikada nisu za odštetu izplatile niti jedan dinar, nap. a.) …Dokumenti u arhivima pokazuju da su obitelji orobljenih bosanskih zemljoposjednika sve do konca 1930ih od države tražile naknadu za oduzete posjede. Nu sve je bilo uzalud. Sve oduzete zemlje razdieljene su bosanskim Vlasima, novopečenim “Srbima”. Po proglašenju zakona o agrarnoj reformi bivši kmetovi nisu čekali da im beogradski vlastodržci dodiele komade begovskih posjeda, nego su odmah uzeli stvar u svoje ruke. 

Tako napr. braća Mile i Lazo Tintor iz okolice Kulen Vakufa ne žele čekati da im vlasti dodiele begovske posjede pa šalju pismo kralju u Beograd u kojem pišu: “Poslie 530 godina ropstva (Turci su u tom kraju tada bili nešto više od 400, a Vlasi koji su za njima došli na posjede koje su napustili Hrvati tek kojih 300 godina, nap. a.), i neizmjerne boli i patnje koje smo morali trpjeti, sunce slobode i zora boljih dana je osvanula. Prema rečima vašega kraljevskog visočanstva zemlja pripada onima koji je obrađuju. Mi se iskreno nadamo da se to odnosi i na nas koji ovu zemlju već 60 godina natapamo svojom krvi i znojem. Stoga mi nikada nismo ni sanjali da će naš spahija zahtjevati da mu mi 1919. nešto plaćamo. U časovima kad su svi veseli mi tugujemo, dok svi pevaju mi moramo plaćati, dok je svako oslobođen mi ostajemo zarobljeni….”

Nekoliko dana prije nego su “robovi” Mile i Lazo Tintor poslali svome kralju ovo pismo oni su na begovoj zemlji pobrali odvezli i spremili koliko im je bilo potrebno; pšenice, kukuruza, ječma, sijena i graha, a sve drugo su uništili. Nekoliko do tada bogatijih muslimana, među kojima je bio i Alajbeg Kulenović vlastnik posjeda na kojem su Tintori sada uništavali ono što je po ugovoru pripadalo njemu stajali su na njivi i niemo gledali što se događa. Mile i Lazo su prišli Alajbegu i uz psovke i prietnje uzviknuli: “Izgubi se i odlazi odavle!”  U mnogo slučajeva konfronracije između bosanskih begova i njihovih najamnika bile su i puno gore od ove. Grupe bosanskih Vlaha organizirane u tzv. Zelenom kadru otimaju vlastnicima zemlju, kradu sve do čega dođu, pale kuće i ubijaju muslimane kako bogate zemljovlastnike tako i one siromašne. Neki iztražitelji tvrde da su ove grupe u Bosni i Hercegovini između 1918. i 1921. ubile nekoliko tisuća muslimana što opravdavaju izjavama da se osvećuju “Turcima”. Koliko se zna nitko za ove zločine nikada nije priveden pravdi. “Naši su đedovi ratovali s Turcima”, jedan od lokalnih ljudi se prisjetio. “Naši očevi su bili solunaši iz 1. svj. rata…”

Možda je, međutim, više važna bila percepcija da neki od onih koji su vršili nasilja nisu to činili radi osvete zemljoposjednicima, radi promjene stoljećima starih propisa o zemljovlastništvu, niti   u ime “Srba” protiv “Turaka”. Umjesto toga, pod tom krinkom oni su koristili kaotično stanje kako bi se na brzinu obogatili… Izviješće poslano ministarstvu unutarnjih poslova u Beogradu ukazuje da je sa “Srbima” koji su bili uključeni u nasilja bio broj kriminalnih i propalih tipova koji pod krinkom “srpstva” i pod maskama raznih političkih partija nemilosrdno i protuzakonito uništavaju muslimane, tajno ih ubijaju i kradu njihovu imovinu. Naoružane grupe čiji članovi su pravoslavni Srbi (kao vođa jedne od tih grupa Stevan Obradović “Langa”, iz sela Doljani u Lici) ) hodaju okolo i  teroriziraju stanovništvo…. Jedna od njihovih žrtava 1921. bio je i muslimanski trgovac Mustajbeg Kulenović iz okolice Kulen Vakufa.

Žandari, kojih je većina u rodbinskoj vezi s ovim kriminalcima, sve to gledaju kroz prste, pa razbojnici slobodno šeću ovim krajevima, robe, pale i “iz osvete” ubijaju ne štedeći ni svoje sunarodnjake. Tako u svibnju 1930. stanovnici sela Doljani tuže se žandarima da ih već nekoliko puta terorizira i orobljava grupa na čelu s vrlo dobro poznatim lopovima Todorom Medićem i Avramom Jovanićem zvanim “Buzdum”. Ovaj Jovanić je bio vrlo blizi rođak Đoke Jovanića. U Donjem Lapcu, s većinskim “srbskim” stanovništvom, zapaljeno je nekoliko štala iz “osvete” jednih susjeda drugima. U hrvatskim selima se ništa takvoga nikada nije događalo. Jedini zločini i nasilja u njima bili su oni koje su činili ovi i ovakvi “srbski” razbojnici.

Osnutkom Banovine Hrvatske koncem 1939. i osnivanjem pokreta “Srbi na okup” mržnja tzv. prečanskih Srba na sve što je hrvatsko dostignut će svoj vrhunac. Uz srbske oficire, žandare i većinu drugih državnih službenika u pokret su uključeni i svi ovi razbojnici. Održavaju se sastanci u Mostaru, Glini, Vukovaru, Gradačcu, Otočcu, Brčkom, Derventi, Osijeku i drugim gradovima s kojih se Hrvatima šalju poruke “Do istrage vaše ili naše!”

Glavni organizatori I kolovođe ovih mitinga su pravoslavni popovi. Oni skiciraju rezolucije o imperativu da se općine s većinskim pravoslavnim pučanstvom odciepe od Banovine Hrvatske, što svakao podrazumieva da te općine budu etnički “čiste”.

Nu uza sve to, gdje god piše o orobljenim muslimanima zemljoposjednicima pisac naoko “nema sigurnih podataka” pa skoro uvijek kaže “neki lokalni povjestničari sugeriraju”. Tako on, i ako piše i potvrđuje arhivskim dokumentima da nikada nisu dobili naplatu za oduzete zemlje, od kojih su živjeli, nije podpuno siguran je li “agrarna reforma” osiromašila  muslimanske zemljoposjednike koji su živjeli u blizini Kulen Vakufa. Po njegovom mišljenju ustaše su krive za grozne zločine koje su “ustanici” u tim krajevima počinili nad hrvatskim pukom. Za njega su komunistički nastrojeni četnici Gojko Polovina, Stojan Matić, Stevan Pilipović i Đoko Jovanić bili umjerenjaci koji su u to vrieme tobože bili protiv masovnog klanja djece, žena i staraca, a nije se potrudio barem površno izpitati kako su tek “umjereni” bili Jovanić i Polovina poslie završetka rata. Nu uza sve to, kao dosliedan povjestničar on je u ovoj svojoj knjizi detaljno opisao strahovite zločine genocida koje su “ustanici” koje se svake godine 27. srpnja slavi u Srbu počinili nad mirnim hrvatskim civilnim pučanstvom.

Jedan primjer pripisivanja četničko-partizanskih zločina njihovim protivnicima

Poslie 2. svj. rata simpatije svih kanadskih državnih službi, poglavito policije, koja je u to vrieme bila sastavljena od njihovih ratnih veterana, okorjelih anglofila rojalista, bile na strani njihovih “saveznika”, Mihailovićevih četnika i Titinih partizana   nije potrebno naglašavati da su ti njihovi “saveznici”, jugokomunistička udba i lokalne četničke udruge, u svojim rukama imali lokalne političare, većinu policije i drugih državnih službi, što potvrđuje jedan zločin koji se dogodio u Hamiltonu 1958. godine:

U Hamiltonu je te godine živio bivši hrvatski vojnik Ljubo Mišković. Ne znam je li bio domobran, ustaša, oružnik ili u nekoj drugoj službi.

Iz nekih razloga volio se družiti i piti s lokalnim četnicima koji su navodno bili njegovi susjedi negdje iz okolice Knina.  Jedne noći Ljubo je nestao. Nakon nekoliko dana njegovo spaljeno tielo nađeno na glavnom  groblju na York ulici u Hamiltonu. 

Moj brat Krešimir i ja kao “djeca narodnih neprijatelja” negdje 1946. godine, - meni je bilo 5, a Kreši 7 godina - u našoj štali u Velebitu gdje smo tada živjeli našli smo neku knjižicu sa sivo-plavim omotom - ne sjećam se kako se zvala.

U njoj su bile slike žrtava nad kojima su četnici-partizani kod Srba u Liki,1941. godine izvršili grozne zločine.  Najviše mi se u pamćenje urezala slika izmrcvarenog tiela učitelja Budaka, ne sjećam mu se imena, kojem su četničko-partizanske zvieri izvadile srce, a na drugoj je bila neka starija žena s izkopanim očima.   

Kako bih o ubojstvu Ljube Miškovića saznao što više detalja, zamolio sam jednog mog prijatelja, policijskog inspektora, da mi donese Miškovićev dosije.

I, kad sam ga otvorio imao sam što vidjeti.  

Pregledajući Miškovićev dosije vidio sam da je površnom obdukcijom utvrđeno je da je Ljubo Mišković bio poliven benzinom i zapaljen.

U dosijeu, su bila, na nekom starom pisaćem stroju napisana dva ili tri lista tako  površne iztrage kao da se radilo o smrti neke životinje a ne o ljudskom biću.

Znajući tko su bili iztražitelji, uobće me to nije začudilo. Ali, kada sam otvorio malu knjižicu  koja je bila priložena tekstu iztrage nisam mogao vjerovati svojim očima.   Knjižica je bila podpuno identična “mojoj i Krešinoj knjižici”, s koricama iste boje i s istim slikama izmrcvarenih tiela učitelja Budaka i one žene s izkopanim očima, samo je tekst bio promijenjen tako da su sada te žrtve bili Srbi, a počinitelji zločina ustaše - kojima je, kako stoji u zapisu,  pripadao i Ljubo Mišković. 

Time je završena iztraga o mučeničkoj smrti Ljube Miškovića i njegovi ubojice su mogli mirno spavati do časa kada su morali poći u svoju “nebesku Srbiju”.

Tako i Bergholz neke svoje tvrdnje u prvom dielu knjige temelji na informacijama koji je, najblaže rečeno, kao stranac slabo upućen u srž onoga što se od provale Turaka na ovamo odigravalo u tim hrvatskim krajevima dobio od lokalnih “istoričara” ili našao u dokumentima koji su nekoliko puta prošli kroz sito i rešeto onih koji su te grozne zločine počinili.

On ne zna da su se četnici u Srbu i skoro svim “srpskim” selima pobunili onoga časa kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, ali (na temelju podataka koje je dobio od njihovih potomaka) on da su nekakvi ustaše jednostavno ušli u sela Suvaja, Osredci i Bubanj i masakrirala nevino stanovnoštvo samo za to da se dočepa njihova imetka. Među ostalim  podvalama koje su mu servirali potomci najmorbidnijih četničko-partizanskih psihopata, masovnih ubojica djece, žena i staraca on piše kako su to ustaše činile. 

Kao povod za uništavanje Boričevca i izpriku za bacanje u jamu kod Brotnje 37 Ivezića i druge zločine, piše da je među tim “zlobnim ustašama” bilo nekoliko Markovinovića iz Boričevca sudjelovalo u zločinima u Suvaji, Osredcima i Bubnju i absurd da je Boričevac bio neka vrsta velikog skladišta za svega što je tobože ukradeno iz mirnih srpskih sela. To nije nikakvo čudo kad znamo da dobar broj stranih (i domaćih) pisaca piše da je i “balvan revolucija” 1991. počela “radi ustaških zločina nad mirnim srpskim stanovništvom”. Tako i Kanđanka Carol Off u knjizi “The Gosts of Medak Pocket” (Sablasti medačkog džepa) piše da su se Srbi pobunili poslie što su Gojko Šušak i Branimir Glavaš u krov neke srbske kuće izpalili “amburst” raketu. 

Na spomeniku  u Srbu su i dvije ploče na prvoj ćirilicom piše: “To je bilo dvan’estoga jula kad pogibe dvan’est srpskih cura dvan’est cura, dvan’est sokolova od ustaškog praha i olova. Ubio ih Markovljević bale kad su mlade kukuruz kopale.” Na drugoj:  “Jadne majke po šumama lete saka pita gdje je moje djete,….Kažite nam naše kćeri mile, jesu li vas ustaše mučile ili žive u jamu bacile..”

Prvo, nigdje u nijednom zapisu iz toga doba ne spominje se prezime Markovljević, nego Markovinović. Pa je li moguće da, ako  se takav zločin uistinu dogodio, netko na spomenik ukleše da ga je počinio neki “bale” s krivim prezimenom? Drugo, Ako ih je “bale” sve pobio dok su okopavale kukuruz zašto ih majke sada traže po šumama i pitaju  “jesu li vas ustaše mučile ili žive u jamu bacile”.  Što je također zanimljivo, vrlo dobro se sjećam da sam kad sam početkom 50ih pošao u gimnaziju u Gospiću morao čitati tu “pjesmu”, samo je onda pisalo da se zločin umjesto na “dvan’esti jula” dogodio  na “dvan’esti juna”. Za vjerovati je da ni Bergholz ovo nije mogao razumjeti, pa će to biti razlog da ovaj “ustaški zločin” nigdje ne spominje. 

Iako se kao civiliziran čovjek zgraža nad svim zločinima Bergholz, kao i većina stranih povjestničara koji ne poznaju mentalitet ovih krvnika, umjesto pravog naziva rabi eufemizme kao; insurgent (ustanik), fighter (borac), Serb nationalist (srbski nacionalist) itd.,  

U drugoj polovici knjige Brgholz ipak detaljno opisuje grozne zločine koje su “ustanici” počinili nad hrvatskim civilnim stanovništvom i piše da su među glavnim kolovođama “ustanka” bili notorni četnici kao Mane Rokvić, Petar Đilas i Nikola Karanović.  Za Stevana Pilipovića “Maćuku” pisac kaže da je bio jedan od onih koji su se protivili ubijanju nenaoružanih civila, ali ne navodi kako to da je poginuo u okršaju s malobrojnom hrvatskom jedinicom koja je štitila kolonu izbjeglica iz Kulem Vakufa. Rokvić će kasnije biti uhićen od hrvatskih vlasti i likvidiran. Pisac krivnju za sve zločine prebacuje na ustaše, a ne zna, ili se pravi da ne zna, da je taj isti Mane Rokvić u svojim govorima dok još u Lici nije bilo ni jednoga ustaše govorio kako u tim krajevima ne smije ni hrvatska mačka ostat na životu. Bivši srbski žandar Petar Đilas će kao četnički major 1944. poginuti u borbi sa svojim bivšim drugovima partizanima, a četnički oficir Nikola Karanović će kasnije bili jedan od Titinih generala koji će za masovna ubojstva nevinih ljudi biti nagrađen naslovom “narodnih heroja”.

U nastavku - neopisiva zvjerstva “ustanika” 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen