Zvonimir R. Došen: Tko su bili Tito i njegovi partizani
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 06 Ožujak 2026 13:05
“Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95% Srba!”
Svjedočanstvo Adil-bega Zulfikarpašića
Adil Zulfikarpašić ( na slici ) je kao partizanski komesaru siječnju 1942. dobio zapovijed da putuje u rodnu Foču, gdje je u to vrijeme bio Tito i njegov “Vrhovni štab” O onome što je tamo našao zapisao je u knjizi ‘Put u Foču’, u kojoj piše da je tada vidio da je partizanska politika skrivanje masovnih četničkih pokolja, te da je povrh toga bio svjedokom da je velika masa četnika već tada, na sammome pčetku 1942., prišla partizanima.
“Već u siječnju 1942., a ne samo krajem rata, mase koljača četnika prešle su u partizane”, kaže Zulfikarpašić.
“Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba”, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj”. Sve to čuo je u Vrhovnom štabu iz usta Aleksandra Rankovića u prisustvu Tita.Osim toga, partizani nisu dozvolili pokapanje i obilježavanje žrtava tisuća poklanih civila jer je Vrhovni Štab smatrao da to nije „politički korisno“ u strahu da bi partizani izgubili podršku Srba.
Adil Zulfikarpašić je jahao prema Foči zajedno sa Radom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljona, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su zavijali oko muslimanskih sela.
Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio šta je bilo: “A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju…”.
I u Miljevini su naišli na strašne prizore:
“Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce… Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana…”.
“Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice”, piše Titin pukovnik Zulfikarpašić. “Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli.”
Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula.
Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo. Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, režim NDH nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio je oko tridesetak Srba, što je izazvalo ogorčenje muslimana: “Znam da su mnogi uglednici intervenisali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke… Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu…”
“A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt… Ubijali su ih na licu mjesta…”
Zulfikarpašić u knjizi svjedoči da su Tito i Vrhovni štab primili u partizane najveći broj četničkih koljača, svjesno i sa punim znanjem o tome da se radi o patološkim ubojicama. Vjerojatno su ti isti ljudi kasnije bili egzekutori u brojnim pokoljima Hrvata nakon II. svjetskog rata, posebno u Teznom gdje su u partizani iz Bosne bili glavni ubojice 28.000 Hrvata:
„Srce mi je zakucalo od uzbuđenja, kad sam čuo da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo, da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo, nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa niti u hrvatskoj vojsci (domobranima). Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji. Da li je haranje i prolijevanje ljudske krvi bilo uistinu onolikih razmjera, kako se pričalo ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.
Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović, zapovjednik odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji puta prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca se oko nas gonjala i molila nas da im damo koju olovku.
Jedan mališan velikih kestenjavih očiju vukao me za kajiš.– Hej, druže komesare!– Odakle ti znaš da sam ja komesar?– Pa čuo sam od ovih ljudi. Nego, ako zanočite ovdje, hoćeš ti kod nas spavati?
– Drugi put. Danas moramo dalje da gonimo Talijane, ali ja ću tebi drugi put doći.
Gdje su ta djeca sada? Gdje su njihove majke i očevi? Gladni psi vijali su oko sela.
Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.
– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?– Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.
– Iz Poljica i Draca, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.
– A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazo sam ja vojvodi Klariću: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: “Nemamo vremena, čoče, jer partizani mogu svaki čas da bahnu. Dolaze od Jeleča.” Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam čeljad od smrada oboljeti.
Srbi su bili u 1941. godini unutar partizanstva u ogromnoj većini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom nismo učinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu, u kojem je obrazlagao, zašto je bivši komandant u stvari musliman Akif Bešlić, premješten. On je navodno kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, major bivše jugoslovenske vojske Vojislav Đokić . Okolnost, da je popovski sin, Pero je naročito naglasio u svome govoru. Nije čudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znači nešto manje nego biti Srbin.
– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni, da im musliman komanduje.
– Onda im je trebalo ukazati na zabludu, a ne povlađivati im.
Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena.
Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.
Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Dančići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti, mučilo me je pitanje. Kako se jadni narod pati i dokle će sve to trajati? Izlazile su mi na oči razne strahote, koje sam u ovome ratu vidio.
Prenuo sam se kada je Rade uzviknuo: – Foča!
Iza okuke, ispod duhanske tvornice, ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vraćao kući. Uvijek mi se činilo, da se auto kreće suviše lagano. A sada sam htio da malo stanem. U mojoj duši je bila tuga i strah. Činilo mi se da ovo mršavo bosansko kljuse juri i da me nosi mimo moje volje u neki strašni bezdan. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je dočekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božović, Crnogorac. On je dugo radio u Foči i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.
– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.
Kod Grujičića kafane stajala je velika povorka muslimanskih žena i djece i po neki čovjek. Držali su u rukama lonce. Očito nešto se dijelilo. Htio sam da govorim sa nekim. Sjahao sam s konja i oprostio se od mojih saputnika.
– Ja ću doći malo kasnije.Teško sam prepoznavao lica. Ona su me gledala tupo i bezizražajno. Bez oduševljenja i mržnje. Vidjelo se da su preživjeli strašan užas.
– Šta čekate? – pitao sam. – Dijele nam kašu od suhog voća!
Iz redova se izdvojila Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, naša simpatizerka. Jedva sam je prepoznao. Njeno puno lice utonulo je. Sjaj očiju ugasio. Kao da je ostarila. Pozvao sam je da pođe sa mnom. – Čekaj da primim kašu, majka mi je gladna, a ni ja nisam dugo jela. – Pođi samo, kod mojih kurira ima nešto za mene, pa ću ti dati. Molim te ispričaj mi, kako je sve to bilo. – Šta da ti pričam, vidiš i sam: Čovjek ne zna odakle da počne. Pored nas su nekoliko starih muslimana vukli mrtvace. Konja nisu imali, nego su neki vukli a neki gurali.
– Vidiš, ovako već deset dana, ljudi skupljaju po ulicama i kućama i sahranjuju ih. Došli smo na Ćehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska četa sa ono malo ustaša napustila Foču i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da neće braniti, nego će biti predana četnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoći prema Čajniću za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati ključeve radnji i duplikate kućnih ključeva. Ali nitko nije otključavao, vrata su se obijala. Veče nakon toga počelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona počela tuci da kažemo, gdje imamo zlato. Bože, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.
– Dobro, a što je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazićem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani držali prijateljima i zaštićivali ih od ustaša?
Ovo Zulfikarpačićevo svjedočanstvo je više puta objavljeno na raznim portalima kao i u nekim novinama. Smatram da ga je potrebno ponovno objavljivati jer strahote koje on ovdje kao očevidac opisuje nisu do sada imale nikakva efekta na hrvatske “antifašiste” a najmanje na glupe Bošnjake, kojima su zločinci oni koji su ih branili, a ne oni koji su ih klali. Ali to je već svima dobro poznat Bosanski sindrom, sindrom naroda koji je osuđen da mu se povijest perpetualno ponavlja, jer iz nje ništa nije naučio.
Nasravak sliedi
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen
