Zvonimir R. Došen: Gospodine, očuvaj nas od sitne gamadi
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Veljača 2026 13:08
U Staljinovoj biografiji, na 577. starnici, autor Isaac Deutscher o Titi i njegovoj družini kaže : “Vidjeli smo s kakvim žarom su jugoslavenski predstavnici podupirali inauguralno zasjedanje Kominforme bezrezervno podupirući najnovije Staljinove i Ždanove političke zaokrete. Nije uobće čudo da su Tito i njegovi drugovi do 1948. smatrani najdogmatskijim i najfanatičnijim od svih staljinista.
Ova ‘čast’ utemeljena je na njihovom rekordu. Nije bilo baš radi ničega da je Tito bio promoviran na vodstvo njegove partije dok je boravio u Moskvi za vrieme velikih čistki.....”.
Iako Deutscher ovdje točno navodi ekremni boljševizam Tite i njegovih partizana on kao stranac i ‘zapadnjak’ nije bio u stanju shvatiti da seTito i njegovi dželati ni poslije 1948. nisu ni malo promijenili.
Zapadni političari to nisu mogli, niti htjeli, shvatiti jer njima je bilo važno da se Tito, kad mu je došlo gusto, usudio ‘posvaditi’ sa Staljinom, jer je znao da će ga Amerika, Engleska i Francuska zaštititi, ne radi toga što ga vole, nego radi svojih interesa. Njih uobće nije smetalo krvološtvo ‘šumskoga maršala’ i njegovih crvenih vampira jer žrtve nisu bili njihovi državljani.
Takva politika Zapadnih saveznika trajala je sve do nestanka prividne transformacije Sovjetskog Saveza i njegovih boljševičkih satelita u kojima je na prvom mjestu bila Jugoslavija. Nu stvarnost je da se politika tih zapadnih ‘demokratskih’ i istočnih boljševičkih prividno opoznih strana do danas uopće nije promijenila. Što se je promijenilo kod jedne i druge jest njihov modus operandi.
Glavni cilj jedne i druge strane bio je, i jest, podpuna kontrola i gospodstvo nad čitavimsvijetom - nad njegovim prirodnim dobrima, svim tkzv. man made proizvodima i, napose, nad cijelim pučanstvom.
Prema Hegelovoj teoriji sve na ovome svijetu utemeljeno je na osnovici neprestane borbe između pozitivnoga i negativnoga. Prema toj teoriji najprije nastane ono pozitivno, koje će kroz vrieme u sebi stvoriti ono negativno, što će prouzročiti međusobnu borbu do uništenja jednog ili drugog, poslije čega dolazi stanje nekakvog zatišja, pa opet ponovno borba.
Taj neprestani proces bezkonačno se nastavlja tako što, kako reče Hegel, najprije dolazi teza (akcija), onda antiteza (reakcija), pa sinteza (neakcija), pa opet akcija - i tako u bezkonačnost.
Na temelju te borbe između pozitivnoga i negativnoga kapitalizam se smatra pozitivnim a komunizam negativnim. Istina je pak da ni jedan ni drugi ljudskome društvu ne donose ništa pozitivnog, jer ni ova ‘pozitivna’ strana nije previše pozitivna, a obje idu za istim ciljem.
Razlika je samo u tome što su se do tobožnjeg konca ‘hladnoga rata” 1991. svaka od njih zasebno borila za dominaciju svijeta, a sada su pod plaštem globalizma ujedinjene u jedan svijetski kapitalističko-komunistički tabor koji stremi za globalnom dominacijom u kojoj će vladati mala grupica njihovih najbogatijig, crnih i crvenih oligarha. Najbistrije ogledalo i pravi mikrokozm takvog komunističko-kapitalističkog tandema jest današnja Hrvatska. U njoj nesmetano vedri i oblači mala dobro organizirana i od stranih antihrvatskih kapitalističkih i komunističkih lobija dobro podmazana grupa neoboljševika udružena s grupom najgorih gangstera, kradljivaca i lopova svih vrsta, čiji novac financira njihove izborne kampanje,
Nu vratimo se na Hegelovu teoriju. Ako tu teoriju primjenimo na ono što se u Hrvatskoj događa od 1990. do danas, dolazimo do slijedećeg zaključka. Pobjedom ondašnje Hrvatske demokratske zajednice na izborima 1990. godine, te konačnom pobjedom Hrvatskih oružanih snaga nad srbijanskim okupatorom i njegovim eksponentima u Hrvatskoj, došlo je do akcije pozitivnoga, jer je pozitivna, nacionalna strana stupila u akciju i porazila onu negativnu velikosrbsku okupatorsku i domaću boljševičku. Ili, tako to je to onda izgledalo.
Nažalost, u onom domoljubnom zanosu, u onoj euforiji koja je nastala poslije oslobođenja od jugoboljševičke vladavine, mnogi ondašnji hrvatski političari na čelu s dr Tuđmanom nisu obraćali dosta pozornosti na probleme s ratnim profiterma, kriminalcima ( iz domovine i dijaspore) koji su u sprezi s komunističkim “biznismenima” svu vodu ondašnjeg ad hoc pripremljenog plana za privatizaciju državnog (do tada komunističkog) vlasništva, odmah usmjerili na svoj mlin i započeli sustavnu, do sada neviđenu, krađu svega što je bilo vrijedno u Hrvatskoj. Nije se također obraćala pozornost ni na “lojalne Srbe”, to jest onu pravu velikosrbsku petu kolonu vođenu raznim Đukićima, Pupovcima, Hinićima, Uzelcima i drugima. Nu najveća grješka bila je ta što se nije pod strogu kontrolu stavilo poznate boljševike poput raznih Račana, Manolića, Boljkovca, Mesića, Pusića, Fumića i mnogih drugih, koji su sve to vrieme u potaji planirali svoj comeback, u čemu su 2000. i uspjeli.
Razumije se da su se neki od ovih, kako bi izbjegli sud za zločine koje su za vrieme njihove boljševičke strahovlade počinili nad hrvatskim narodom, privremeno uključili u borbu protiv okupatora ( s kojim su potajno i dalje bili u savezu ), pa se je mislilo da su se ipak promijenili.
Nu nije dugo trebalo čekati da bi u dogovoru sa svojim starim drugovima iz UDBe i Subnora pokušali izvršiti državni udar s namjerom da ponovno preuzmu vlast, uklone (!) Tuđmana i sve one koji nisu bili ‘njihovi’.
Da, istog onog Tuđmana koji ih je, ‘radi sloge među narodom’, zaštitio od dobro zaslužene kazne koja ih je trebala stići za gnusna zlodjela koja su počinili nad hrvatskim narodom.
Poslije pokušaja puča učinjena je još veća pogrješka. Ako se vjerovalo da, zbog pripreme za konačni obračun sa srbskim agresorom, obračun s njima mogao biti štetan, onda ih je poslie završetka Oluje trebalo likvidirati. Da se je tako postupilo njihova boljševička pozadina i podzemlje bila bi obezglavljena i nikada više nebi uspjeli doći na vlast.
Ali, dogodilo se što se dogodilo. A ono što se je dogodilo, dogodilo se njprije za to što su odmah poslije Tuđmanove smrti na površinu u ondašnjoj vladajućoj stranki kojoj je on bio na čelu izplivali pritajeni crveni udbaški operativci koje je još prije početka odpora srbokomunističkoj i vekikosrbskoj agresiji KOS ubacio u tu stranku .
Jedni su se vratili natrag u Račanovu Partiju, a drugi, ne želeći se odreći pozicija kojih su se dočepali, ostadoše i dalje u HDZ-u - i na svojim pozicijama - sve do izbora 2000., kad Vladu i Predsjedništvo preuzimlju Račanovi partijaši. Pozitivnu akciju sada je pobjedila negativna reakcija. Poslije nekoliko godina opet na vlast dolazi, sada “rekonstruirana” Hrvatska demokratska zajednica popunjena istim onakvim crvenim izdajnicima i lopovima kao što su bili i oni Račanovi. U stvari ništa se nije promijenilo. Dogodilo se ono što kaže ona bosanska - sjašio Kurta, uzjašio Murta.
Tu se više nije radilo o borbi između pozitivnog i negativnog. To je bila borba za vlast između dva negativa. Pa recimo da je dobro da dva negativa pokušavaju uništiti jedan drugoga, ali problem je u tome što oni jedan drugoga ne mogu uništiti, jer se paralelno bore za iste ciljeve. Zapravo oni se uopće ne bore jedan protiv drugoga. Oba se bore protiv onoga pozitivnog. Oni su po svemu jednaki, pa kako stara poslovica kaže - vrag vragu ne kopa oči.
Izborne kampanje jednih i drugih financirali su i financiraju njihovi ortaci, instant-tajkuni, kriminalci koji su se obogatili velekrađom hrvatske narodne imovine. Jedni i drugi pajdaše i koaliraju s četnicima i podpuno su složni i jednako aktivni u progonu najboljih hrvatskih branitelja koji su svojom krvlju i svojim životima oslobađali svoj narod od. I jedni i drugi milijunima kuna iz državnog proračuna financiraju otvoreno antihrvatske velikosrbske ekponente u Hrvatskoj i zajedno s njima gaze i pljuju po svemu što je časno i plemenito u našem narodu. Oni su za hrvatski narod jednako negativni jer su mu zajedno orobili njegovu imovinu, osramotili domovinu, pronevjerili povjerenje, pogazili dostojanstvo, oskvrnuli svetinje i uništili mu budućnost.
A zašto je do toga došlo ? Zašto su oni uspjeli doći na vlast u državi koju su izdali i uništili, državi u kojoj zbog svoje izdaje i svojih zločina mnogi od njih kao kriminalci ne bi smjeli biti na slobodi? Odgovor na ta pitanja je jasan i jednostavan. To se je dogodilo za to što poslije odcjepljenja od Jugoslavije i sloma boljševičkog jednopartijskog sustava i konačne pobjede 1995. g. u Hrvatskoj nije došlo do tranzicije barem na neku vrstu normalnog višestranačkog sustava.
Što se dogodilo u Hrvatskoj nije se dogodilo ni u jednoj od zemalja u kojima je do 1990. vladao boljševički sustav.
U Hrvatskoj, državi od oko4 milijuna stanovnika, u političkom smislu, dogodio se pravi egzodus rakove djece. Svak kome se prohtjelo vukao je na svoju stranu. Svaki novi politikant bio je ‘pametniji’ i ‘hrvatskiji’ od onoga drugoga. Komu god je palo na pamet osnovao je svoju strančicu tako da danas u toj našoj mini-državici postoji više od 120 smiješnih političkih stranaka i strančica.
Tu je također jedinstveni fenomen koji ne postoji u ni jednoj drugoj državi na svijetu. Tu se za vlast, uz otvoreno antihrvatske komunističke projugoslavenske , natječu i otvoreno velikosrbske grupe na čelu s četničkim huljama eksponentima Garašaninove Velike Srbije. U tobožnjem Hrvatskom Saboru uz ove, hrvatskim narodnim novcem dobro plaćene jugokomunističke i četničke predstavnike sjede i pljuju svoj antihrvatski otrov drugi tobožnji predstavnici “manjina”, koje nitko nije birao, kao napr. onaj srbijanski Ciganin Kajtazi i Jugotalijan Furio Radin. Prvo pitanje koje se svaki Hrvat treba upitati jest tko je tome srbijanskom Ciganinu, rođenom na Kosovu, dao hrvatsko državljanstvo?
Ovo je većinu hrvatskoga pučanstva odguralo u ono Hegelovo treće stanje - stanje političke letargije, nehaja i kompletne stagnacije. To je glavni uzrok onoj - ‘Neću ići na izbore, jer nemam za koga glasati. Svi su jednaki’ itd. Tako su se Račan, Mesić, Josipović, Milanović i svi njma slični Hrvatsku uspjeli domoći vlasti, jer ih je, kako rekoše, ‘narod izabrao na slobodnim izborima’.
E, jadni moj narode, ovi zlotvori doveli su tvoju domovinu na rub ponora iz kojega se , ako im dozvoliš da ti i dalje vladaju, nikad više nećeš izvući. Obtužbama i progonima najboljih među braniteljima tvoga suvereniteta, tvoje časti i tvoje slobode oduzeli su ti i pravo na nacionalni ponos čast i dostojanstvo koje si njihovom borbom i žrtvom bio postigao.
Tvoj čovjek više nema pravo biti ponosan Hrvat kao što je bio do njihovoga dolazka na vlast.
Uveli su te u “Europu” u kojoj nećeš biti Hrvat nego neka vrsta generičnog Europejca koji se mora klanjati tuđim “svetinjama”. Vode te tamo gdje ćeš kao mala ribica nestati u nezasitnoj utrobi velike globalističke ribetine
Kao nekad njihovim očevima, starim udbašima, za vrieme postojanja njihove Jugoslavije i novim udbašima , njihovim sinovima i unucima, njima veliku opasnost predstavljaju hrvatski aktivisti iz dijaspore. Njih se na svaki način mora neutralizirati.
Zato od svoga dolazka na vlast oni, oduzimanjem prava na glas u izborima i na sve druge moguće načine pokušavaju izolirati i obezpraviti Hrvate koji žive izvan Hrvatske. Ali ne sve! To se ne odnosi na one podobne poput onih koji su Josipoviću, Milanoviću i drugim izrodima pripremali svečane prijeme u crkvenim dvoranama koje smo mi svojim trudom i svojim teško zarađenim novcem izgradili. Kad aim ni time ne uspjeva ušutkati one kojise ne daju tako lako ušutkati, onda rabe onaj stari dobro izprobani udbaški sustavpostavljanja svojih istomišljenika, sljedbenika i suradnika u sve sredine gdje živi veći broj Hrvata.
Nu danas su u svijetu malo drukčije prilike od onih za vrieme postojanja njihove lepe Jugoslavije pa se ne mogu rabiti stare metode obračunavanja s “neprijateljskom emigracijom”.
Ne može se baš tako lako, kao nekada, u strane zemlje slati naoružane udbaše s zadatkom da likvidiraju hrvatske domoljube koji su opasni za njihov režim.
Nastavak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
