Zvonimir R. Došen: Američka vanjska politika - bumerang koji joj se neprestano obija o nos

Pin It

The two amigos, Benjamin Netanyahu i Vladimir Putin u Kremlju 30 siječnja 2020.

U Americi, kao i drugim demokratskim državama, na početku kampanje na predsjedničkim izborima, koji se održavaju svake četvrte godine, vrlo je težko predvidjeti tko će biti pobjednik.

Kandidati će neizbježno imati različite poglede na domaća pitanja: poreze, zdravstvo, obrazovanje, imigraciju, pobačaje i, naravno, “gay brakove”, a vruće debate će nastati i o pitanjima vanjske politike, što se treba poduzeti u pogledu ruske agresije na Ukrajinu, kako zaustaviti Iran u proizvodnji nuklearnog oružja, o opasnosti od naglog ekonomskog i političkog uzpona Kine, borbe protiv islamskog terorizma, globalnog zagrijavanja i kako zaustaviti eroziju američkog međunarodnog imedža .  

Na ovim i mnogim drugim pitanjima može se među kandidatima očekivati vrlo različita mišljenja i oštra suprostavljanja.Ali, po pitanju kolosalne pomoći Izraelu, pitanju koje se na svim izborima među prvima postavlja svakome kandidatu za najvišu poziciju u najmoćnijoj svietskoj sili, možemo biti sigurni da će se svi kandidati bez razlike na političku orientaciju ne samo slagati nego će govoriti podpuno istim jezikom i natjecati se obećavati koji će od njih za Izrael više učiniti ako pobjedi na izborima.

Svaki od njih naglašava da će, ako bude izabran, Amerika u svim okolnostima nastaviti s čvrstom obranom izraelskih interesa.

Nitko od kandidata neće se usuditi kritizirati Izrael za zločine nad Palestincima, Lebanoncima ili za bilo što drugo ili sugerirati da bi Amerika trebala na Blizkom i Srednjem iztoku primjenjivati više uravnoteženu politiku. Itko tko bi se usudio izjaviti nešto takvoga može biti siguran da će istoga časa biti odbačen u stranu i da će njegova politička karijera time biti završena.

To pravilo ne vriedi samo za predsjedničke kandidate, nego i za sve kandidate za kongres, senat, čak i za gradonačelničke i druge kandidate lokalne uprave.

Zašto se to događa? Zašto je među predsjedničkim i drugim kandidatima tako malo nesloge kad je u pitanju židovska država kad je među njima tako duboka nesloga oko svih drugih važnih problema s kojima su Ujedinjene Američke Države danas suočene i kada svatko zna da je je američka politika po pitanju Srednjeg iztoka davno otišla  krivim smjerom.

Zašto kandidati ne vide u Izraelu nikakve falinge kad vrlo dobro znaju da je veliki broj američkih građana, iz mnogo razloga, duboko kritičan prema tom njihovom ponašanju, a najviše zato što su isti ti kandidati uvijek spremni kritizirati mnogo toga što se događa u drugim državama?

Zašto ni jedna druga država na svietu osim Izraela ne uživa takvu odanost američkih političara?

Neki tumače da je to zato što je Izrael za Ameriku od vitalne strateške važnosti i da je Izrael Americi neobhodno nuždan partner u borbi protiv terorizma. 

Drugi smatraju da je po sriedi silan moralni razlog jer da je Izrael jedina država na Srednjem iztoku koja “dieli američke vriednosti”.

Ali nijedan od ovih argumenata ne drži vodu. Prisna suradnja Amerike i Izraela ne čini rat protiv terorizma lakšim nego mnogo težim, jer razlog za golemu većinu terorističkih akcija uperenih protiv Amerike je baš ta njezina jaka pupčana veza s Izraelom.

Može se razumjeti da je za vrieme hladnoga rata Izrael za Ameriku predstavljao neku vrstu predziđa, ali poslie nestanka toga “rata” 1990. on jedino može biti strateško obterećenje. Ipak, niti jedan od ovih častohlepnih političara ne usudi se to reći.

Može se postaviti pitanje kakvu stratešku važnost za Ameriku ima Izrael koji se ponekada ponaša kao njezin vjerni saveznik a istovremeno šuruje s njezinim neprijateljima. Kao i sve druge države (osim Hrvatske) Izrael u prvom redu brine o svojim interesima i uvijek kada je to bilo od koristi za njihovu državu Izraelci su bili spremni na radnje suprotne američkim interesima. Jedna od njih bila je i tzv. Afera Lavon” kada su 1954. izraelski agenti, kako bi pokvarili dobre odnose izmešu Amerike i Egipta pokušali u američko veleposlanstvo u Kairu i druge američke i britanske državne urede postaviti eksplozivne naprave. Druga je opet ona kad su 1979. - 80. američki diplomati i drugo osoblje veleposlanstva u Iranu držani kao taoci Izrael je Iranu tajnim kanalima prodavao oružje među kojim je vjerojatno najviše bilo onoga koje je dobio od Amerike. Pored prodaje oružja američkim neprijateljima Izrael je zemljama tzv. trećeg svieta, uključujući i  Kinu, prodavao američku tehnologiju koju je, kao i sve drugo, dobio od Amerike a da za nju nije platio ni jedan šekel.

Jedna od tih radnji u novije vrieme je i onaj pokušaj prodaje Hrvatskoj zastarjelih zrakoplova “F 16”, koje im je nekoliko godinaranije darovala Amerika.

Najglasnije i najučestalije  opravdanje američkih političkih lidera je da Izrael ima taj specijalni status jer je on “jedina demokracija u tom dielu svieta”.  Ali ne kažu za koga je on tako demokratičan.

Ne postoji nikakav uvjerljiv moralni racional za američke nekritičke i bezkmpromisne odnose s Izraelom. Pa iako tu postoji neki moralni razlog za obstojnost Izraela kao države i da Amerika kao “glavni pobornik demokracije” smatra svojom dužnošću braniti Izrael kao “jedinu demokraciju” u tome dielu svieta Amerika bi, zbog stalnih progona palestinskoga pučanstva s njegovih tisućljetnih ognjišta i brutalne odmazde za svaki i najmanji napad, morala ako zbog ničega drugog onda zbog moralne obveze prisiliti Izrael na humanije i pravednije postupke.  

Jedan od glavnih razloga zašto su američki političari tako jednostrani je silna moć židovskih lobija sazdanih od raznih židovskih udruga, organizacija i  bogatih i superbogatih pojedinaca koji u Americi u svojim rukama imaju silnu ekonomsku i političku moć.

Nije to nekakav ujedinjeni pokret, niti nekakva konspirativna “kabala” (cabalah) koja kontrolira Ameriku, kako nekakve naše usijane glave stalno naglašavaju.  To je jednostavno jedna moćna interesna grupa čiji je cilj bezuslovna obrana i promocija Izraela i neprestano vršenje pritiska na šefove američke vanjske politike. Izraelski lobi je najmoćnija interesna grupa u Americi, koja ne želi ( i ne dozvoli ) da ijedan američki političar za bilo što kritizira Izrael, nego da ga tretira kao 51. državu Ujedinjenih Američkih Država. Svi, republikanci, demokrati i svi drugi strahuju od gnjeva ove silne grupe lobista i svaki onaj tko bi joj se u bilo čemu usudio suprostaviti može biti siguran da će na izborima biti gubitnik.

Izraelaska moć je u židovskoj dijaspori

Američki Židov, sada pokojni,  Leon Uris napisao je 1958. knjigu (fikciju) “Exodus” u kojoj su Židovi prikazani kao žrtve i junaci, a Palestinci i Arapi kao lopovi i kukavice.  Do sada je, većinom u Americi,  prodano više od 20 milijuna kopija ove njegove knjige.

Pokojni Eli Wiesel, Židov rođen u Mađarskoj, koji je kao šesnaestgodišnjak preživio nacističke logore smrti, u Americi je napisao 70 knjiga u kojima iztiče da Židovi “nikada nisu bili ubojice, nego uvijek žrtve”.Pokojni Eli je zaboravio da suod dvanaest glavnih drmatora u boljševičkoj revoluciji i Crvenom teroru koji je usliedio bili Židovi. Da je u onih prvih 7 najkrvavijih godina  Leon Bronstein “Trocki” zapovjedao crvenim hordama koje su izvršile grozne masakre nad nevinim “buržujima” i “kulacima”. Da su, kako pišu  i neki židovski povjesničar, Rapoport, Salo i dr., najkrvoločniji agenti zloglasne Čeke u Ukrajini bili Židovi. Da su Židovi bili i gotovo svi vodeći boljševici u Mađarskoj: Bella Kun (Kohn), Matyas Rakosy (Rosenfeld),Tibor Szamuely, Jenö Gerö, Arpad Szakasits, Ana Kelty i niz drugih, koji su nad mađarskim narodom izvršili grozna zločine.

Rasizam

Neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, među kojima su na vodećem mjestu Židovi, stalno melju o tzv. rasnim zakonima, ali svoj rasizam kriju kao zmija noge.

U deklaraciji utemeljenja Izraela kao nezavisne države, 14. svibnja 1948., stoji da  Ujedinjeni narodi priznaju pravo židovkoga naroda da stvori svoju državu i da Židovi proglašavaju uzpostavu židovske države u Eretz-Yisraelu te da je nova država država suverenog židovskog naroda u njegovoj vlastitoj zemlji. U jednom svom govoru u Knesetu prvi predsjednik Izraela David Ben-Gurion je naglasio da “svaka   Židovka koja, ukoliko to ovisi o njoj, ne rodi barem četvero zdrave židovske djece izbjegava vršiti svoju dužnost prema (židovskom) narodu isto kao i vojnik koji izbjegava služiti u obrani svoje države”.

Za sve je uvijek izgovor holokaust, zločin koji ne zastarjeva. U redu! Nitko ne može nijekati zločin koji su nacisti počinili nad židovskim narodom. Onima koji ga niječu savjetujem da pročitaju knjigu “Schindler’s Legacy” (ne  Schindlers list). Ali može li holokaust biti opravdanje za progon 700.000 Palestinaca koje su Židovi doseljeni iz raznih zemalja Europe samo prilikom utemeljenja svoje države 1948. silom prognali s njihovih tisućljetnih ognjišta? David Ben-Gurion je doseljenim Židovima tada rekao: “Mi moramo pod svaku cienu spriečiti njihov povratak”. Između 1948. i 1968. Izraelci su s lica zemlje izbrisali preko 530 palestinskih sela i na njima izgradili židovske ‘setlemente’, a iz desetak gradova protjerali sve Palestince.

Poslie tzv. šestodnevnog rata 1967. Izraelci su s Zapadne obale (West bank)  prognali 250.000 Palestinaca i s Golanske visoravni 80.000 Sirijaca.

Za vrieme prvoga masovnog protesta (intifade) 1987. - 1991. protiv izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze izraelske obrambene snage razdielile su svojim vojnicima i policajcima palice i poticale ih da s njima palestinskim demonstrantima lome kosti. Švedski ogranak organizacije  “Spasimo djecu” (Save the Children) objavio je 1990. izviešće u kojemu su detaljno opisane posliedice tih poticanja na palestinskoj djeci na okupiranim prostorima, gdje stoji: “U prve dvie godine 23.600 djece je trebalo liečničku pomoć za ozliede od batinanja. Trećina ove djece bila je mlađa od 11 godina. Petina ih je bilo izpod 6 godina. Četiri petine  djece imala su ozliede na glavi i gornjim dielovima tiela, a mnoga su imala višekratne lomove kostiju.Oko 7.000 djece je ranjeno iz vatrenog oružja, a 106 je ubijeno.”

Svi koji se Izrael usude kritizirati za bilo što židovske zionističke organizacije proglašavaju  antisemitima.

Saudijska Arabija

Druga država za koju ne vriede nikakvi međunarodni propisi, UN rezolucije ni tribunali je Saudijska Arabija, rigidna beduinska monarhija  u kojoj sva vlast i sva bogatstva pripadaju kraljevskoj kući sa sedam tisuća ‘prinčeva’, parazita koji žive na grbači ostalih 29 milijuna siromašnih Arapa. Ovu civilizacijski tisuću godina zaostalu tvorevinu u kojoj se, kao u neka tamna srednjovjekovna vremena za najmanji prekršaj vahabijskog šerijatskog “zakona” sjeku udovi i glave, Amerika snabdjeva oružjem i ratnom tehnikom i na vlasti drži “dinastiju” beduina koji su do njihova ustoličenja 1932. živjeli pod šatorima i muzli deve. Zahvaljujući američkoj ovisnosti o njihovoj nafti ovi beduinski “kraljevi i prinčevi” danas razpolažu fabuloznim bogatstvom, žive u pozlaćenim palačama.Za njih ne važe nikakvi međunarodni propisi pa ni  sankcije Rusiji poslie agresije na Ukrajinu 2014. godine.

Kako daleko sa svojim ekstravaganzama idu ovi beduinski klauni moglo se vidjeti za vrieme posjete kralja Salmana bin Abdulaziza Putinu 2017. godine. Kad je Salman u moskovskoj zračnoj luci Vnukovo izlazio iz zrakoplova njegova posluga je spustila njegov pozlaćeni eskalator na koji, pod prietnjom smrti, nije smjela stati ničija noga osnim njegove. Ali, kako “šejtan” nikada ne miruje, eskalator se pokvario i kralj je umjesto vožnje bio prisiljen pješice sići sa zrakoplova. Nije poznato koliko je glava za taj “zločin” kasnije odrubljeno. U dva najbolja hotela u Moskvi koji su morali biti izpražnjeni prije njegova dolazka, s kraljevom pratnjom od 1.500 Arapa u Moskvu su dopremljeni i njegovi kuhari, namještaj, tepisi i hrana.

Kralj i Putin su podpisali niz ugovora među kojima je i ugovor o dostavi raketa S 400 i druge nove ruske  ratne tehnologije Saudi Arabiji za koje će ona platiti ulaganjem u modrnizaciju ruske energetike.

Ali naveća pljuska ne samo Americi, nego čitavom svietu je dogovor Salmana i Putina da će nastaviti s njihovim prije ugovorenim paktom o drastično smanjenoj proizvodnji nafte kao glavni uzrok za visoke ciene koje Putinovu Rusiju spašavaju od ekonomskog kolapsa. Sad svima treba biti jasno kako je saudijski priestolonasliednik Mohamad bin Salman uspio nagovoriti putina na onu zamjenu zarobljenika u kojoj je oslobođen i jedan Hrvat.

Najdraži narod

Slušam kako Jakov Sedlar u interviewu na Televiziji Slavonije i Baranje govori da su Izraelcima Hrvati jedan od najdražih naroda i da je među pravednike u memorijal Yad Vashem upisano 129 Hrvata.

Ali očito je da su Židovi i u izboru pravednika vrlo selektivni. Oni vrlo dobro znadu da častne sestre i svi drugi koji su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj spašavali Židove ne bi to mogli učiniti da im hrvatske vlasti nisu u tome tajno pomagale ili, kad  to nije bilo moguće, gledale kroz prste.  To svjedoči i ovo pismo, pa pitam zašto i njegov autor ne bi mogao biti proglašen pravednikom?

Na to se u svojoj knjizi osvrnuo i pokojni Nikola Štedul gdje piše kako je,dok su se predstavnici hrvatskih vlasti pravili da ne vide, njegov otac Židove spašavao i provodio prema Italiji

Nema sumnje da Židovi sve to znadu i baš bi oni trebali biti među prvima koji traže da se Jasenovački mit na znanstven nepristran način jednom zauvijek preizpita. Ali bez obzira na sve dokaze oni idalje na Shoah - Yad Vashem na internetu i na svim drugim forumima tvrde da je u Jasenovcu pobijeno 37.000 Židova i 500.000 Srba. Nekima ni to nije dosta pa pišu i govore da su Hrvati bili gori od Niemaca.

Ali za neki razlog ektermunaciju Židova u logorima u Srbiji skoro nigdje ne spominju, a kada i spominju onda naglašavaju da susve to činili Niemci.

U više od šest desetljeća čitanja kniga i raznih zapisa o zločinima nad Židovima za vrieme 2. svj. rata nigdje nisam našao da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske ikada naredile da se nekoga ubije zato što je Židov, Srbin. Nigdje nisam našao da je neki nacist bio osuđen za ubojstvo Židova,ali sam našao da je prijeki sud  Nezavisne Države Hrvatske 1942. u Zagrebu na smt osudio djelatnika Ustaške nadzorne službe Zvonka Devčića zbog ubojstva jednog židovskog para iz pohlepe za njihovim stanom. Kad je Devčić strieljan nitko od njegove rodbine, među kojima je bila i ‘Ustaška majka’ baba Manda Devčić i njezini sinovi ustaški častnici Krune i Ivan, nisu mu došli na pogreb.

Isto se dogodilo i s tabornikom u Cazinu Alijom Osmanovićem i njegovih sedam ortaka, koji su se po noći prikradali u pravoslavna sela i na divljački način ubijali nedužno pučanstvo. Kad je saznao za te zločine tamošnji svećenik fra Marijan Jakovljević je Osmanovića prijavio hrvatskim vlastima. Osmanović je odmah pozvan u Zagreb gdje je uhićen i strieljan.Par dana kasnije istu sudbinu doživili su i njegovi ortaci.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen