Zvonimir R. Došen: Nikada oprostiti, nikada zaboraviti !
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Siječanj 2023 12:59
Ovaj stari Vlah-četnik, sada partizanski “oficir” iz neke zabitne bosanske gudure, dobro je natovario svoga malog konjića plienom koji je nakupio za vrieme “oslobađanja Zagreba”.
“Bilo je to u prvom dielu srpnja 1945. kada sam čula da su Britanci izručili moga muža jugoslavenskim komunistima. Sjećam se o tome slučaju vremena i mjesta kao da je to jučer bilo.
Bilo je rano jutro, odmah poslie prestanka policijskog sata. Ulice su bile prazne od civila jer su komunisti nasumce lovili ljude i odvodili ih na izpitivanja.
Uzprkos strahu od te opasnosti ja sam izašla na ulicu i pošla tražiti mjesto gdje je moj muž zatvoren.
Dok sam išla po Martićevoj ulici vidjela sam dva mlada dječaka između 14 i 16 godina starosti koje su vodila dva komunistička stražara naoružana strojnicama.
Ruke ovih dječaka su jako krvarile jer se bodljikava žica kojom su bili povezani duboko usjekla u meso.
Ne obzirući se na opasnost u kojoj sam bila i brigu o sudbini moga muža ovaj žalostni prizor me se težko dojmio. Nisam mogla zaustaviti suze iako su vlasti “Narodne Republike”izdale zapovied kojim je svima strogo zabranjeno plakati za vrieme ovoga “radosnog vremena oslobođenja naroda”.
Mi smo morali zračiti veselje i zahvalu za “oslobođenje od fašizma”.
Ne znam za sudbinu ove dvojice dječaka, ali sbolom u duši mogu zaključiti kakva je bila.
U to vrieme svi zatvori u Zagrebu su bili dubkom puni, a desetci tisuća hrvatskih zarobljenika nagruvano je u koncentracijske logore u Prečkom, Mirogoju, na Kanalu i drugdje. Pronašla sam da je moj muž u logoru Kanal. Mi smo, žene i rodbina uznika ovoga logora, pod vrelim srpanjskim suncem stajali izvan žice od ranoga jutra do ponovnog početka policijskog sata na večer. Dok smo tako čekali, postrojeni u dugačke linije, vidjeli smo kako stalno odvode grupe zarobljenika u druge logore udaljenije od naselejnih dielova gdje su ih po noći mogli lakše ubijati. Svaku noć smo gledali kako kamioni s 50 ili 60 zarobljenika jedan za drugim odlaze iz logora Kanal. Kako su ovi kamioni prolaziliizpod jakih svjetala vidjeli smo da su svima ruke žicom povezane na leđima. Naravno, nitko u Zagrebu tko nije bio komunist nije smio znati što se događa, ali mi smo se izmjenjivale, skrivajući se iza zgrada koje su bile u blizini logora i uz put kuda su kanioni morali odvoziti zarobljenike u nenaseljene predjele dalje od grada.
Na 13. srpnja došao je red na moga muža da se “ukljući” u dugu listu žrtava naivnih Hrvata koji su vjerovali u britanski “spirit of fair play” i stalno naglašavani civilizirani proces demokratskog načina života. Uključena u smrtnu grupu moga muža bila je i Vlasta, 19 godina stara zaručnica Vinka Marovića.
Uvjerena sam da su se moj suprug i Vlasta, kao i svi njihovi kolege mučenici hrabro suočili sa smrću u “Šumama smrti”, koje su im pripremili od Engleza, Amerikanaca i Rusa subvencionirani krvnici. Bez da su privedeni bilo kakvome suđenju, svi su streljani toga 13. srpnja 1945. godine.
Iako nismo mogli ove kamione smrti pratiti do mjesta gdje će ih strieljati, Vlastina majka i ja nastojale smo pronaći mjesto ubijanja i što su krvnici učinili s tielima naših najmilijih. Naša nastojanja su konačno dovela do konfrontacije s komandantom logora Kanal, koji je prije 1941. bio policajac one prve Yugoslavije.Nikada dok sam živa neću zaboraviti toga (ne)čovjeka i kako je njegova mržnja na sve hrvatsko sijevala iz njegovih duboko usađenih očiju.”
Maca Kovačević
Santa Rosa, California, 15. Listopada 1951.
“U nedjelju 20. svibnja 1945., dva tjedna poslie ulazka partizana u Zagreb ja sam bio glavni mehaničar u garaži koja se nalazila u Solovljevoj br. 18, u Zagrebu. Stajao sam na vratima blizu partizanskoga stražara koji je bio obučen u britanskoj odori. Prolazeći pored garaže jedna žena koju sam poznavao bila je neoprezna i pozdravila me s “Bog Krešo!”, a onda je shvatila što je učinila i pojurila prema ćošku Draškovićeve, obzirući se u strahu natrag na stražara.
Kada je čuo njezin pozdrav stražar se nervozno lecnuo i oštro me pogledao. Onda je počeo hodati amo tamo po pločniku stalno zureći u mene. Naravno, ja sam se počeo naglo znojiti, a misli su mi bile pune zlih slutnja. Odjednom, stražar je stao pred mene i počeo uzrujano govoriti. Bilo je očito da je bio pod pritiskom neke velike unutarnje emocije.
“Nisam mogao spavati nekoliko noći,” rekao mi je a onda je nekoliko sekundi smrknuto zurio u pločnik. Onda je u nizkom monotonu nastavio: “Uzmi na primjer noć prije prošle noći. Mi smo iz internata u Preradovićevoj ulici u kamionima odvezli sedamdeset djevojaka van Zagreba. Sve ove djevojke su bile između šesnaest i dvadeset godina starosti. Sve smo ih postrieljali na prvom zavoju iza Velike Gorice na putu za Kravarsko. Vrisak ovih mladih djevojaka, “Što smo skrivile? Kakva je naša krivnja? Zašto nas ubijate?”, još mi stalno zvone u ušima i ne mogu zaboraviti kako su se dršćući i plačući držale jedna za drugu.”
Na partizanovom licuodražavala se potištenost. Poslie izjesnog vremena nastavio je tihim glasom: “Na istom mjestu posrieljali smo ranjene vojnike koje smo uzeli iz zagrebačkih bolnica. Oni nisu tražili milost. Oni lakše ranjeni bili su prisiljeni kopati rupe u koje će njihova tiela biti bačena. Neki od njih, kad im se ukazala prilika pokušali su nas udariti lopatom. Kako naši oficiri nisu smatrali da je potrebno na njih trošiti municiju neki koji su bili težko ranjeni jednostavno su bačeni u grabe i živi zakopani.”
Jedino pitanje koje sam stražara upitao bilo je odakle je, jer sam po njegovom nagasku icienio da nije Zagrebčanin. On mi je bz sustezanja odgovorio, “Ja sam Hrvat iz Đakova.”
Uskoro poslie ovoga incidenta Hrvat iz Đakova je zamienjen drugim stražarom. Više ga nisam vidio iako sam kao mehaničar ostao raditi u garaži do 20. srpnja 1945. godine.
Krešimir Babić
Geelong, Australija 13. Veljače 1963.
“Za vrieme Nezavisne Države Hrvatske 1941. - 1945. bio sam vojnik u Domobranskim divizijama Hrvatske vojske. Poslie pada Zagreba u svibnju 1945. nas oko pet tisuća skupljenih iz raznih jedinica zalaznice i nekih pojedinaca iz raznih jedinica, koji su zaostali iza vojske, predali smo se partizanima na Šestinama u blizini glavnoga grada.
Jedva što smo položili oružje partizanski general Đoko Jovanić, komandant Šeste proleterske divizije “Nikola Tesla”, izdao je zapovied: “Svi banditi koji su služili u Hrvatskoj vojsci moraju biti streljani!”
Što se tiče zarobljenika koji su se predali na Šestinama Jovanićeva zapovied je u podpunosti izpunjena. Morao sam svojim očima gledati kako komunisički stražari vode zarobljenika da si sami kopaju grobove. Dan za danom morao sam slušati lančane rafale kojima su krvnici skraćivali živote ovim nesretnicima.
Jedini zarobljenici sa Šestina koji nisu ubijeni na ovaj način biloje stotinjak stručnjaka i kvalificiranih radnika, koji su nepismenim crvenjašima bili potrebni za funkcioniranje transporta i komunikacija.
Kao automehaničar i vozač ja sam imao sreću biti uključen u one koji su ostali na životu.
Bio sam određen u Prvu brigadu “Tesla” divizije, gdje sam ostao šest mjeseci radeći na Šestinama kao mehaničar u garaži ili kao vozač.
Komandir Prve brigade bio je major Miloš Čanković iz Ploče u Liki u zapadnoj Hrvatskoj. Komesar brigade bio je Andrija Muhek iz Marije Bistrice u Hrvatskom Zagorju. Muhek je kasnije prebačen u neku drugu jedinicu a na njegovo je mjesto došao kordunaš major Boško Kerkez. Sve skupa, u Prvoj brigadi sam odslužio godinu i pol. Za to vrieme, naravno, nisam imao nikakvih privilegija, kao dopust, dozvolu za izići u grad i slično. Eventualno sam odpušten iz brigade i dobio dozvolu za traženje posla.
Ali komunistička policija i agenti tajne policije uvijek su me držali pod strogim nadzorom i pratili moje kretanje.Uzprkos tomu našao sam načina da im izmaknem ipobjegnem preko granice u Austriju. Sada sam sretan što mogu živjeti u relativnoj slobodi daleko od komunističkog diktatora i njegovih krvnika.”
Stjepan Šoštarić
Stuttgart, Njemačka 4. travnja 1956.
“Ja sam jedan od onih Hrvata koji je preživio četiri godine borbe protiv komunističkih neprijatelja naše Domovine. U povlačenju 1945. došao sam do Dravograda. Kada je netko dao zapovied da se predamo Britancima ja sam to odbio jer sam predosjećao da će nas oni izručiti partizanima, i kroz Sloveniju vratio sam se natrag u Domovinu gdje sam se skrivao u šumama i brdima.
Za to vrieme prikupljao sam svjedočanstva o događajima koja je kasnije dr. Oton Knezović opisao u knjizi “Pokolj Hrvatske vojske 1945.”, koja je prije godinu dana tiskana u Chichagu.
Ova svjedočanstva sam zapisao ja sam ili sam ih prikupio od drugih i sakrio ih na sigurno mjesto.
Ako doživim vidjeti Hrvatsku oslobođenu od komunističkog terora ova svjedočanstva o barbarizmima i klanjima 1945. i nasliednih godina biti će u podpunosti objavljena.
Posebno sam se pobrinuo za prikupljanje informacija o onim Hrvatima koje je Udba ubijala godinama poslie završetka rata kako bi Hrvatska postala sigurna za Titu i njegove koljače.
Kako sam primjetio da dr. Knezović nije u svojoj knjizi ništa naveo o ubojstvima koja su izvršena kod jame u Sošicama kod Žumberka, ja ću ovdje navesti. Godine 1948. sastajao sam se s nekim bivšim hrvatskim vojnicima koji su se skrivali oko Žumberka. Oni su me odveli do jedne duboke rupe u zemlji u koju su Titini krvnici kasno u proljeće 1945. bacili nekoliko stotina hrvatskih ratnih zarobljenika ranjenika, od kojih su mnogi još bili napola živi.
Kada smo počeli kopati nad ovom jamom došli smo do greda koje su bile postavljene da se sprieči odkopavanje. Nad gredama je bilo oko pola metra zemlje. Komunisti koji su sudjelovali u ovom pokolju hrvatskih vojnika su još živi i mirno žive u Žumberku…” (Danas je svi znamo da je rieč o jami Jazovki, nap. a. )
Ilija Barbarić
Sao Paulo, Brazil 8. srpnja 1961.
Prije mjesec dana u Njemačko je je 97-godišnja Irmgard Furchner osuđena jer je, pazite, kao maloljetna djevojka bila stenografkinja i daktilografkinja u uredu šefa konc-logora Stutthoff i time “ poticala i pomagala u sistematskim ubojstvima” Židova. Iako tu nije postojao, niti je mogao postojati, ni trunak njezine odgovornosti, ukoliko židovski “Nazi hunters” ne misle da je ona mogla zapovjediti šefu logora što smije a što ne smije raditi, ona treba biti sretna štoje zbog njihova “humanog osjećaja” za njezinu starost osuđenana dvie godine zatvora (uvjetno).
I dok Židovi nesmanjenim tempom još i danas traže ne bili pronašli kakvoga ostrajelog, za vrieme rata maloljetnog stražarćića u nacističkim konc-logorima, njihovo kričanje siže do nebesa na svaku novu informaciju o njihovim žrtvama, naši hadezeovski vođe iz Jazovke, Kanala, Mirogoja, Gračana, Vrapča, Prečkog, Tuškanca,Savske ceste i desetaka drugih mjesta u Zagrebu i oko Zagreba tiho ‘poskrivećki’ ekshumiraju kosti tisuća žrtava koje su jugokomunisti na zvijerski način podpuno nevine pobili poslie završetka rata.
Umjesto da na svaku ekshumaciju pozovu sve svietske medije oni ne pozivaju (ne dozvole) ni svojim medijima, kao HRT. Večernjak, Jutarnjak i dr. da ih snimaju i objavljuju. Oni to čine: “U duhu humanog odnosa prema žrtvi, a u skladu s Rezolucijom o osudi komunizma i komunističkih zločina Vijeća Europe, preuzimaju brigu u pronalaženju, obilježavanju i dostojnom, trajnom održavanju grobova žrtava komunističkih zločina.” Nu njihov pravi razlog je iz masovnih grobnica izvaditi i pred svietom sakriti ostatke žrtava koje su pobili njihovi komunistički predci.
Vjerujem da će se naći onih koji će i na ovo što sam ovdje napisao nazvati ustaškom propagandom i, kao gospodin koji u svome osvrtu na moj prošli članak o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi reći da sam “zaostao u razdoblju ustaškog pokreta i NDH, da glorificiram poglavnika Pavelića.jer ne poznajem ozbiljnu komunističku i katoličku literaturu…”.
Prvo, gospodin bi trebao znati da Poglavnika dr. Antu Pavelića nije potrebno glorificirati. On se u srdcu svakog poštenog Hrvata zauvijek glorificirao 1934. kad je skinio glavu velikosrbskoj aždaji i 1941. kad je na poviestnoj liniji Ante Starčevića, koji je borbu hrvatskoga naroda protiv svih okupatora formirao u ideologiju hrvatske državnosti, utemeljio Nezavisnu Državu Hrvatsku na svim hrvatskim poviestnim prostorima.
Drugo, ovaj gospodin, kao i svi drugi koji su alergični na svaki spomen ustaštva i Nezavisne Države Hrvatske, očto smatra da sam ja, a time i svi koji na bilo koji o Ustaškom Pokretu, Poglavniku i NDH napišu bilo što pozitivnoga, zaostali u tom vremenu, a on, koji za podlogu za svoje argumente navodi komunističku i katoličku (valjda Bozanićevu) literaturu, sebe ne smatra zaostalim u vremenu komunističke Jugoslavije.
On, kao stručnjak za sva vjerska i politička pitanja, nije smatrao potrebnim “narodnom kardinalu” Bozaniću, kada je ono u sred Zagreba na komemoraciji židovskog holokausta svečano uzviknuo: “Nitko tko je bio za Nezavisnu Državu Hrvatsku,” ( među koje spadaju ove gore navedene i stotine tisuća drugih komunističkih žrtava među kojima je i kardinal Stepinac, op. a. ) “ne može biti kršćanin!”, poručiti da je zaostao u vremenu komunističke Jugoslavije, ali se smatra pozvanim biskupu Košiću dijeliti lekcije o “neopreznim dobrodošlicama”, ni Hrvatsku pravoslavnu crkvu nazivati “nekim davnim zabludama”.
“Ni „Hrvatska pravoslavna crkva“ ni „Srpska pravoslavna crkva“ nisu upisane u registar vjerskih zajednica u Hrvatskoj u čisto formalnom, pravnom smislu”, kaže naš znanstvenik. Ali je “zaboravio” napomenuti da prva nije do danas iz državnog proračuna dobila ni jednu kunu, a druga je od 2001. do danas dobila više od 350 milijuna kuna.
U svome odgovoru na komentar gđe Diane Majhen ovaj znanstvenik kaže: “U svakom slučaju, ne vidim zašto bi publicist kojega smatram s punom odgovornošću "zaostalim u NDH", u smislu selektivne istinitosti i posvemašnje jednostranosti i neznanstvenosti u prikazivanju onoga što se događalo, imao pravo iznositi što hoće, a ja ne bih smio s odmakom od 80 godina javno i kritički razmišljati o tomu čemu on tako nekritički i danas pristupa.”
Moj odgovor je vrlo jednostavan. I ja s podpunom odgovornošću njega smatram zaostalim ne samo u komunističkoj Jugoslaviji nego i u onoj, Mačekovoj, prije nje. A, kada je u pitanju borba za istinu i čast onih koji su sve pa i svoje živote dali za slobodu moga naroda, među kojima je i devedesetšestorica iz moga maloga sela, ja sam uistinu jednostran. Nasuprot mojoj jednostranosti je njegova dvoličnost.
Nije li zanimljivo da svatko može pisati o Radiću, Mačeku ili bilo kojoj temi iz poviesti iz njihova vremena a da ga nitko zato ne smatra zaostalim u tom vremenu. Može pisati i o Seljačkoj buni ili bitci pod Sigetom, a da mu nitko od tih znanstvenika ne kaže da je zaostao u 16. stoljeću. Samo su zaostali oni koji se usude pisati istinu o ustaštvu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa i onda kad se samo radi o opisu neke zakonske odredbe ili obične manifestacije.
Jedno pitanje za gospodina znanstvenika. Smatra li on da su i oni mladi hrvatski ratnici, sinovi i unuci ustaša, koji su za vrieme ovoga rata, dok je on sjedio i filozofirao u nekom zapećku, po vrhovima Velebita pjevali Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana, zaostali u vremenu tih “davnih zabluda” ?
Što se mene osobno tiče ja sam to što sam. Proizvod te “davne zablude” za koju su pale legije mojih hrabrih predaka. Rođen sam za vrieme Nezavisne Države Hrvatske. Kršten sam 1941. poslie mise za 52. rođendan Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Krstni kum mi je bio moj ujak ( prvi rođak moje majke ) ustaša “povratnik”, tada zastavnik, kasnije bojnik, Pavao Devčić. Taj dan bilo je veliko slavlje pa sam poslie vjerskog krštenja “kršten” i rafalima ustaških strojnica. To je na neki način u moju dušu usadilo iskru njihove nepololebljive borbenosti za slobodu svoga naroda.
Na to sam uvijek bio i uvijek ću biti ponosan!
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
